Na pitanje što je za njih luksuz, različiti sugovornici daju mi različite odgovore. Što su imućniji, to će njihova definicija luksuza imati manje dodirnih točaka s materijalnim; za londonskog bankara Stevea luksuz su vikendi s obitelji na selu.
Najveći britanski zemljoposjednik, vojvoda od Buccleucha, luksuzom smatra boravak u prirodi. Za moju prijateljicu Emmu, pak, koja je veći dio života provela žonglirajući honorarnim poslovima kako bi održavala život u skupoj londonskoj svakodnevici, luksuz su putovanja koja omogućava njezin novi životni partner Michael J. Četrdeset i četiri godine Emma je putovala poput svih nas, vještom kombinacijom povoljnih letova i last minute ponuda.
Omiljeni ljudi
Dok nedavno nije postala supruga Michaela J. čije je veliko bogatstvo stvoreno lancem kladionica promijenilo Emmin život. “To sam još uvijek ja, samo u Chanelu”, rekla mi je nedavno. Emmina aktualna svakodnevnica svodi se na organizaciju večera s Michaelovim omiljenim ljudima i osiguravanje njegovih omiljenih stolova u omiljenim restoranima.
Na koordinaciju putovanja s njegovom tajnicom i listanje Tatlera kako bi utvrdila nove hit-destinacije koje će za večerom prezentirati svome zaljubljenom suprugu. “Zamoran je ovaj život međunarodnog jet seta”, rekla mi je nedavno, uhvativši trenutak između telefonskih razgovora kojima je zaključivala posljednje detalje uskrsnog odmora na Havajima. Upravo Emma izložila mi je teoriju da ne postoje luksuzniji proizvodi od avioletova u business i prvoj klasi koje je Emma otkrila uz Michaela. Ne radi se samo o ugodi - velikodušnim sjedalima koja se pretvaraju u krevet i obrocima koji nemaju okus po plastici, već o računici. Povratni let prvim razredom iz Londona u New York stoji oko 10.000 funti (stotinjak tisuća kuna); ako računamo da će ukupni boravak u avionu u oba smjera iznositi oko 12 sati, to iznosi više od 830 funti po satu. Za iznos jednog sata provedenog u kabini prve klase nudi se noćenje u luksuznom hotelu na Sejšelima i poneki model ženske torbice s potpisom. No, tek sam nekidan, u loungeu Turkish Airlinesa u Istanbulu, shvatila o čemu Emma govori kada niže hvalospjeve putovanju sa stilom.
Dok je boravak u većini business salona aviokompanija svrsishodan, ali ne osobito dojmljiv, uključujući onaj u loungeu British Airwaysa u Londonu i Air Francea u Parizu, lounge Turkish Airlinesa u Istanbulu je na tisuće kvadrata čiste uživancije, toliko da sam gotovo požalila što vrijeme čekanja do leta nije potrajalo. Salon je opremljen stolom za biljar, knjižnicom, krevetima, klavirom, stazom za mini trkače automobile i restoranima koji nude turske specijalitete, uključujući jela na roštilju i senzacionalne salate i voćne koktele. Gužva, nervoza i napor koje podrazumijeva boravak u zračnim lukama pripadaju nekom drugom svijetu; ovo je mjesto podsjetnik na činjenicu da često korišteni pojam jet set svoje korijene vuče upravo od avioelite koja je pedesetih obilazila svijet većini nedostižnim avionima.
Turski poučak
No, više od toga, spomenuti lounge i istanbulska zračna luka Atatürk u kojoj se nalazi govori štošta o aktualnoj slici svijeta. Tih je dana predsjedniku Erdoganu referendumom omogućena nova reinkarnacija neosultana, što je Zapad doživio kao tragediju. Kolege su se spremno hvatale za simboliku kišnog dana po objavi rezultata referenduma - “…i nebo plače!”, rekao je jedan od njih u TV prijenosu uživo. Politički komentatori su događaj okarakterizirali kao smrt turske demokracije, a paničari požurili s predviđanjem novih globalnih nevolja.
No, zračna luka Atatürk malo se na sve to obazirala; marokanski berberi u dugačkim bijelim haljama lebdjeli su njenim hodnicima, arapski šeik kupovao je u Hermesu, klinci s Dalekog istoka pili su cappuccino u Starbucksu. U jedan sat poslije ponoći, čekajući let ka istoku, pronašla sam živost na koju se i u središtu Europe, Londonu, nailazi samo u podne, na Piccadillyju. Moj London koji je tih dana proglasio prijevremene izbore i zbog svog brexitskog okidača se postavio ključnim za budućnost svijeta činio se dalekim i trivijalnim u kontekstu ovog sjecišta Istoka i Zapada.
Te sam noći shvatila da nam je poznat samo dio načina na koji funkcionira nama oduvijek tajnoviti Istok. 51,4 posto Turaka glasalo je za ustavne promjene i veće ovlasti Erdoganu, među kojima čak 75 posto Turaka koji žive u Belgiji i 73 posto s boravištem u Austriji. Osim njih još je jedna skupina vjerovala da je takvo novo poglavlje Turske dobra ideja. Nakon objave rezultata financijska tržišta ushićeno su skočila - turska lira zabilježila je velik rast, toga dana najveći globalni rast jedne valute. Dio razloga leži u činjenici da je od početka Erdoganova mandata Turska doživjela znatan ekonomski rast.
Stabilnost
Osim toga, globalno financijsko tržište vjeruje da Erdoganova vladavina, koja bi novim ustavnim promjenama mogla potrajati do 2029. - podrazumijeva stabilnost. Više od demokracije, slobode medija, liberalnog dijaloga i prava manjina, tržišta vjeruju u stabilnost i čvrstu ruku koja upravlja sustavom.
Taj sentiment dijele i mnogi pojedinci, kako su pokazali politički događaji u Europi i SAD-u tijekom posljednjih godinu dana. Iako je kolektivna svijest zapadnih nacija na strani demokracije, individualci vjeruju da je ona ionako postignuta, stoga ih više od ljudskih prava zanima tematika sebičnije prirode - osobno bogatstvo, primjerice.
Kolektivno, Amerikanci vjeruju da je demokracija jedini ispravni oblik funkcioniranja života i svijeta, ali individualno im odgovara Trumpov dijalog čvrste ruke. Britanci su ponosni zbog svoje tisućljetne demokracije, ali i umorni od političke korektnosti i ustupanja prava manjinama koje ih nužno ne poštuju. Francuzi se kolektivno snebivaju nad Marine Le Pen, ali u privatnosti svojih domova razmišljaju da daju glas njenom obećanju da će Francuzima u Francuskoj omogućiti bolji život. To ne znači da je politički svijet podijeljen na dobre i loše ljude koji donose ispravne ili pogrešne ljude, nego da je Zapadu pri analizi, ali i samoanalizi, potreban svježi pogled. Paradigma Zapada ne samo da nije nužno primjenjiva na Istok, nego u nju sve manje vjeruje i Zapad sam.