Ne znam odakle se pojavila ta priča da ćemo usvajajući ustavnu tužbu Tomislava Karamarka pomoći premijeru Plenkoviću. To je, kao što se pokazalo, netočno - rezolutno je u srpnju prošle godine u intervjuu Jutarnjem listu ustvrdio Miroslav Šeparović. Tih vrelih ljetnih dana Ustavni je sud upravo donio odluku o usvajanju ustavne tužbe Tomislava Kararmarka kojom je poništena presuda Visokog upravnog suda u slučaju “konzultantica”.
Podsjetimo Visoki upravni sud je pravomoćnom presudom potvrdio odluku Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa prema kojoj je Karamarko povrijedio načela vjerodostojnog i transparetnog obnašanja dužnosti kad je raspravljajući o Ini, članovima Vlade i javnosti prešutio da mu je supruga u višegodišnjem poslovnom odnosu s lobistom MOL-a Jozom Petrovićem. Odluka Povjerenstva izazvala je u lipnju 2016. Karamarkov politički potop i pad Vlade.
Nije se, dakle, Ustavni sud u Karamarkovu slučaju usudio ići tako daleko i sam poništiti odluku Povjerenstva, već je lopticu “na popravni” vratio Upravnom sudu tražeći od tog suda da detaljno odgovori na sva pitanja koja su Karamarkovi odvjetnici postavili. I, vidi vraga, ni pola godine poslije, premijer Plenković pred Upravnim sudom u Zagrebu osporava dvije odluke Povjerenstva kojima ga je to tijelo sankcioniralo zbog povrede načela transparetnog i vjerodostojnog obnašanja dužnosti. Riječ je o slučaju Pokaz i slučaju Helsinki. I, vidi vraga, u tužbama protiv tih odluka Plenković se poziva upravo na odluku Ustavnog suda u slučaju Karamarko.
Onu istu za koju je Šeparović samo nekoliko mjeseci ranije, tvrdio ne nema nikakve veze s Plenkovićevim postupcima pred Povjerenstvom. I, vidi vraga, prije nekoliko dana sudac zagrebačkog Upravnog suda Vlaho Bassegli Gozzio prihvaća Plenkovićevu tužbu i poništava odluku Povjerenstva u slučaju Pokaz. A u obrazloženju se, gle čuda, poziva baš na stajališta Ustavnog suda zauzeta u odluci o Karamarku...
A da u pokušajima eutanazije Povjerenstva ima čudnog “dodavanja lopte” s jedne strane Markova trga na kojoj stoluje Ustavni sud prema drugoj u kojoj stoluje Vlada, dalo se iščitati iz još jedne ljetošnje egzibicije predsjednika Ustavnog suda, Miroslava Šeparovića. Ničim izazvan, Šeparović se, nakon odluke Ustavnog suda u slučaju Karamarko, upustio u razglabanje kako bi trebalo redizajnirati sastav Povjerenstva za sukob interesa. Na stranu sad činjenica što se tim razglabanjem Šeparović upustio u nešto što ni izbliza ne spada u opis posla predsjednika Ustavnog suda.
Zanimljvije je to što se od svih “zombi insitucija” koje postoje u našem sustavu, predsjednik Ustavnog suda upustio u javno razmatranje kako redizajnirati jednu vitalnu i živahnu antikorupcijsku instituciju koja svim napadima usprkos, pokazuje zavidnu razinu integriteta i žilavosti na pritiske. Nadahnuti Šeparović je tako predložio se Povjerenstvno umjesto nestranačkih osoba, mahom pravnika sastavi od četvorice političara - dvojice iz oporbe i dvojice vladajućih, a da im kao peti predsjedava predsjednik Vrhovnog suda.
Ideja je nasekirala čak i Đuru Sessu koji, uz dužnost čelnika sudske vlasti, predsjeda DIP-om te obavlja još niz m anje vidjlivih javnih funkcija pa je žurno preko medija Šeparoviću zahvalio na nominaciji za javno istureni i vrući stolac predsjednika Povjerenstva.
Teško se nakon svega oteti dojmu da Šeparovićev “volej” upućen u Banske dvore pa dodan određenim sucima Upravnog suda utire put razvlašćivanju Povjerenstva. A prije nego se ta operacija zacementira donošenjem novog zakona o sukobu interesa valja se pozvati na autoritet sudskih odluka.