Na Volovčici, u istočnom dijelu Zagreba, u Zapoljskoj ulici, nacrtan je najljepši grafit u čast Dinamu. Nakon 40 sati crtanja Luka Vučić, grafičar na jednoj TV postaji, uspio je preslikati fotografiju Dinama iz 1967., koji je pobijedio u Kupu velesajamskih gradova. Crtalo se četiri tjedna, uglavnom vikendima, i taj grafit podsjeća na priču “bilo jednom u Zagrebu”. Da, jednom je ovdje stolovao pobjednik Kupa Uefa, u susjednoj “Banani” stanovali su
Dautbegović, Gucmirtl, Lamza i Mesić, a izvjesno vrijeme i Škorić i Gračanin. “Dečki s Volovčice” su pobjeđivali AC Milan, Eintracht Frankfurt, Leeds United, drobili su sve što im je došlo pod noge. Danas su to samo uspomene i nada da će se povijest jednom, ipak, ponoviti.
Na ideju o divovskom grafitu došao je Marko (prezimena nerado govore zbog policijske represije) i sve je to trud mlađe ekipe s kojom smo se susreli u “Krenici”, Dinamovoj “tvrđavi” na Volovčici. Došao je i Štef Lamza, kvartovski simbol i vjerojatno najbolji Dinamov igrač uopće, koji se danas bavi skautingom i kroz čije su ruke prošli Vedran Ćorluka, Hrvoje Čale i Niko Kranjčar. Naravno, na dnevnom redu bila je utakmica u Linfieldu gdje je Dinamo šetnjom došao do pobjede i već se plasirao u drugo pretkolo Lige prvaka:
- Nisam vidio baš puno ‘pas-lopti’, koje su bile na posebnoj razini, ali vidio sam Moralesa koji ima smisla za igru. I vidio sam jednog ‘klinca’ od kojega bi nešto moglo biti - rekao je Lamza, inače škrt na komplimentima.
- Čim nema Modrića, nema ni tečnosti u igri, Vukojević je također bio zahvalan igrač, Bišćan djeluje vrlo sigurno. No, o tome kakav je ovaj Dinamo više će se moći reći nakon utakmice s Domžalama - zaključio je Lamza koji je više od sat vremena strpljivo čekao da “mali” Badelj završi trening i slika se s najvećom Dinamovom legendom pred fotografijom najveće momčadi koju je Dinamo ikad imao.
Badelj umjesto Moralesa
Kada sam dogovarao slikanje sa slavnom Dinamovom prošlošću, želio sam pred grafit dovesti Pedra Moralesa, čileanskog reprezentativca, Modrićeva nasljednika i, kako kaže Zdravko Mamić, najveće pojačanje u Dinamovoj povijesti. Ali, dečki s Volovčice su rekli - može li Milan Badelj, jer se smisao za igru tog mladića u Belfastu svidio Dinamovu puku. I dečko je spremno došao, dečko koji na treninge iz Gajnica putuje vlakom, koji još nema manire razmažene zvijezde i kojega su navijači na Volovčici vrlo srdačno dočekali.
Kada sam pitao Marka zašto su se odlučili na veliki grafit, koji je i skup, i zašto su odabrali momčad iz šezdesetsedme, rekao je: “Ti dečki su igrali sa srcem, Dinamo im je bio iznad svega. To je bila druga priča...”
Da, sasvim druga priča. Priča o Dražanu Jerkoviću, koji bi se znao provesti Jelačić placom svojim Taunusom “Banana”, o Bernardu Vukasu, koji je satima stajao ispred Charlieja i biranim “trpnim” glagolima vrijeđao dinamovce, inače svoje najbolje prijatelje, kada je Štef Lamza znao zamoliti taksista da ga iz Splendida odveze do Esplanade, ali u rikverc. Marko i njegova “ekipa”, ti žestoki mladi dečki, tek su bili u maglovitim planovima svojih roditelja koji su im odrastanje obilježili pričom: “Bila jednom u Zagrebu jedna velika nogometna momčad i jedan veliki igrač. Lamza...” I danas, kad “prozujite” Volovčicom ili Ferenčicom, svatko će vam reći “Lamza je tu negdje” i ako ga trebate, naći će ga za pet minuta. I dolazi sasvim drugi Štef od onoga koji je pao s balkona Vile Rebar i nekim čudom ostao živ. Ne pije, ne puši, promijenio se. I do groba je zahvalan Zdravku Mamiću koji mu je u Dinamu dao kraljevski status. I kad tko zausti nešto protiv Dinamova glavnog menadžera, Lamza se osovi na noge: “U mojem društvu ne želim čuti niti jednu riječ protiv Mamića!”
Ozdravljenje boležljivog kluba
Divovski grafit u Zapoljskoj ulici, koji simbolizira jedno vrijeme, potaknut će svakog Dinamova navijača na razmišljanje. Mogu li se ta vremena vratiti, može li se Dinamo izvući iz druge europske lige i postati netko i nešto u Europi, kao što su bili momci koji su osvojili sve, samo nisu bili prvaci Jugoslavije. Bili su blizu povratka na veliku scenu 1982., ali su “kihnuli” već na prvom koraku, jednom u Lisabonu, drugi put u Portu. Bili su blizu i 1998., na izmaku stoljeća su, predvođeni Robertom Prosinečkim, bili “najbolja momčad istočne Europe”. Imali su dobru šansu i prošlog ljeta i da nije lakomih i bogatih zapadnih klubova, mogli su preko Werdera u Ligu prvaka. Sad su opet na početku, ali - je li Mamićeva politika ispravna? Je li gomilanje “legionara” u plavoj svlačionici pravi put ili bi se trebalo osloniti na Badelja, koji simbolizira novu generaciju, ili mladog Andreja Kramarića, koji zbog potrošenih, “iznošenih” i preplaćenih zvijezda nije ni bio na pripremama. Po tko zna koji put postavit ću Mamiću pitanje - što Dinamo znači Moralesu, Sammiru, Carlosu ili Suarezu? Za njih je Dinamo “jedan od klubova-muzara”, a Zagreb željeznička stanica gdje će se ukrcati za bogati njemački, španjolski ili engleski klub. Može i ruski, i oni plaćaju sve bolje!
Slikajući Lamzu i Badelja, htjeli smo potaknuti na razmišljanje one koji kroje Dinamovu stručnu politiku. Prije svih, Božidara Šikića u čijim su rukama nadolazeće generacije. Lamza je ono što je Dinamo imao, Badelj je ono od čega će Dinamo sutra živjeti. Lamza je bio pred vratima Barcelone, ne znam hoće li sličnu reputaciju steći i Badelj. Taj momak, čiji su figura, elegancija i znanje već u prvom nastupu privukli Dinamove navijače, boluje od astme. Ali, redovitim liječničkim tretmanima ta se bolest može držati pod kontrolom. Na žalost, Dinamo nikad nije potpuno zdrav!
Iskreno mi je žao što se nisam mogao odazvati na svadbeni pir Nike
Kranjčara i
Simone Fistrić. Nisam mogao doći jer na pozivnici nije otisnuto ni mjesto, ni vrijeme gdje će se obaviti “sveti sakrament”. Ali, nadam se da je Niko Kranjčar pozvao trenera koji je najzaslužniji za njegov nogometni napredak. To je, bez sumnje,
Tony Adams, asistent
Harryja Redknappau Portsmouthu, koji je jednog nogometnog mekušca pretvorio u najozbiljnijeg igrača u našoj reprezentaciji i kandidata za Arsenal.
Međutim, Niko je svakako trebao pozvati “Lepog”, svog najvećeg zagrebačkog simpatizera, koji je “nogirao” svoju zaručnicu Majusamo zato što “nije htjela promijeniti ime u - Simona”. Žao mi je i što sretni otac Cico Kranjčar još nije našao posao jer smatram da je uz Slavena Bilićanajnadareniji hrvatski trener i nepotrebno - trune. Ovog ljeta na milimetar se približio Hajdukovoj klupi, ali pobijedio je domaći lobby i ustoličio Gorana Vučevića.
Dnevni avaz, najtiražniji bosanski list, nije s oduševljenjem prihvatio crticu o “pljuvanju Ćire Blaževićana Baščaršiji” od medija iz zapadnog susjedstva, posebno ne od huškača i senzacionalista bez
pokrića: mene.
“Tomislave, slike ne lažu”, poručili su mi, a slike pokazuju da oduševljena raja pozdravlja svog Ćiru (73). U Bosni je uvijek bilo majstora lopte, i Dinamo je od postanka regrutirao vrhunske bosanske igrače (Dautbegović, Pirić, Mujkić, Mustedanagić, Škoro, Abid Kovačević itd). Ivica Osim je vjerojatno najveći trener na ovim meridijanima, Vahid Halilhodžić i Semir Tucesu mi bili dragi igrači. Drago mi je što raja prihvaća Ćiru, ali još mi zvone riječi Baždarevića, Hadžibegića i Halilhodžićada je to “sramota i poniženje”. Ćiro je “Ferdinand”, koji će kratko uživati u ćevapima “Hase Ferhatovića” jer će nakon prvog poraza krenuti kritike.
To je mišljenje “samozvanog uglednog novinara i senzacionalista bez pokrića.” I ne povlačite me za jezik jer se ne mogu sjetiti vaših kritičkih osvrta kada se jednom užasno vrijeđalo, tada već pokojnog, Dražena Petrovića.
Trojica Dinamovih igrača zaokupila su našu pažnju u Belfastu. Ne Pedro Morales, provjerena nogometna klasa, od koje smo i više očekivali. Ali, kada je Mario Mandžukićpogodio lijevi gornji kut i
odveo Dinamo u drugo pretkolo Lige prvaka, uzdahnuo sam: “E, moj Slavene, ipak si ga trebao voditi u Austriju!” Bez obzira na to što je Mandžukić drugi dio utakmice igrao nešto skromnije, on nikako ne bi trebao izostati s Bilićeva jesenskog popisa.
Začudila me Ivankovićeva odluka da opet zapostavi Josipa Tadićakoji je u prošlom prvenstvu zabio 9 golova i forma mu je bila u stalnom usponu. Prednost je dobio Boško Balaban, iako je vrijeme za punu afirmaciju Josipa Tadića. I ne bi Ivanković trebao biti u dvojbi, ako on sastavlja momčad.
Pljesak je zaslužio i Dino Drpićkoji je rutinirano odigrao meč. Ipak, najveći pljesak zaradio je irski igrač Thompson. Pljeskali su domaći, a još jače Dinamovi navijači. Ali, ne irskom “Thompsonu"...
Tomislav Židak
Na ideju o divovskom grafitu došao je Marko (prezimena nerado govore zbog policijske represije) i sve je to trud mlađe ekipe s kojom smo se susreli u “Krenici”, Dinamovoj “tvrđavi” na Volovčici. Došao je i Štef Lamza, kvartovski simbol i vjerojatno najbolji Dinamov igrač uopće, koji se danas bavi skautingom i kroz čije su ruke prošli Vedran Ćorluka, Hrvoje Čale i Niko Kranjčar. Naravno, na dnevnom redu bila je utakmica u Linfieldu gdje je Dinamo šetnjom došao do pobjede i već se plasirao u drugo pretkolo Lige prvaka:
- Nisam vidio baš puno ‘pas-lopti’, koje su bile na posebnoj razini, ali vidio sam Moralesa koji ima smisla za igru. I vidio sam jednog ‘klinca’ od kojega bi nešto moglo biti - rekao je Lamza, inače škrt na komplimentima.
- Čim nema Modrića, nema ni tečnosti u igri, Vukojević je također bio zahvalan igrač, Bišćan djeluje vrlo sigurno. No, o tome kakav je ovaj Dinamo više će se moći reći nakon utakmice s Domžalama - zaključio je Lamza koji je više od sat vremena strpljivo čekao da “mali” Badelj završi trening i slika se s najvećom Dinamovom legendom pred fotografijom najveće momčadi koju je Dinamo ikad imao.
Badelj umjesto Moralesa
Kada sam dogovarao slikanje sa slavnom Dinamovom prošlošću, želio sam pred grafit dovesti Pedra Moralesa, čileanskog reprezentativca, Modrićeva nasljednika i, kako kaže Zdravko Mamić, najveće pojačanje u Dinamovoj povijesti. Ali, dečki s Volovčice su rekli - može li Milan Badelj, jer se smisao za igru tog mladića u Belfastu svidio Dinamovu puku. I dečko je spremno došao, dečko koji na treninge iz Gajnica putuje vlakom, koji još nema manire razmažene zvijezde i kojega su navijači na Volovčici vrlo srdačno dočekali.
Kada sam pitao Marka zašto su se odlučili na veliki grafit, koji je i skup, i zašto su odabrali momčad iz šezdesetsedme, rekao je: “Ti dečki su igrali sa srcem, Dinamo im je bio iznad svega. To je bila druga priča...”
Da, sasvim druga priča. Priča o Dražanu Jerkoviću, koji bi se znao provesti Jelačić placom svojim Taunusom “Banana”, o Bernardu Vukasu, koji je satima stajao ispred Charlieja i biranim “trpnim” glagolima vrijeđao dinamovce, inače svoje najbolje prijatelje, kada je Štef Lamza znao zamoliti taksista da ga iz Splendida odveze do Esplanade, ali u rikverc. Marko i njegova “ekipa”, ti žestoki mladi dečki, tek su bili u maglovitim planovima svojih roditelja koji su im odrastanje obilježili pričom: “Bila jednom u Zagrebu jedna velika nogometna momčad i jedan veliki igrač. Lamza...” I danas, kad “prozujite” Volovčicom ili Ferenčicom, svatko će vam reći “Lamza je tu negdje” i ako ga trebate, naći će ga za pet minuta. I dolazi sasvim drugi Štef od onoga koji je pao s balkona Vile Rebar i nekim čudom ostao živ. Ne pije, ne puši, promijenio se. I do groba je zahvalan Zdravku Mamiću koji mu je u Dinamu dao kraljevski status. I kad tko zausti nešto protiv Dinamova glavnog menadžera, Lamza se osovi na noge: “U mojem društvu ne želim čuti niti jednu riječ protiv Mamića!”
Ozdravljenje boležljivog kluba
Divovski grafit u Zapoljskoj ulici, koji simbolizira jedno vrijeme, potaknut će svakog Dinamova navijača na razmišljanje. Mogu li se ta vremena vratiti, može li se Dinamo izvući iz druge europske lige i postati netko i nešto u Europi, kao što su bili momci koji su osvojili sve, samo nisu bili prvaci Jugoslavije. Bili su blizu povratka na veliku scenu 1982., ali su “kihnuli” već na prvom koraku, jednom u Lisabonu, drugi put u Portu. Bili su blizu i 1998., na izmaku stoljeća su, predvođeni Robertom Prosinečkim, bili “najbolja momčad istočne Europe”. Imali su dobru šansu i prošlog ljeta i da nije lakomih i bogatih zapadnih klubova, mogli su preko Werdera u Ligu prvaka. Sad su opet na početku, ali - je li Mamićeva politika ispravna? Je li gomilanje “legionara” u plavoj svlačionici pravi put ili bi se trebalo osloniti na Badelja, koji simbolizira novu generaciju, ili mladog Andreja Kramarića, koji zbog potrošenih, “iznošenih” i preplaćenih zvijezda nije ni bio na pripremama. Po tko zna koji put postavit ću Mamiću pitanje - što Dinamo znači Moralesu, Sammiru, Carlosu ili Suarezu? Za njih je Dinamo “jedan od klubova-muzara”, a Zagreb željeznička stanica gdje će se ukrcati za bogati njemački, španjolski ili engleski klub. Može i ruski, i oni plaćaju sve bolje!
Slikajući Lamzu i Badelja, htjeli smo potaknuti na razmišljanje one koji kroje Dinamovu stručnu politiku. Prije svih, Božidara Šikića u čijim su rukama nadolazeće generacije. Lamza je ono što je Dinamo imao, Badelj je ono od čega će Dinamo sutra živjeti. Lamza je bio pred vratima Barcelone, ne znam hoće li sličnu reputaciju steći i Badelj. Taj momak, čiji su figura, elegancija i znanje već u prvom nastupu privukli Dinamove navijače, boluje od astme. Ali, redovitim liječničkim tretmanima ta se bolest može držati pod kontrolom. Na žalost, Dinamo nikad nije potpuno zdrav!
Iskreno mi je žao što se nisam mogao odazvati na svadbeni pir Nike
Kranjčara i
Simone Fistrić. Nisam mogao doći jer na pozivnici nije otisnuto ni mjesto, ni vrijeme gdje će se obaviti “sveti sakrament”. Ali, nadam se da je Niko Kranjčar pozvao trenera koji je najzaslužniji za njegov nogometni napredak. To je, bez sumnje,
Tony Adams, asistent
Harryja Redknappau Portsmouthu, koji je jednog nogometnog mekušca pretvorio u najozbiljnijeg igrača u našoj reprezentaciji i kandidata za Arsenal.
Međutim, Niko je svakako trebao pozvati “Lepog”, svog najvećeg zagrebačkog simpatizera, koji je “nogirao” svoju zaručnicu Majusamo zato što “nije htjela promijeniti ime u - Simona”. Žao mi je i što sretni otac Cico Kranjčar još nije našao posao jer smatram da je uz Slavena Bilićanajnadareniji hrvatski trener i nepotrebno - trune. Ovog ljeta na milimetar se približio Hajdukovoj klupi, ali pobijedio je domaći lobby i ustoličio Gorana Vučevića.
|
Sin se ženi, tata - nezaposlen
|
Dnevni avaz, najtiražniji bosanski list, nije s oduševljenjem prihvatio crticu o “pljuvanju Ćire Blaževićana Baščaršiji” od medija iz zapadnog susjedstva, posebno ne od huškača i senzacionalista bez
pokrića: mene.
“Tomislave, slike ne lažu”, poručili su mi, a slike pokazuju da oduševljena raja pozdravlja svog Ćiru (73). U Bosni je uvijek bilo majstora lopte, i Dinamo je od postanka regrutirao vrhunske bosanske igrače (Dautbegović, Pirić, Mujkić, Mustedanagić, Škoro, Abid Kovačević itd). Ivica Osim je vjerojatno najveći trener na ovim meridijanima, Vahid Halilhodžić i Semir Tucesu mi bili dragi igrači. Drago mi je što raja prihvaća Ćiru, ali još mi zvone riječi Baždarevića, Hadžibegića i Halilhodžićada je to “sramota i poniženje”. Ćiro je “Ferdinand”, koji će kratko uživati u ćevapima “Hase Ferhatovića” jer će nakon prvog poraza krenuti kritike.
To je mišljenje “samozvanog uglednog novinara i senzacionalista bez pokrića.” I ne povlačite me za jezik jer se ne mogu sjetiti vaših kritičkih osvrta kada se jednom užasno vrijeđalo, tada već pokojnog, Dražena Petrovića.
|
Sarajevski kolege žele mi očitati lekciju
|
Trojica Dinamovih igrača zaokupila su našu pažnju u Belfastu. Ne Pedro Morales, provjerena nogometna klasa, od koje smo i više očekivali. Ali, kada je Mario Mandžukićpogodio lijevi gornji kut i
odveo Dinamo u drugo pretkolo Lige prvaka, uzdahnuo sam: “E, moj Slavene, ipak si ga trebao voditi u Austriju!” Bez obzira na to što je Mandžukić drugi dio utakmice igrao nešto skromnije, on nikako ne bi trebao izostati s Bilićeva jesenskog popisa.
Začudila me Ivankovićeva odluka da opet zapostavi Josipa Tadićakoji je u prošlom prvenstvu zabio 9 golova i forma mu je bila u stalnom usponu. Prednost je dobio Boško Balaban, iako je vrijeme za punu afirmaciju Josipa Tadića. I ne bi Ivanković trebao biti u dvojbi, ako on sastavlja momčad.
Pljesak je zaslužio i Dino Drpićkoji je rutinirano odigrao meč. Ipak, najveći pljesak zaradio je irski igrač Thompson. Pljeskali su domaći, a još jače Dinamovi navijači. Ali, ne irskom “Thompsonu"...
|
Mario Mandžukić je majstor
|
Tomislav Židak