Ako Katalonija nakon referenduma u nedjelju proglasi neovisnost, bez obzira na reakciju Madrida, otvorit će nepredvidiv proces koji će biti veliki izazov i za Europsku uniju. Ne radi se o nekom presedanu koji bi mogao imati utjecaj na druge narode, regije, pokrajine ili federalne jedinice u nekim drugim državama. Kako smo vidjeli i na primjeru Škotske, svaka ima svoje specifičnosti. Izazov za EU bilo bi utvrditi što se događa s teritorijem koji je unutar Europske unije, a odcjepljuje se iz postojeće države članice.
Na takva pitanja u EU nikada nije bilo jasnih i nedvosmislenih odgovora. Uvijek su se izvlačili govoreći da su takva pitanja hipotetska i da na njih ne mogu odgovoriti. Ipak, ponavljali su, u slučaju Škotske, da novostvorena država mora iznova zatražiti članstvo u EU. No, sada se u slučaju najavljenog referenduma u Kataloniji uopće ne žele izjasniti, govoreći da je to unutarnje pitanje Španjolske. A španjolska vlada tvrdi kako je taj referendum ilegalan, pa čak i koristi represivni državni aparat da ga omete i spriječi.
Europa je imala primjera stvaranja novih država, od raspada Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije do sporazumnog raskida između Češke i Slovačke. Ali se nikada nije dogodilo da se unutar teritorija Europske unije stvori nova država. Zato Katalonci osporavaju tumačenje da, napuste li Španjolsku, automatski prestaju biti dijelom EU. Kako na teritoriju Katalonije važe svi zakoni EU, a oni su ih odlučni poštovati i kao samostalna država, računaju da će se tako nastaviti i ako proglase neovisnost. S EU bi onda samo trebali dogovarati institucionalna pitanja poput broja glasova u Vijeću, zastupnika u Europskom parlamentu, itd.
No, tu će stvari biti teške. Za sve to bi trebalo mijenjati Ugovor EU, za što je potreban pristanak svih država članica, uključujući i Španjolsku. A Madrid na to neće nikada pristati. S druge strane, čak i ako bi možebitna katalonska država tražila iznova pristup EU, i to će naići na zid Madrida jer su i u procesu proširenja sve odluke jednoglasne. Zato danas Makedonija ne može ni otvoriti pregovore o članstvu, a kamoli se približiti tom cilju jer sve blokira Grčka koja nema nikakvih teritorijalnih prijepora, već im je sporno samo ime države. Madrid možda ima pravo kada kaže da je ovaj referendum ilegalan prema španjolskom ustavu. Ali je upitna argumentacija da se to kosi i s međunarodnim pravom.
Međunarodno pravo ne daje odgovor na pitanja kada i tko ima pravo održati referendum i proglašavati neovisnost, gdje počinje i gdje završava pravo na samoopredjeljenje. Nema nigdje u međunarodnom pravu da se ne mogu održavati "unilateralni referendumi" i "unilateralno proglašavati neovisnost". Po prirodi su proglašenja neovisnosti unilateralna. Jedan entitet, narod, teritorij proglašava svoju neovisnost, a ne zajedno s nekim. Kada španjolska vlada tako govori, onda misle da se ne može organizirati referendum ni proglasiti neovisnost bez pristanka Madrida. Takvo je tumačenje Španjolske i u slučaju Kosova koje Španjolska nije priznala iako je tu državu priznalo 114 država svijeta i velika većina članica EU i NATO-a.
Kada je Kosovo proglasilo neovisnost, Madrid je inzistirao da se u zajedničkom priopćenju EU navede kako je Kosovo "sui generis" (jedinstven slučaj). Nije bilo problema udovoljiti tome jer se slučaj Kosova tako smatrao i prije toga, zbog okolnosti i činjenica da Jugoslavija više ne postoji, da je na Kosovu bilo etničkog čišćenja, međunarodne vojne intervencije za zaustavljanje humanitarne krize, stavljanja teritorija pod međunarodnu upravu itd. No, ni nakon toga Madrid nije priznao Kosovo, već je i dalje inzistirao da je proglašenje neovisnosti bilo ilegalno i da se time kršilo međunrodno pravo.
Ipak, upravo kao odgovor na pitanje koje je postavila Srbija, nakon duge rasprave i argumentacije, i pismene i usmene, Međunarodni sud pravde, koji je vrhovni autoritet za tumačenje međunarodnog prava, objavio je mišljenje da se proglašenjem neovisnosti Kosova nije prekršilo međunarodno pravo. U toj raspravi je Španjolska, slično kao i Slovačka, argumentirala da se ne može proglasiti neovisnost na teritoriji postojeće države bez dogovora i pristanka te države. Prema tom tumačenju, jedina je ispravna neovisnost ona Češke i Slovačke koje su se dogovorile te Crne Gore koja je imala dogovor sa Srbijom da može imati referendum za neovisnost. Zanimljivo je da je sporazum o referendumu u Crnoj Gori progurao Slovak Miroslav Lajčak, kao izaslanik Španjolca Javiera Solane, tada visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost.
No, tumačenja da se na teritoriju postojeće države ne može stvoriti nova bez pristanka postojeće države odbacivala je većina država koje su na Međunarodnom sudu pravde sudjelovale u raspravi o legalnosti proglašenja neovisnosti Kosova. Neki su govorili da bi po tom principu danas trebalo biti samo 20-ak država u svijetu jer su se nove države najčešće stvarale na teritoriju postojećih država, carstva, kolonija. Spomenuli su i činjenicu da je Beograd tada ilegalnim smatrao i proglašenje neovisnosti Hrvatske i Slovenije jer su Zagreb i Ljubljana to učinili bez dopuštenja Beograda. Zapravo, Srbija je napravila veliku uslugu Kosovu kad je pitanje proglašenja neovisnosti slala Međunarodnim sudu pravde. Mnoge države tada su upozoravale Srbiju da to ne čini, ali je Beograd ustrajao vjerujući da će Sud to proglasiti ilegalnim. Tako je proglašenje neovisnosti Kosova dobilo i pravni blagoslov.
Kad se već uspoređuje slučaj Katalonije i proglašenje neovisnosti federalnih jedinica koje su činile bivšu Jugoslaviju, Madrid bi neke stvari trebao pažljivo uzeti u obzir. Raspad bivše SFRJ počeo je ukidanjem autonomije Kosova. Nakon toga je na Kosovu počeo građanski neposluh, pa referendum o neovisnosti, višegodišnje paralelno funkcioniranje vlasti i mirni otpor pod vodstvom Ibrahima Rugove te oružana pobuna Oslobodilačke vojske Kosova, što je dovelo do NATO-ove intervencije, međunarodne uprave i neovisnosti. U međuvremenu su sve republike bivše Jugoslavije proglasile neovisnost. Dakle, sve je počelo 1989. ukidanjem autonomije Kosova, a završilo 2008. proglašenjem neovisnosti Kosova. Primjeri iz bivše Jugoslavije pokazuju da se silom ne može spriječiti volja narodna za neovisnošću.
Štoviše, upravo je represija dovela do povećanja potpore za neovisnost i taj cilj učinila bespovratnim. Beograd je na Kosovo slao "združene odrede" specijalne policije, zatvarao škole, ukidao institucije, preuzimao financije... Čak su se i u centraliziranoj komunističkoj državi pobunili komunisti iz Slovenije, a kasnije i iz Hrvatske, jer nisu htjeli ostati u državi koja bi isključivo bila skrojena po volji Beograda.
Ovaj referendum neugodan je za Španjolsku, ali i za Europsku uniju. Za EU je bilo lakše izjašnjavati se o stvaranju novih država izvan njezina teritorija, ali kad je riječ o zemljama članicama, moraju podržavati stavove nacionalnih vlada. U slučaju Škotske bilo je lakše jer se s pravom na referendum suglasio i London, što nije slučaj s Madridom. A kad EU podrži stavove jedne vlade države članice, prestaje štititi neka načela na koja se poziva ako ih krši netko izvan Unije. Europska komisija tako nije htjela kritizirati zabranu web stranica u Španjolskoj koje promoviraju raspravu o referendumu i neovisnosti Katalonije. Odbili su takvu praksu, kao i progon političara, javnih djelatnika koji sudjeluju u pripremama referenduma uspoređivati s Turskom i kršenjem slobode izražavanja i političkog djelovanja.
No, za EU bi bilo loše, pa i opasno, kad bi izbili nemiri i kad bi se destabilizirala neka država članica, pogotovo tako velika kao što je Španjolska, koja nakon izlaska Ujedinjene Kraljevine iz EU postaje dio velike četvorke. Iako je Europska unija sada prilično stabilna, ekonomija ide dobro i, kako se izrazio predsjednik Komisije Juncker, za nju pušu povoljni vjetrovi, osjetljiva je na svaku moguću destabilizaciju bilo koje države članice. Zato Europskoj uniji nije sasvim svejedno što će se ove nedjelje događati u Kataloniji i na ulicama Barcelone.