U proljeće 1943. ured za zapošljavanje poslao me kao nekvalificiranog radnika u Tvornicu čajeva i ljekovitih kupki Willy Schlüter, koja je zbog isporuka za vojsku proširila pogone i silno povećala proizvodnju.
Najprije sam radio kao paker koji je gotovim čajevima punio kartonske kutije - krajnje jednoličan, ali fizički vrlo lagan posao; on je uskoro prepušten isključivo ženama, a ja sam premješten u pravi tvornički pogon, na bubnjeve za miješanje čajeva i na strojeve za rezanje; ako bi pristigla nova velika količina sirovina, židovska skupina morala je pomoći i kod istovara i uskladištenja. Sa Schlüterovim čajem - kao i sa svim drugim zamjenskim čajevima u to doba - situacija je bila ista kao i s bilo kojom pukovnijom: samo je ime uvijek ostajalo isto, dok se sadržaj stalno mijenjao; unutra se trpalo sve što se moglo prikupiti.
Jednog popodneva u svibnju zatekao sam se u visokom i prozračnom podrumu koji se kao jedna prostorija protezao ispod čitavog krila zgrade. Osim nekolicine niša i uskih prolaza, to golemo skladište bilo je napunjeno gotovo do vrha, samo je tik ispod stropa ostalo još malo mjesta. Velike nabijene vreće pune gloga, lipe, vrijeska, paprene metvice, čubra bile su naslagane jedne na drugima, a stalno nove, s dvorišta ubacivane kroz prozor na kosinu,
U trećem nastavku feljtona Klemperer opisuje uvijek iste likove s plakata Trećeg Reicha. Kohlenklau, kaže, riječ i slika u jednome, postao je dijelom svakodnevice. U Versaillesu postoji zdenac inspiriran Ovidijevim "Metamorfozama": bića koja mile preko ruba zdenca napola su zahvaćena djelovanjem magije, njihovi ljudski oblici počeli su se pretapati u životinjske oblike. Kohlenklau je bio u Trećem Reichu oblikovan upravo tako
klizile su dolje i gomilale se brže nego što ih se uspijevalo odnijeti na njihova mjesta. Ja sam pomagao pri razvrstavanju i sortiranju nabacanih vreća i divio se nosačima koji su se s glomaznim i teškim teretom na leđima uspinjali do još slobodnih skladišnih mjesta. Pored mene smijala se jedna kontoaristica koja se upravo bila spustila s nekom narudžbom: "Kohlenklau je opet sjajan, mogao bi nastupati u bilo kojem cirkusu".
Pitao sam kolegu što ona time misli i dobio pomalo samilostan i ohol odgovor da to mora znati svatko tko nije slijep i gluh: "Misli na Otta, jasno, na kućnog slugu, njega svi zovu tako". Pogledao sam čovjeka kojega mi je kolega pokazao pokretom brade, čovjeka koji je na izbočenom rubu brda od vrećâ, pognut, ali skoro trčećim korakom koračao naprijed, pa zatim gusjeničastim pokretom leđa, ramena i glave prebacio vreću preko sebe i smjestio je u preostali slobodan prostor susjednog reda koji se pružao uza zid, pa ju je još do kraja ugurao ispruživši ruke koliko god je mogao.
Čovjek je u tom položaju nalikovao gorili, donekle je izgledao poput kakve pojave iz bajke: ruke su bile majmunske, širok gornji dio tijela počivao je na kratkim, debelim stegnima, noge su bile u obliku slova "O", stopala u cipelama bez peta široko su prianjala i kao da su poput meduza bila prilijepljena o nesigurnu podlogu. Kada se okrenuo, vidio sam da ima lice poput žabe, tamna kosa padala mu je preko niskog čela i sitnih očiju. Uistinu, nekako sličan lik, takvo držanje i izgled već sam više puta vidio na oglasnim stupovima i po zidovima, ali do sada na to nisam ozbiljnije obraćao pažnju. Nacistički plakati inače su uvijek izgledali slično.
Uvijek je bio ponuđen isti tip brutalnog, nepopustljivog i strogog borca, sa zastavom, puškom ili mačem, u esesovskoj, ratnoj vojnoj ili uniformi jurišnih odreda, ili gol; uvijek su izraz fizičke snage, fanatizirane volje, mišice, čvrstina i potpuni nedostatak bilo kakvog razmišljanja bili osnovno obilježje tih reklama za sport, rat i za podvrgavanje Führerovoj volji.
"Mi smo Führerovi robovi!" patetično je pred drezdenskim filolozima uzviknuo jedan srednjoškolski profesor odmah nakon Hitlerovog preuzimanja vlasti; otada su me, parajući mi uši, te riječi pratile sa svih plakata i prigodnih marki Trećeg Reicha; a kada su prikazivane žene, tada je čovjek bio suočen s nordijskim ženama-junacima tih nordijskih junačkih
muževa. Uistinu mi se moglo oprostiti što sam se samo još površno osvrtao na plakate, a pogotovo što sam, otkako sam nosio židovsku zvijezdu, nastojao što hitrije napustiti ulicu gdje nikada nisam bio siguran od uvreda ili od još nezgodnijeg izražavanja simpatije.
Svi ti jadni herojski plakati transponirali su u grafičko samo ona najmonotonija opća mjesta monotonog LTI-a, ali ga pri tome nisu obogaćivali ničim vlastitim. Pojavljivalo se silno mnoštvo crteža, ali ni kod jednog nije dolazilo do minimalnog spajanja, do međusobnog prožimanja ili podupiranja grafičkog prikaza i natpisa.
"Führeru, naređuj, mi ćemo slušati!", "S našim zastavama - u sigurnu pobjedu!", to se pamtilo i kao natpis na transparentu, kao fraza po sebi, ali nije mi poznat nijedan slučaj gdje bi se uzrečica ili neka riječ i grafički prikaz međusobno povezali do te mjere da jedno evocira drugo. Također, nikad nisam vidio da je lik s nekog plakata Trećeg Reicha postao toliko stvaran i toliko zakoračio u život kao što je Kohlenklau, riječ i slika u jednome, postao dijelom svakodnevice čitavog jednog kolektiva.
Zbog toga sam pažljivije promotrio plakat: uistinu, nudio je nešto novo, predstavljao je djelić bajke, nešto sablasno baladeskno i obraćao se mašti. U Versaillesu postoji zdenac inspiriran Ovidijevim "Metamorfozama": bića koja mile preko zdenca napola su zahvaćena djelovanjem magije, njihovi oblici počeli su se pretapati u životinjske oblike.
Kohlenklau je oblikovan upravo tako: noge su već skoro u amfibijskom stanju, okrajak kaputa nalikuje kusatom repiću, a držanje lopova, koji odlazi šuljajući se, svojom pognutošću podsjeća na četveronošca. Bajkovitom djelovanju slike priključio se sretan odabir imena: ono je fakinski pučko i pripada svakodnevlju time što koristi dodatak "-klau" umjesto riječi "Dieb". Slika i riječ ulaze u pamćenje potpuno stopljeni jedno s drugim, baš kao i riječ i posebni znak SS.
Josip Pandurić
Najprije sam radio kao paker koji je gotovim čajevima punio kartonske kutije - krajnje jednoličan, ali fizički vrlo lagan posao; on je uskoro prepušten isključivo ženama, a ja sam premješten u pravi tvornički pogon, na bubnjeve za miješanje čajeva i na strojeve za rezanje; ako bi pristigla nova velika količina sirovina, židovska skupina morala je pomoći i kod istovara i uskladištenja. Sa Schlüterovim čajem - kao i sa svim drugim zamjenskim čajevima u to doba - situacija je bila ista kao i s bilo kojom pukovnijom: samo je ime uvijek ostajalo isto, dok se sadržaj stalno mijenjao; unutra se trpalo sve što se moglo prikupiti.
Jednog popodneva u svibnju zatekao sam se u visokom i prozračnom podrumu koji se kao jedna prostorija protezao ispod čitavog krila zgrade. Osim nekolicine niša i uskih prolaza, to golemo skladište bilo je napunjeno gotovo do vrha, samo je tik ispod stropa ostalo još malo mjesta. Velike nabijene vreće pune gloga, lipe, vrijeska, paprene metvice, čubra bile su naslagane jedne na drugima, a stalno nove, s dvorišta ubacivane kroz prozor na kosinu,
U trećem nastavku feljtona Klemperer opisuje uvijek iste likove s plakata Trećeg Reicha. Kohlenklau, kaže, riječ i slika u jednome, postao je dijelom svakodnevice. U Versaillesu postoji zdenac inspiriran Ovidijevim "Metamorfozama": bića koja mile preko ruba zdenca napola su zahvaćena djelovanjem magije, njihovi ljudski oblici počeli su se pretapati u životinjske oblike. Kohlenklau je bio u Trećem Reichu oblikovan upravo tako
| 3. nastavak
|
Pitao sam kolegu što ona time misli i dobio pomalo samilostan i ohol odgovor da to mora znati svatko tko nije slijep i gluh: "Misli na Otta, jasno, na kućnog slugu, njega svi zovu tako". Pogledao sam čovjeka kojega mi je kolega pokazao pokretom brade, čovjeka koji je na izbočenom rubu brda od vrećâ, pognut, ali skoro trčećim korakom koračao naprijed, pa zatim gusjeničastim pokretom leđa, ramena i glave prebacio vreću preko sebe i smjestio je u preostali slobodan prostor susjednog reda koji se pružao uza zid, pa ju je još do kraja ugurao ispruživši ruke koliko god je mogao.
Čovjek je u tom položaju nalikovao gorili, donekle je izgledao poput kakve pojave iz bajke: ruke su bile majmunske, širok gornji dio tijela počivao je na kratkim, debelim stegnima, noge su bile u obliku slova "O", stopala u cipelama bez peta široko su prianjala i kao da su poput meduza bila prilijepljena o nesigurnu podlogu. Kada se okrenuo, vidio sam da ima lice poput žabe, tamna kosa padala mu je preko niskog čela i sitnih očiju. Uistinu, nekako sličan lik, takvo držanje i izgled već sam više puta vidio na oglasnim stupovima i po zidovima, ali do sada na to nisam ozbiljnije obraćao pažnju. Nacistički plakati inače su uvijek izgledali slično.
Uvijek je bio ponuđen isti tip brutalnog, nepopustljivog i strogog borca, sa zastavom, puškom ili mačem, u esesovskoj, ratnoj vojnoj ili uniformi jurišnih odreda, ili gol; uvijek su izraz fizičke snage, fanatizirane volje, mišice, čvrstina i potpuni nedostatak bilo kakvog razmišljanja bili osnovno obilježje tih reklama za sport, rat i za podvrgavanje Führerovoj volji.
"Mi smo Führerovi robovi!" patetično je pred drezdenskim filolozima uzviknuo jedan srednjoškolski profesor odmah nakon Hitlerovog preuzimanja vlasti; otada su me, parajući mi uši, te riječi pratile sa svih plakata i prigodnih marki Trećeg Reicha; a kada su prikazivane žene, tada je čovjek bio suočen s nordijskim ženama-junacima tih nordijskih junačkih
muževa. Uistinu mi se moglo oprostiti što sam se samo još površno osvrtao na plakate, a pogotovo što sam, otkako sam nosio židovsku zvijezdu, nastojao što hitrije napustiti ulicu gdje nikada nisam bio siguran od uvreda ili od još nezgodnijeg izražavanja simpatije.
Svi ti jadni herojski plakati transponirali su u grafičko samo ona najmonotonija opća mjesta monotonog LTI-a, ali ga pri tome nisu obogaćivali ničim vlastitim. Pojavljivalo se silno mnoštvo crteža, ali ni kod jednog nije dolazilo do minimalnog spajanja, do međusobnog prožimanja ili podupiranja grafičkog prikaza i natpisa.
"Führeru, naređuj, mi ćemo slušati!", "S našim zastavama - u sigurnu pobjedu!", to se pamtilo i kao natpis na transparentu, kao fraza po sebi, ali nije mi poznat nijedan slučaj gdje bi se uzrečica ili neka riječ i grafički prikaz međusobno povezali do te mjere da jedno evocira drugo. Također, nikad nisam vidio da je lik s nekog plakata Trećeg Reicha postao toliko stvaran i toliko zakoračio u život kao što je Kohlenklau, riječ i slika u jednome, postao dijelom svakodnevice čitavog jednog kolektiva.
Zbog toga sam pažljivije promotrio plakat: uistinu, nudio je nešto novo, predstavljao je djelić bajke, nešto sablasno baladeskno i obraćao se mašti. U Versaillesu postoji zdenac inspiriran Ovidijevim "Metamorfozama": bića koja mile preko zdenca napola su zahvaćena djelovanjem magije, njihovi oblici počeli su se pretapati u životinjske oblike.
Kohlenklau je oblikovan upravo tako: noge su već skoro u amfibijskom stanju, okrajak kaputa nalikuje kusatom repiću, a držanje lopova, koji odlazi šuljajući se, svojom pognutošću podsjeća na četveronošca. Bajkovitom djelovanju slike priključio se sretan odabir imena: ono je fakinski pučko i pripada svakodnevlju time što koristi dodatak "-klau" umjesto riječi "Dieb". Slika i riječ ulaze u pamćenje potpuno stopljeni jedno s drugim, baš kao i riječ i posebni znak SS.
Josip Pandurić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....