Vrijeme je da otvorimo oči i nazovemo stvari pravim imenima. Oklijevamo nazivati Putina Hitlerom. Ne zato što je rođen i što živi u drugoj zemlji i to onoj koja je bila u ratu s nacističkom Njemačkom. Vjerovali smo da je Putin drugačiji jer mu je do ožujka 2014. godine bilo važno ostati dijelom europske zajednice: unatoč dizanju u zrak stambenih zgrada u rujnu 1999. godine, unatoč ratu u Čečeniji, unatoč gaženju sloboda njegovih vlastitih građana, unatoč ubojstvu Aleksandra Litvinenka u centru britanskog carstva i unatoč ratu protiv male Gruzije 2008. godine.
U ožujku 2014. godine, Putin je prešao Rubikon. Isključio se iz europske i svjetske zajednice: pokazao je da su ruski korporativni i financijski interesi zamijenjeni nacionalnim, nacionalističkim i geopolitičkim interesima, u skladu s onim kako vidi budućnost Rusije. A on Rusiju vidi samo na jedan jedini način: kao novo carstvo koje se uzdiglo na svojim vlastitim ruševinama. Onaj koji će oživiti to carstvo nije nitko drugi do on sam, Vladimir Putin. Putin je neodgovoran i neobrazovan čovjek s vrlo primitivnim idejama. Njegovo je znanje povijesti vrlo skromno i nije slučajno da je njemačka kancelarka Angela Merkel rekla da predsjednik Rusije živi u drugom svijetu. Nije mislila da je Putin poludio. Mislila je da se Putin drži koncepta koji je davno prevladan - ideja iz 19. stoljeća i prve polovice 20. stoljeća, kada su svi razmišljali u kategorijama zauzimanja teritorija i ujedinjavanja nacija.
Rusija je već vodila rat za Krim 1853. - 1856. i Rusija je taj rat izgubila. Danas se Putin svijetu obraća s pozicije moći - isto kao što je i Hitler činio svojevremeno. No, čak je i Hitler imao podršku - savez s Italijom i Japanom, a od kolovoza 1939. godine i pakt sa Staljinom - i opet je izgubio. Rusija se u okupaciji Krima našla u potpunoj izolaciji, posve sama. Nijedna je zemlja u tome nije podržala (osim nekolicine afričkih zemalja). Čak se i Kina povukla u pristojnu neutralnost. Sličnosti ožujka 1938. godine, kada je Hitler zauzeo Austriju, i ožujka 2014. godine, kada je Putin okupirao Krim, toliko je očita da se usporedbe između Putina i Hitlera stalno pojavljuju u novinskim kolumnama i stalno ih izgovaraju političari i društveni aktivisti.
No, nije pitanje je li Putin Hitler i slijedi li on Hitlerove stope (jer on zaista jest Hitler i on zaista slijedi Hitlerove stope). Pitanje je: što svi mi ostali možemo napraviti, što svi mi možemo očekivati, znajući povijest onako kako je znamo, i poznavajući Hitlerovo vrijeme? Da je Hitler stao u ožujku ili rujnu 1938. ili čak ožujku 1939. godine, nakon okupacije Čehoslovačke, ušao bi u njemačku povijest kao velika politička figura i ostao upamćen u kolektivnoj svijesti njemačkog naroda kao Führer koji je ujedinio etničke Nijemce unutar granica novog njemačkog carstva. No, on nije stao jer je Nijemce trebalo “spasiti” i “ujediniti” u cijeloj Europi. I tako je 1. rujna 1939. godine napao Poljsku, ne shvaćajući da je započeo rat koji će u povijesti ostati upamćen kao Drugi svjetski rat.
Ni Putin neće stati. Putin ne može stati. Jer Rusi nisu “potlačeni” samo u Ukrajini. Krim ne može biti kraj nacionalističkih i imperijalističkih ambicija ruskog doživotnog predsjednika. “Doživotnog” jer, prema novom ruskom Ustavu, Putin može ostati predsjednik do 2018. godine, a onda može biti ponovno izabran na još šest godina, do 2024. godine (a tada će već biti star kao Staljin kada je ovaj umro).
Uvidjevši neizbježne sličnost, znajući povijesti Drugog svjetskog rata, gledajući natrag u 1938. godinu, ali s prednošću znanja što se kasnije dogodilo, trebamo se pitati što su trebale i mogle napraviti zapadne demokracije? Početi rat s Hitlerom 1938.? Stvoriti globalni antinjemački međunarodni sporazum, izolirati Njemačku, udariti po njoj svim mogućim sankcijama? Čekati, ništa ne činiti, nadati se da će sve proći? Europa je upravo izabrala ovo posljednje: čekati i ništa ne činiti. Godinu i pol dana poslije, nakon što je predala i ostatke Čehoslovačke, našla se zahvaćena ratom koji je pokrenuo Hitler, a koji Europi nije dao ni šansu da se preda. Ostavio joj je samo dvije mogućnosti: poginuti ili pobijediti. Svi znamo kako je završilo za Hitlera, Njemačku i njemački narod - s porazom, uništenom zemljom i Nirnberškim suđenjima.
Mislim da će nirnberški sud za Putina biti u Sevastopolju. Svi optuženi doživjet će dan kada će im biti izrečena kazna. Želim da ti budući optuženici jasno i glasno sada čuju svoje ime (barem neki od njih). To su: ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, ruski ministar obrane Sergej Šojgu; Vječeslav Surkov, politički i ideološki otac projekta preuzimanja Ukrajine; Nikolaj Patrušev, bivši šef FSB-a, trenutno tajnik Vijeća za sigurnost, zadužen za akcije vezane uz korištenje sile i protupobunjeničkih akcija u ratu s Ukrajinom, ruski fašist Dimitir Rogozin; opskurni nacionalist Aleksandar Prohanov; Konstantin Ernst, gušitelj sloboda na ruskoj televiziji: kao i oni koje je dužnost natjerala da ne budu u prvom planu: KGB/FSB generali Sergej Ivanov i Viktor Ivanov te Igor Sečin. Sjećat ćemo se i tišine Anatolija Čubaisa i posramljenog lica Aleksandra Vološina, jednog od stvaratelja Putinove “vertikale moći”; i Vladimira Poznera koji vječno manevrira, a koji je za zapadne medije rekao isto ono što je govorio ranih osamdesetih, kada je sovjetska vojska ušla u Afganistan, a on na svom savršenom engleskom objašnjavao - niti ne zacrvenjevši se pritom - da je to stvar “ograničenog broja kontingenata” i da se radi o “misiji oslobađanja”. Svih ćemo se mi njih sjetiti, ali nešto kasnije - kada pobijedimo.
U ožujku 2014. godine, demokratski se svijet nalazi pred istim izborom: početi rat protiv Putina 2014.? Stvoriti globalni antiruski međunarodni savez i izolirati Rusiju, udariti na nju svim dostupnim sankcijama? Čekati, ne činiti ništa, nadati se da će sve proći. Napravit ću predviđanje temeljeno na povijesti Njemačke: rujan 2015. To će biti početak Trećeg svjetskog rata. I mi ćemo pobijediti u tom ratu, jer Rusija nije sposobna voditi rat protiv cijelog čovječanstva. Rezultat tog rata bit će slom ruske federacije, u usporedbi s kojom će se raspad Sovjetskog Saveza 1991. godine doimati kao skromna proba prije premijere. Daleko od toga da mislim kako Rusija danas može pronaći unutarnju snagu da zaustavi dolazeću katastrofu. Ali želim da građani Rusije pročitaju: Putin je agresor i pokretač rata. Uvučeni ste u globalni bratoubilački masakr. Postajete žrtve (i suučesnici) državnih zločinaca koji su došli iz dubina KGB-a i preuzeli vlast u vašoj državi. Ovaj vam rat neće donijeti nikakvu korist; donijet će samo sram, uništenje i smrt.
Ukrajinci su na Majdanu dokazali da su spremni umrijeti za svoju slobodu.
Jeste li vi spremni umrijeti za Putinove imperijalne ambicije? U cijeloj povijesti, demokratski svijet nikad nije izgubio rat, izašao je kao pobjednik. Ako želite živjeti - riješite se Putina!
* autor je profesor povijesti, trenutno živi u SAD-u, urednik je svih knjiga B. Berezovskog, a s Aleksandrom Litvinenkom objavio je knjigu “Blowing up Russia” (Sakaćenje Rusije) zbog koje je Litvinenko ubijen, a Juri otrovan, ali je preživio
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....