Međunarodna situacija se intenzivira - rečenica iz izuzetne mađarske komedije “Krunski svjedok” koja se s pravom može koristiti za ono što se stvarno događa na političkoj sceni zadnjih dana, nakon pariških terorističkih napada, rušenja ruskog putničkog zrakoplova nad Sinajem, incidenta na tursko-sirijskoj granici, te turneje francuskog predsjednika Françoisa Hollandea u (možda) još jednoj nemogućoj misiji. Svijet je u iščekivanju nečeg velikog i značajnog, gotovo epohalnog, kao u vremenima Drugog svjetskog rata. No da nečiji politički položaj zavisi samo od trenutnog pragmatičnog interesa, i ništa više, posve je jasno. To najbolje ilustrira pozicija Rusije i njezina predsjednika Vladimira Putina. Još donedavno o njemu se govorilo kao o “glavnoj sigurnosnoj ugrozi za Europu” (i ne samo Europu), bio je odbačen, prezren i izoliran, a danas je jedna od najpoželjnijih europskih udavača.
Nakon pariškog masakra francuski predsjednik Hollande u svega nekoliko dana razgovarao je s američkim predsjednikom Barackom Obamom, engleskim premijerom Davidom Cameronom, njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i talijanskim premijerom Matteom Renzijem, a stigao je i pod kremaljske zidina Putinu da bi osigurao stvaranje globalne antiterorističke koalicije koja bi trebala u prah i pepeo pretvoriti Islamsku državu. U toj ga misiji nije omeo ni ozbiljan incident s rušenjem ruskog jurišnog bombardera Su24, što su učinile turske zračne snage.
Miniranje napora
Komentator moskovskog Komersanta Maksim Jusin kaže kako je to bio čin kojim je Turska željela minirati te Hollandeove napore. I Merkel i Hollande tražili su od turskog predsjednika Recepa Erdoğana da spusti tenzije u ime višeg cilja. Neki čak kažu da je u ime “realpolitike” spreman žrtvovati jedinstvo NATO-a. Potpredsjednik njemačke vlade Sigmund Gabriel rekao je da u Siriji nije Rusija nepredvidiva, nego Turska.
Mnogi su skloni reći da je ova koalicija (ako do nje dođe, a unatoč nekim skepsama u Bijeloj kući, ona je pragmatički izgledna) zapravo civilizacijski krucijalna, poput antifašističke koalicije iz vremena Drugog svjetskog rata, kad su se na istoj strani našli uvjereni antikomunist Winston Churchill i boljševički satrap Josif Staljin. Ta je koalicija bila interesna, ali efikasna, no trajala je samo do izvršenja zadatka i ostvarenja cilja - uništenja nacističke Njemačke, fašističke Italije i militarističkog Japana. Vladimir Putin jedan je od najvećih pobornika tog okupljanja, iz dva razloga: prvo, Rusija je zbog krize u Ukrajini u nekoj vrsti međunarodne kazne; i drugo, bila bi to definitivna potvrda da se međunarodni poslovi ne mogu obavljati bez Rusije koja bi time dobila priznanje da je ravnopravna velesila.
No vratimo se samo nekih godinu i pol unatrag. Ili možda od “aviona do aviona”. Jedna tragedija ga je bacila u provaliju, druga iz nje izvukla. Naime, u srpnju 2014. godine, kada se činilo da je Putin uspio zabiti klin u osovinu Bruxelles -Washington, srušen je malezijski putnički zrakoplov iznad Ukrajine. Proruski pobunjenici odmah su optuženi za to i Putinov “zlokobni” plan se urušio. Na sastanku G20 sredinom studenog 2014. godine u australskom Brisbaneu Putin je bio neželjeni gost. Svi su ga izbjegavali, a sve se to događalo zbog Ukrajine.
Krim se ne spominje
Danas, točno godinu dana nakon toga, Obama je na ovogodišnjem G20 u Antaliji prijateljski i srdačno razgovarao s Putinom, uz sve postojeće ograde i opreze. U tih godinu dana Ukrajina je spuzla ne u drugi, već u treći plan. Iako su u Antaliji pričali i o Ukrajini, Krim nije spomenut. Sad je Putin važniji od nekakvog tamo vinogradarskog sunčanog poluotoka. Kremlj se uhvatio za inicijativu Hollandea i Merkel, jer oni se smatraju najugroženijim od terorističkih napada, a Rusija i Francuska su dodatno senzibilizirane jer su gotovo istodobno bile žrtve terorističkih napada. IS je srušio ruski putnički avion u kojem je poginulo više ljudi nego u napadima na Pariz. Njemačka i Francuska, uključeni u ukrajinski pregovarački i mirovni proces, više nisu tako zajapurene oko Kijeva - more ih drugi, za njih važniji politički i sigurnosni problemi, a Putin posjeduje rješenja (volju i oružje) te im kao takav u ovom trenutku itekako treba. Putin, koji je prvi i iznio ideju “globalne antiterorističke koalicije” o kojoj je nedavno govorio u UN-u, prepustio je inicijativu Hollandeu jer je suosjećanje s njim puno veće, a upravo on, s tim pečatom žrtve, ima snagu obići sve važne karike te koalicije i biti svagdje prijateljski primljen i saslušan. Putin stjeran u kut riskantno je zaigrao na jednu, zapravo jedinu kartu koju je imao - Siriju. Naravno da operaciju u Siriji nije pokrenuo (samo) da odvrati pozornost od Ukrajine, ali svakako je i na to računao. Krenuo je oštro. Napada već mjesec i pol, i to dobrim dijelom po ciljevima antibašarovske oporbe, a nešto i po IS-u. Osnažio je Bašara al-Asada do te mjere da njegove snage na terenu zauzimaju sve veći prostor, a uspio je pronaći našto prostora s kraja i ugurati ga za pretrpani pregovarački stol o budućnosti Sirije. Sada slijedi završno dijeljenje - ono Hollandeovo, koje bi za Putina moglo biti dobitno, bez obzira na oprez, pogotovo Amerikanaca. Putin računa da će mu se mnogo toga progladati kroz prste te da bi tijekom “koalicijskog djelovanja” mogao biti primljen u ekskluzivni separe s velikima, pa bi se G7 opet pisalo s “osmicom”. Iako se zapravo njegova politika nije mnogo promijenila, samo je ovaj put Zapad spreman zažmiriti. IS je, kao nekada nacizam, najveća prijetnja, a Putin puno manje zlo, i s njim se glavna opasnost može eliminirati. Ne treba zanemariti (makar u kratkoj naznaci) da je Rusija Njemačkoj i Francuskoj među glavnim trgovinskim partnerima i imaju velike ambiciozne ideje vrijedne milijarde dolara i mnoštva radnih mjesta, pa što je onda prema tome jedan “beznačajni” Krim.