Vjerojatno je među živućima u ovoj državi malo onih koji su u pučkoj školi svakodnevno, ili sami ili njihovi supatnici, bili kažnjavani ‘srdelama’ odnosno ‘packama’ po dlanovima. I klečanje na ‘kuruzi’ također je bilo dio ‘edukativnog procesa’ koji je danas nezamisliv, a u kutu ‘za kaznu’ stajali su mnogi. I doma su ‘grmile’ kuhače, remeni, ili što bi se u trenutku roditeljskog bijesa, zbog nepravodobnog povratka s igranja ili koje jedinice u školi, našlo pri ruci.
Sve to danas je neprihvatljivo, a nad zabranom ‘batina’ bdije popriličan broj ‘stražara’, od pravobranitelja do socijalnih službi i javnosti kako ‘djeca ne bi bila zlostavljana’.
Na raspolaganju su klincima svi mogući plavi, žuti, zeleni i ini telefoni na koje mogu prijaviti roditelje koji ih krivo pogledaju ili, nedajbože, povise glas, a o majčinoj ruci na dječjoj guzi da se i ne govori.
To vjerojatno zaslužuje roditeljski preodgoj, jer što je to drugo do - zlostavljanje! Sram ih bilo jer na taj način ‘stvaraju buduće zlostavljače, a obrazac nasilnog ponašanja prenosi se po sistemu šalji dalje na iduće generacije’.
Kad bi se zdravo za gotovo prihvatila ta histerija moglo bi se zaključiti da svi potomci onih koji su klečali na kuruzi ili dobivali srdele ili čučali u kutu (osramoćeni pred cijelim razredom), ili zaradili rukom po guzi, ništa drugo do zlostavljači svoje djece, unuka... Naravno da ta vrsta kažnjavanja nije bila primjerena ni jučer niti je danas, i da sigurno postoje bolje odgojne metode.
No, sigurno je i to da čak ni ta svakodnevna kažnjavanja nisu stvorila zlostavljače u mjeri u kojoj se to danas pokušava prikazati.
Činjenica je, međutim, da roditelji moraju odgajati svoju djecu tako da njihovo ponašanje ne ograničava prava drugih.
Zlostavljanjem se to ne može postići i zato je s pravom zabranjeno i kažnjivo. No, zabraniti roditeljima da djeci ukazuju na neprilično ponašanje, na podsjećanje na obaveze i odgovornost, ako se baš mora i povišenim tonom ili kad ‘živci popuste’ usputnim udarcem po guzi, jednako je neprihvatljivo.
U tom slučaju caruje druga krajnost, a to je potpuni izostanak odgoja (čemu nerijetko svjedočimo), za što se odgovornost prebacuje sa škole na roditelje i obrnuto. Pokušaji da se sve roditelje zbog ‘krivog pogleda’ proglasi zlostavljačima nije ništa drugo do neprimjerena i nepotrebna histerija.