Kad predsjednik Sabora, i to još s mjesta predsjedavajućeg Sabora, lansira riječ “smeće” kao kvalifikaciju neke konkretne osobe - čak i ako je meta političar koji svoj rad gradi na uvredama i provokacijama poput zastupnika Grmoje - kad se dakle dogodi da se s jedne od teoretski najsvečanijih funkcija demokratskog sustava razina rasprave namjerno usmjeri na diskurs sa sajmišne kotlovine, tad se već pali kritična lampica da je nešto kvarno do razine zaudaranja.
U javni govor politika je postupno uvela kritične količine arogancije i agresije, što uglavnom dolazi kao nadomjestak, kompenzacija za rezultate, odnosno za politiku koja bi sama od sebe izazivala efekte i konkurirala, bez potrebe da ju se stalno pojačava, začinja psovkama, šupljim invektivama, drskošću i napadima oholosti.
Kad to smeće proizvode nevidljivi ili teže vidljivi akteri, kad ono nekome dođe kao jedini način da se probije u politički prostor ekshibicijom u nedostatku sadržaja, tada to još i može biti sućutno shvatljivo, iako nikad prihvaćeno niti odobreno. Konkretno, kad se za svoj mali prostor verbalnim nasiljem guraju Grmoja, Maras ili Pernar, to je očekivano i marginalno, nešto što ne vrijedi posebnih slova u novinama niti naročito zove na čuđenje ili preispitivanje.
Smeća uvijek ima i bit će ga u politici i drugdje u javnom prostoru, ono se skuplja, izbacuje, odnosi i reciklira. Problem nastaje kad se od smeća sve teže, ili pak uopće ne vidi politika.
Kritično je, naravno, kad oni koji imaju izborni legitimitet, koji su dobili podršku većine građana, koji su preuzeli upravljanje državom, koji prema tome imaju najvišu odgovornost, kad takvi pridonose atmosferi u kojoj se vrijeđanje ohrabruje, sarkazam podrazumijeva, a bahatost nagrađuje.
Problem je kad više ni sam premijer uopće ne osjeća nikakav problem s tim da, recimo, on osobno, javno, naglas označi kao “primitivce” cijelu jednu političku opciju, sa značajnim brojem zastupnika, prema tome i glasača, i to opciju s kojom je bio u političkom savezu. Ne da strpljivo polemizira s karakterom i djelovanjem Mosta, ili da ih ignorira što je također vrsta političke aktivnosti, nego da ih autoritetom predsjednika Vlade, i njih i njihove pristaše, nadmeno odbaci kao primitivne, zaostale i valjda nedostojne njegova argumentiranog govora.
Nije razorno za društvo što u njemu ima glasnih, nekorektnih, nasilnih psovača. Nije rastvarajuće za demokraciju što takvi non-stop divljaju, pljuju, što ih se mora iznositi iz Sabora, vući po cesti i tužiti zbog prijetnji ili vrijeđanja. Ono što jest opasno jest kad se razini takvih provokatora i destruktivaca prilagođavaju oni koji predstavljaju većinu i za sebe vole vjerovati i isticati kako su razboritiji, odgovorniji, pozvaniji, sposobniji i bolji.
Uostalom, najupadljiviji paradoks današnje vlasti i jest upravo nekompatibilnost njihova deklariranog poslanja s načinom vladanja i odnosom prema javnim funkcijama. Oni sebe legitimiraju kao srednjostrujašku, umjerenu administraciju, zauzetu i posvećenu procedurama, visokobirokratiziranu i načelno okrenutu štreberskom prepisivanju europske regulative. No s druge strane, mnogi su članovi te administracije i vlasti u širem smislu zapravo nepronične i nadmene svađalice, osorni i zajedljivi ljudi, neki od njih čak ozbiljno opterećeni etičkim i drugim teretima koji se stalno guraju pod tepih.
Nije jedan ministar iz ove garniture dosad razotkrio svoj manje ili više prigušen prezir prema javnosti koja je tu da kontrolira obavljaju li se javne funkcije za račun građana ili pak na nedopušten način. Previše ih je. Od ministrice fondova EU koja se ni danas ne doima kao pokajnica premda bi u uvjetima pune demokracije već bila izbačena, preko potpredsjednika Vlade koji smatra kako nedoumice glede imovine može ugasiti ciničnim porukama u stilu “dođite na roštilj pa mi sami izmjerite kuću”, sve do ministra mirovina čija će arogancija prožeta slabom kompetencijom biti glavni razlog zašto su eventualno sindikati prikupili potpise za referendum. Ne zaboravimo ni javno držanje ministra imovine, niti generalni gard ministra raspadajućeg sustava zdravstva, ni samozadovoljno držanje političkog tajnika HDZ-a...
Budimo pošteni, sve je to ohrabreno i dopušteno s vrha: prvi čovjek Vlade, vladajuće stranke i vladajuće koalicije očito nema ništa protiv ovakve komunikacije. Možda je takav stil donekle efektan i privremeno politički plodonosan kad se agresija nadograđuje na neki autentičan politički karakter, kao što je bio slučaj sa Sanaderom ili Milanovićem.
No definiciji današnje vlasti, odnosno onome što bi premijer želio da je definicija ove vlasti, takav gard uopće ne pristaje. To je komunikacija koja nije odraz superiornosti nego nesigurnosti. Ona ne otkriva samopouzdanje u obavljanju javnih poslova nego, naprotiv, nervozu. Ogromna, nikad veća frekvencija istupa najviših dužnosnika uključujući premijera nije proizvela osjećaj otvorenosti ove vlasti, dapače. To je samo povećani broj prilika da se javno posvjedoči politička arogancija i netolerancija prema preispitivanju, kritici i drugom mišljenju.
Nije prilično zatrpavati prostor dodatnim smećem. Smeća je već previše. Neka ga oni kojima to moć zauzetih javnih pozicija dopušta radije redovito metu.