Ostavka ministra uprave Lovre Kuščevića bila bi dobra vijest da je došla na vrijeme i da je ona logična posljedica kriterija Vlade, odnosno premijera Andreja Plenkovića, za obnašanje javne dužnosti.
Da Plenković ima stav kako osoba koja je javnu dužnost podredila svojim privatnim interesima, neovisno o tome je li tu riječ o nezakonitostima ili nije, nema mjesta u njegovoj Vladi, kao ni na visokim dužnostima u HDZ-u, onda afere Kuščević praktično ne bi ni bilo. Da premijer ima stav da je poštivanje pravila i pozitivnih propisa koji vrijede za sve građane svetinja koja prije svega vrijedi za njegov tim, afere također ne bi bilo.
Tada bi, već pri otkriću da ministar Kuščević punih jedanaest godina svoju kuću na Braču nije upisao u katastar, bio razlog da se pozdravi s funkcijom. Jer, kako čovjek koji sam ne drži do zakonskih obaveza i ne poštuje ih, koji izbjegava davanja državi, može biti dostojan uloge nekoga tko će krojiti pravila kojih se moraju držati svi drugi?!
Dakle, već ta činjenica, kao i otkriće da je u svojoj imovinskoj kartici petljao s kvadraturom i vrijednošću kuće, trebala je biti razlog da mu se Plenković zahvali. Ali nije. Nije mu se zahvalio na dužnosti ni kada se otkrilo da je kuću sagradio prenamjenom zemljišta iz poljoprivrednog u građevinsko, odnosno da je milijune vrijedno zdanje koje ljeti iznajmljuje turistima nastalo iz, kako kaže, kokošinjca. Istina, nije kažnjivo, ali je jasno da bi na toj istoj parceli, da se Kuščeviću nije posrećilo postati načelnik općine Nerežišće, i dan-danas bio kokošinjac.
Već je ovo bilo teško prožvakati, ali Plenkoviću nije bio razlog da posumnja u moralne vrijednosti svoga ministra. Čak ni kada se doznalo da je Kuščević, i to po cijeni o kojoj se može raspravljati, otkupio nekretnine svoje bivše firme, te da je ona nakon toga otišla u stečaj i ostala dužna svojim vjerovnicima, ali i državi na ime poreznih davanja, premijer nije nalazio razlog da mu se zahvali.
Što su novinari više pisali o ministru uprave i njegovim aferama, kao da su Plenkoviću više išli na živce i kao da je bio ustrajniji da zaštiti bivšeg načelnika male općine Nerežišće koji u cijeloj svojoj dosadašnjoj političkoj karijeri neće biti zapamćen ni po čemu osim po imovinskim aferama, te činjenici da je u iznimno važne zakone ugrađivao suspektne odredbe. Tako, nakon što je HDZ dobro prošao na lokalnim izborima, Kuščević je lansirao takozvani lex šerif kojim su se cementirali mandati načelnicima, gradonačelnicima i županima. Najavio je izmjene Zakona o sprječavanju sukoba interesa, u radnu skupinu je pozvao i članove Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, pravio se da mu je stalo do njihova stava, da bi sve što su predložili bacio na dno neke ladice.
Treba li podsjećati da je u zoni njegove ministarske odgovornosti referendum? To je jedno od zakonski neuređenijih područja, no resornom ministru je trebalo jako puno vremena da formira radnu skupinu koja će pripremiti novi zakonski tekst. U međuvremenu su se odigrale tri referendumske inicijative i u sve tri ministar je činio sve da potpuno uništi povjerenje građana i pridonese cementiranju općeg dojma kako će Vlada učiniti sve da spriječi održavanje referenduma. Tekst novoga zakona koji je pripremila radna skupina također drži u ladici, bez očigledne namjere da mu udahne život.
Dakle, čak da nije bilo ni jedne od afera zbog kojih je Kuščević na kraju morao otići, premijer je imao razloga da nađe sposobniju osobu za dužnost ministra uprave. Ali nije. A ne bi mu se zahvalio ni sada da se lavina Kuščevićevih skandala nije zakotrljala na sumnjivu prodaju, pa prenamjenu zemljišta na Vidovoj gori, da koalicijski partner u Vladi nije zatražio njegovu ostavku, kao i da se nije našao pod snažnim pritiskom najbližih suradnika u stranci.
Plenković se, dakle, zahvalio Kuščeviću zato što nije imao drugi izlaz, a ne zato što osoba Kuščevićeva profila nema mjesta u njegovoj Vladi i vrhu stranke. Uostalom, Plenković je prihvatio Kuščevićevu ostavku, a do njega kao jedan od pomoćnika glavnog tajnika HDZ-a sjedi Božidar Kalmeta, kojem se sudi zbog korupcije u obnašanju javne vlasti.