Kada bih vam spomenuo ime Karpov, Grigorij Borisovič Karpov, i kada bih tome dodao riječ lipicanac, kako biste reagirali?”, pitao je svoju tajnicu Tommy Brue.
“Mislim da bih bila vrlo tužna, gospodine Tommy”, odgovorila je frau Elli na njemačkom.
“Kako točno tužna? Tužna za Bečom? Tužna zbog vašeg malog stana u Operngasse, što ga je Vaša majka toliko voljela?
“Tužna za Vašim dobrim ocem.”
“I tužna zbog toga što je moj otac od Vas tražio, kada je riječ o lipicancima?”
“Računi pod šifrom Lipicanac nisu bili u redu”, rekla je spuštenih očiju.
“Ali, vi ste se, svejedno, vrlo lojalno, nastojali brinuti o njima”, pristojno je sugerirao Brue.
“Ja se ne brinem o lipicancima, gospodine Tommy. Uvijek sam željela znati što je manje moguće o tim računima. Lipicanci su posao za menadžera našeg fonda u Lihtenštajnu. Ja radim samo ono što sam bila obećala Vašem ocu.”
“A to je, pretpostavljam, uključivalo brisanje osobnih podataka o bivšim ili sadašnjim vlasnicima računa Lipicanac.”
“Da.”
“Jeste li to učinili u Karpovljevom slučaju?”
“Jesam…Vaš je otac govorio o Karpovu kao o čovjeku čiji bi grijesi trebali biti oprošteni unaprijed…Karpov je bio vrlo poseban. Svi su lipicanci bili posebni, ali Karpov je bio vrlo poseban.”
Pisac bivši obavještajac
Ovo je samo jedan od citata iz najnovije knjige Johna Le Carrea, fascinantnog pisca špijunsko-političkih romana, koji nas može asocirati i na suvremenu Hrvatsku. “A Most Wanted Man”, roman koji, nažalost, još nije preveden na hrvatski, donekle se igra ambijentima i situacijama koje su se mogle dešavati i kod nas: tajni računi u bečkim bankama, tajni računi u investicijskim fondovima u Lihtenštajnu, visoki časnici postkomunističke vojske, koji su, usput, počinili niz ratnih zločina i koji su se obogatili švercom oružja, nafte i droge, transferiraju svoj novac u Beč, baš u grad u kojem je, eto, uhićen general Vladimir Zagorec, glavni hrvatski trgovac oružjem…
“A Most Wanted Man” nema nikakve stvarne, osobito namjerne veze s Hrvatskom, ali ugođaj i dio zapleta mogli bi se preslikati na hrvatsko-vojno političko podzemlje. Što samo govori o istovjetnim modelima “baratanja” državnim novcem u raznim postkomunističkim zemljama, bilo da je riječ o Rusiji ili o Hrvatskoj, kao i o Le Carreovoj sposobnosti da sintetizira i precizno opiše najvažnija opća mjesta iz polujavne suvremene političke povijesti.
John Le Carre rođen je 1931. godine, kao David John Moore Cromwell. U pedesetim i šezdesetim godinama radio je za britanske obavještajne službe MI5 i MI6. Obavještajnu je zajednicu napustio 1964. godine, kako bi se posvetio pisanju.
Budući da je prve romane objavio još dok je bio u MI6, morao je izmisliti pseudounim, s kojim se nastavio služiti do danas. Le Carreov hladnoratovski ciklus, u kojem se možda najviše ističe špijun koji je došao iz zavjetrine (The Spy Who Came In From the Cold), fenomenalan je, višeslojan opis obavještajnog aspekta borbe protiv komunizma u blokovski podijeljenoj Europi.
Kasnije, posthladonoratovske Le Carreove knjige, uključujući “A Most Wanted Man”, koja je objavljena lani, izrazito su kritički orijentirane prema Zapadu. Le Carre je, podsjetimo, još 2003. godine u londonskom Timesu objavio protuamerički manifest pod naslovom “Amerika je poludjela” (The USA Has Gone Mad), u povodu Bushova napada na Irak.
I “A Most Wanted Man” prepun je katkad finog, a katkad grubog ironiziranja na račun Zapada, uobičajenog , tužno intoniranog prezira prema Istoku, te žestokih napada na Sjedinjene Države, što na samom kraju knjige šteti logičnom raspletu priče.
No najvažnije od svega je da je “A Most Wanted Man” uspio uhvatiti duh vremena jednako precizno kao i LeCarreove knjige iz šezdesetih i sedamdesetih godina, te da je, osim spornog epiloga, napisan jednako briljantno kao njegove najveće uspješnice. Počeo sam ga čitati oko deset na večer, da bih okrenuo posljednju, 340.stranicu nešto prije pet ujutro. Nije mi palo napamet da idem spavati i da nastavim iduće večeri.
“A Most Wanted Man” priča je o Issi Karpovu, Čečenu ruskog porijekla. Naime, Issin otac, Viktor Borisovič Karpov, bio je jedan od zapovjednika ruske vojske u Čečeniji.
Nafta za Karadžića
Kao takav, pukovnik Karpov počinio je čitav niz uobičajenih ratnih zločina, od ubojstava civila i spaljivanja sela do otmice i silovanja žena. Pukovnik Karpov zaljubio se u jednu od Čečenki koje je silovao, te je s njom dobio sina kojem je dao rusko ime Ivan , ali koji se kasnije prozvao Issa. Osim što se u Čečeniji bavio ratnim zločinima, Viktor Karpov organizirao je i profitabilnu zločinačku organizaciju, koja je preprodavala naftu i oružje. Ovdje valja podsjetiti da je čitav niz visokih časnika Hrvatske vojske sudjelovao u švercu oružja, a da su sredinom devedestih hrvatske kompanije, uz odobrenje države, prodavale naftu Radovanu Karadžiću. Čini se da je uzorak zločina i nemorala bio gotovo isti u cijeloj postkomunističkoj Europi.
Čečenski terorist
Ivan Karpov duboko je mrzio i svog oca i sve Ruse. Promijenio je ime, pokušao postati musliman, da bi ga ruska vojska, skupa s grupom prijatelja, zarobila i optužila za islamski terorizam. Optužbe su, vjerojatno, bile posve lažne, no Issa je postao registrirani čečenski terorist, koji je, pošto je pobjegao iz Čečenije, završio i u turskom zatvoru. Uz pomoć očevih prijatelja (a otac je u međuvremenu umro), 23-godišnji Issa bježi iz Turske i naposljetku dolazi u Hamburg, gdje susreće 30-godišnju, ljevičarski orijentiranu odvjetnicu Annabell Richter, pripadnicu ugledne etablirane njemačke obitelji.
Annabell, čista idealistkinja, koja naprosto želi spriječiti njemačke vlasti da Issu ponovo izruče Rusima ili Turcima (jer zna da taj dečko ne bi mogao izaći živ ni iz turskog, ni iz ruskog zatvora), odvodi Issu kod Tommyja Bruea, britanskog bankara, čija se banka iz Beča preselila u Hamburg i kojoj ne ide baš dobro. Dok je radila u Beču, Brueova banka otvorila je niz tajnih računa pod kodnim imenom Lipicanac. Ti su računi pripadali oficirima ruske vojske, na čelu s pukovnikom Karpovom. Ti su računi imali tajni, polulegalni status i služili su za pranje ruskog novca kroz investicijski fond u Lihtenštajnu. Issa, koji je u međuvremenu postao radikalni musliman (iako ne zna ništa o Kuranu), nada se da će mu gospodin Brue omogući liječnički studij u Njemačkoj. Nije siguran želi li novac svog oca, dakle novac s računa Lipicanac, jer taj novac smatra krvavim i prljavim. Issu, međutim, prate njemačka, američka i britanska obavještajna služba. Amerikanci smatraju da je on opasan terrorist Nijemci misle da je posve bezopasan, ali ga žele iskoristiti za akciju protiv jednog stvarnog ideologa al-Qa’ide, dok Britanci imaju sasvim posebne interese. Ovdje je važno ponovo reći da se sve događa u Hamburgu, u gradu u kojem se Mohammed Atta pripremao za 11. rujna.
Isforsirani završetak
Njemački obavještajci pokušavaju, dakle, preko Isse kompromitirati jednog utjecajnog imama, koji formalno propovijeda nenasilje, dok u slobodno vrijeme sufinancira terorističke akcije. Nijemci provode tu akciju u suradnji s Amerikancima i Englezima, a od Amerikanaca traže jamstva da se Issi, za kojeg su se uvjerili da je posve bezazlen, neće ništa dogoditi po završetku akcije. Dapače, Nijemci izdaju Issi njemačku putovnicu.
Međutim, minutu nakon što je Issa svojih dvanaest i pol milijuna dolara (radi se o novcu s računa Lipicanac) prebacio na račun imama kojeg Nijemci upravo kane uhititi (i zatim pridobiti da radi za njih), pred zgradom banke pojavljuju se crni jeepovi koji odvode i Issu I imama. Agent CIA-e hladno kaže njemačkom agentu: ”Oni su ubijali Amerikance. Mi ćemo ubiti njih.” Ovakav završetak, kojim se htjelo pokazati kako su Njemačka i sve druge europske zemlje, čak i na svom terenu nemoćne pred Amerikom, i kako su Amerikanci bezobzirni nasilnici, naprosto nije sadržajno logičan budući da je CIA mogla oteti obojicu muslimana mnogo prije, bez spektakla pred bankom, jer je od Nijemaca doznala njihove točne lokacije. No, sama je knjiga toliko dramatična, toliko dobro napisana i toliko relevantna da joj možemo oprostiti isforsirani svršetak. “A Most Wanted Man” roman je koji preciznošću vrhunskog novinarstva obuhvaća niz aktualnih i značajnih znakova vremena.
Dokumentarizam i fikcija
Prije svega, tretman glavnog junaka, koji se od zapravo bezazlenog i izgubljenog Čečena, koji tek želi učiti o islamu, pretvara u internetski simbol al-Qa’ide, s kojom, u stvarnosti, nema baš nikakve veze, govori kako o proizvodnji straha u društvu, tako i o nekompetentnosti zapadnih obavještajnih zajednica da precizno lociraju realne i važne ciljeve. Nadalje, s melankoličnom pričom o engleskom bankaru na zalasku, čiji se otac, što iz političkih, što iz materijalističkih razloga, upustio u kriminalnu financijsku operaciju, Le Carre je zahvatio i debakl financijskog sustava, što je jedno od najvažnijih obilježja vremena u kojem živimo. Naposljetku, s tajnom računa Lipicanac, i s Bečom, kao scenom na kojoj se odigravaju susreti postkomunističkih vojnih tajkuna i zapadnoeuropskih bankara, LeCarre je savršeno definirao ambijent u kojem je nestajao postkomunistički novac u devedesetim godinama. LeCarreova nova knjiga familijarna je kronika našeg vremena koja jednako dobro funkcionira na razini dokumentarnosti i identifikacije, kao i na razini “čiste” književnosti. Golema je šteta što baš nitko u Hrvatskoj nije napisao uistinu zanimljivu, duboku, dramatičnu i relevantnu kroniku našeg vremena, iz naših kutova gledanja, i iz naših iskustava. Dokumentarnog je materijala i previše.
Davor Butković
“Mislim da bih bila vrlo tužna, gospodine Tommy”, odgovorila je frau Elli na njemačkom.
“Kako točno tužna? Tužna za Bečom? Tužna zbog vašeg malog stana u Operngasse, što ga je Vaša majka toliko voljela?
“Tužna za Vašim dobrim ocem.”
“I tužna zbog toga što je moj otac od Vas tražio, kada je riječ o lipicancima?”
“Računi pod šifrom Lipicanac nisu bili u redu”, rekla je spuštenih očiju.
“Ali, vi ste se, svejedno, vrlo lojalno, nastojali brinuti o njima”, pristojno je sugerirao Brue.
“Ja se ne brinem o lipicancima, gospodine Tommy. Uvijek sam željela znati što je manje moguće o tim računima. Lipicanci su posao za menadžera našeg fonda u Lihtenštajnu. Ja radim samo ono što sam bila obećala Vašem ocu.”
“A to je, pretpostavljam, uključivalo brisanje osobnih podataka o bivšim ili sadašnjim vlasnicima računa Lipicanac.”
“Da.”
“Jeste li to učinili u Karpovljevom slučaju?”
“Jesam…Vaš je otac govorio o Karpovu kao o čovjeku čiji bi grijesi trebali biti oprošteni unaprijed…Karpov je bio vrlo poseban. Svi su lipicanci bili posebni, ali Karpov je bio vrlo poseban.”
Pisac bivši obavještajac
Ovo je samo jedan od citata iz najnovije knjige Johna Le Carrea, fascinantnog pisca špijunsko-političkih romana, koji nas može asocirati i na suvremenu Hrvatsku. “A Most Wanted Man”, roman koji, nažalost, još nije preveden na hrvatski, donekle se igra ambijentima i situacijama koje su se mogle dešavati i kod nas: tajni računi u bečkim bankama, tajni računi u investicijskim fondovima u Lihtenštajnu, visoki časnici postkomunističke vojske, koji su, usput, počinili niz ratnih zločina i koji su se obogatili švercom oružja, nafte i droge, transferiraju svoj novac u Beč, baš u grad u kojem je, eto, uhićen general Vladimir Zagorec, glavni hrvatski trgovac oružjem…
“A Most Wanted Man” nema nikakve stvarne, osobito namjerne veze s Hrvatskom, ali ugođaj i dio zapleta mogli bi se preslikati na hrvatsko-vojno političko podzemlje. Što samo govori o istovjetnim modelima “baratanja” državnim novcem u raznim postkomunističkim zemljama, bilo da je riječ o Rusiji ili o Hrvatskoj, kao i o Le Carreovoj sposobnosti da sintetizira i precizno opiše najvažnija opća mjesta iz polujavne suvremene političke povijesti.
John Le Carre rođen je 1931. godine, kao David John Moore Cromwell. U pedesetim i šezdesetim godinama radio je za britanske obavještajne službe MI5 i MI6. Obavještajnu je zajednicu napustio 1964. godine, kako bi se posvetio pisanju.
Budući da je prve romane objavio još dok je bio u MI6, morao je izmisliti pseudounim, s kojim se nastavio služiti do danas. Le Carreov hladnoratovski ciklus, u kojem se možda najviše ističe špijun koji je došao iz zavjetrine (The Spy Who Came In From the Cold), fenomenalan je, višeslojan opis obavještajnog aspekta borbe protiv komunizma u blokovski podijeljenoj Europi.
Kasnije, posthladonoratovske Le Carreove knjige, uključujući “A Most Wanted Man”, koja je objavljena lani, izrazito su kritički orijentirane prema Zapadu. Le Carre je, podsjetimo, još 2003. godine u londonskom Timesu objavio protuamerički manifest pod naslovom “Amerika je poludjela” (The USA Has Gone Mad), u povodu Bushova napada na Irak.
I “A Most Wanted Man” prepun je katkad finog, a katkad grubog ironiziranja na račun Zapada, uobičajenog , tužno intoniranog prezira prema Istoku, te žestokih napada na Sjedinjene Države, što na samom kraju knjige šteti logičnom raspletu priče.
No najvažnije od svega je da je “A Most Wanted Man” uspio uhvatiti duh vremena jednako precizno kao i LeCarreove knjige iz šezdesetih i sedamdesetih godina, te da je, osim spornog epiloga, napisan jednako briljantno kao njegove najveće uspješnice. Počeo sam ga čitati oko deset na večer, da bih okrenuo posljednju, 340.stranicu nešto prije pet ujutro. Nije mi palo napamet da idem spavati i da nastavim iduće večeri.
“A Most Wanted Man” priča je o Issi Karpovu, Čečenu ruskog porijekla. Naime, Issin otac, Viktor Borisovič Karpov, bio je jedan od zapovjednika ruske vojske u Čečeniji.
Nafta za Karadžića
Kao takav, pukovnik Karpov počinio je čitav niz uobičajenih ratnih zločina, od ubojstava civila i spaljivanja sela do otmice i silovanja žena. Pukovnik Karpov zaljubio se u jednu od Čečenki koje je silovao, te je s njom dobio sina kojem je dao rusko ime Ivan , ali koji se kasnije prozvao Issa. Osim što se u Čečeniji bavio ratnim zločinima, Viktor Karpov organizirao je i profitabilnu zločinačku organizaciju, koja je preprodavala naftu i oružje. Ovdje valja podsjetiti da je čitav niz visokih časnika Hrvatske vojske sudjelovao u švercu oružja, a da su sredinom devedestih hrvatske kompanije, uz odobrenje države, prodavale naftu Radovanu Karadžiću. Čini se da je uzorak zločina i nemorala bio gotovo isti u cijeloj postkomunističkoj Europi.
Čečenski terorist
Ivan Karpov duboko je mrzio i svog oca i sve Ruse. Promijenio je ime, pokušao postati musliman, da bi ga ruska vojska, skupa s grupom prijatelja, zarobila i optužila za islamski terorizam. Optužbe su, vjerojatno, bile posve lažne, no Issa je postao registrirani čečenski terorist, koji je, pošto je pobjegao iz Čečenije, završio i u turskom zatvoru. Uz pomoć očevih prijatelja (a otac je u međuvremenu umro), 23-godišnji Issa bježi iz Turske i naposljetku dolazi u Hamburg, gdje susreće 30-godišnju, ljevičarski orijentiranu odvjetnicu Annabell Richter, pripadnicu ugledne etablirane njemačke obitelji.
Annabell, čista idealistkinja, koja naprosto želi spriječiti njemačke vlasti da Issu ponovo izruče Rusima ili Turcima (jer zna da taj dečko ne bi mogao izaći živ ni iz turskog, ni iz ruskog zatvora), odvodi Issu kod Tommyja Bruea, britanskog bankara, čija se banka iz Beča preselila u Hamburg i kojoj ne ide baš dobro. Dok je radila u Beču, Brueova banka otvorila je niz tajnih računa pod kodnim imenom Lipicanac. Ti su računi pripadali oficirima ruske vojske, na čelu s pukovnikom Karpovom. Ti su računi imali tajni, polulegalni status i služili su za pranje ruskog novca kroz investicijski fond u Lihtenštajnu. Issa, koji je u međuvremenu postao radikalni musliman (iako ne zna ništa o Kuranu), nada se da će mu gospodin Brue omogući liječnički studij u Njemačkoj. Nije siguran želi li novac svog oca, dakle novac s računa Lipicanac, jer taj novac smatra krvavim i prljavim. Issu, međutim, prate njemačka, američka i britanska obavještajna služba. Amerikanci smatraju da je on opasan terrorist Nijemci misle da je posve bezopasan, ali ga žele iskoristiti za akciju protiv jednog stvarnog ideologa al-Qa’ide, dok Britanci imaju sasvim posebne interese. Ovdje je važno ponovo reći da se sve događa u Hamburgu, u gradu u kojem se Mohammed Atta pripremao za 11. rujna.
Isforsirani završetak
Njemački obavještajci pokušavaju, dakle, preko Isse kompromitirati jednog utjecajnog imama, koji formalno propovijeda nenasilje, dok u slobodno vrijeme sufinancira terorističke akcije. Nijemci provode tu akciju u suradnji s Amerikancima i Englezima, a od Amerikanaca traže jamstva da se Issi, za kojeg su se uvjerili da je posve bezazlen, neće ništa dogoditi po završetku akcije. Dapače, Nijemci izdaju Issi njemačku putovnicu.
Međutim, minutu nakon što je Issa svojih dvanaest i pol milijuna dolara (radi se o novcu s računa Lipicanac) prebacio na račun imama kojeg Nijemci upravo kane uhititi (i zatim pridobiti da radi za njih), pred zgradom banke pojavljuju se crni jeepovi koji odvode i Issu I imama. Agent CIA-e hladno kaže njemačkom agentu: ”Oni su ubijali Amerikance. Mi ćemo ubiti njih.” Ovakav završetak, kojim se htjelo pokazati kako su Njemačka i sve druge europske zemlje, čak i na svom terenu nemoćne pred Amerikom, i kako su Amerikanci bezobzirni nasilnici, naprosto nije sadržajno logičan budući da je CIA mogla oteti obojicu muslimana mnogo prije, bez spektakla pred bankom, jer je od Nijemaca doznala njihove točne lokacije. No, sama je knjiga toliko dramatična, toliko dobro napisana i toliko relevantna da joj možemo oprostiti isforsirani svršetak. “A Most Wanted Man” roman je koji preciznošću vrhunskog novinarstva obuhvaća niz aktualnih i značajnih znakova vremena.
Dokumentarizam i fikcija
Prije svega, tretman glavnog junaka, koji se od zapravo bezazlenog i izgubljenog Čečena, koji tek želi učiti o islamu, pretvara u internetski simbol al-Qa’ide, s kojom, u stvarnosti, nema baš nikakve veze, govori kako o proizvodnji straha u društvu, tako i o nekompetentnosti zapadnih obavještajnih zajednica da precizno lociraju realne i važne ciljeve. Nadalje, s melankoličnom pričom o engleskom bankaru na zalasku, čiji se otac, što iz političkih, što iz materijalističkih razloga, upustio u kriminalnu financijsku operaciju, Le Carre je zahvatio i debakl financijskog sustava, što je jedno od najvažnijih obilježja vremena u kojem živimo. Naposljetku, s tajnom računa Lipicanac, i s Bečom, kao scenom na kojoj se odigravaju susreti postkomunističkih vojnih tajkuna i zapadnoeuropskih bankara, LeCarre je savršeno definirao ambijent u kojem je nestajao postkomunistički novac u devedesetim godinama. LeCarreova nova knjiga familijarna je kronika našeg vremena koja jednako dobro funkcionira na razini dokumentarnosti i identifikacije, kao i na razini “čiste” književnosti. Golema je šteta što baš nitko u Hrvatskoj nije napisao uistinu zanimljivu, duboku, dramatičnu i relevantnu kroniku našeg vremena, iz naših kutova gledanja, i iz naših iskustava. Dokumentarnog je materijala i previše.
Davor Butković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....