Anto Đapić zasad je preživio smjenu, no pitanje je je li preživio HSP. Nakon debakla na parlamentarnim i poraza na lokalnim izborima u Osijeku, Đapić ostaje na čelu stranke, jer u hrvatskoj političkoj kulturi - a šef HSP-a tu ni po čemu nije izuzetak - ne važi pravilo da se nakon izbornog neuspjeha pakiraju koferi. On, doduše, ne niječe da je spreman povući se, ali ne odmah - kako to traži dio pravaša - nego na Saboru HSP-a, početkom jeseni. Što će se do tada događati s nagnutim pravaškim brodom, koji uz to još svako malo pogodi neki novi torpedo, posve je nejasno jer valja pregrmjeti dugo vruće ljeto.
Da je Đapić pobijedio na lokalnim izborima u Osijeku, pitanje njegove smjene s pravaškog trona vjerojatno se ne bi postavljalo.
Na tim izborima najžešći je udarac, u najnezgodnijem trenutku, kad se kampanja već bila zahuktala, dobio upravo iz redova vlastite stranke. Tada mu je leđa okrenuo Gordan Matković, jedan od njegovih najbližih suradnika, čak i kandidat za ministra u vrijeme kad je HSP, prije posljednjih parlamentarnih izbora, vjerovao da je treća stranka u Hrvatskoj i da će sudjelovati u sastavljanju vlasti. Đapiću se, međutim, tada dogodilo isto što i sada - u odsudnom su ga trenutku napustili važni ljudi (Tadić, Rožić), pa je nakon izbora 2007. HSP ostao samo s jednim zastupnikom u Saboru, jer je Đapić, i to za dlaku, jedini uspio prijeći izborni prag.
Iako je Đapić, nedvojbeno, najodgovorniji za stanje u HSP-u (zamjeraju mu autokratsko vođenje stranke, okruživanje nekolicinom istomišljenika), on tu stranku nije vodio ni po čemu različito od načina kako se u Hrvatskoj vode ostale stranke, uključujući i one koje u svom nazivu imaju istaknut pridjev “demokratski”. Jedino što je u tome bio manje uspješan.
HSP je u proteklih pet-šest godina možda učinio najviše u pokušaju vlastite transformacije od svih stranaka u Hrvatskoj. Od stranke koja je otvoreno koketirala s ustaštvom (sjetimo se Đapićeva mjerenja kukuruza u Vukovaru ili hodočašćenja oko Francetićeva spomenika) do poklonjenja pred Zidom plača u Jeruzalemu (ponovno Đapić) i doduše diskretnih najava da bi se takav izlet mogao napraviti i u Jasenovac.
No, taj pokušaj transformacije, očito, nije bio uspješan. Za dio članstva dogodio se prebrzo, dio to naprosto nije mogao prihvatiti. HSP se nije uspio pretvoriti u uljuđenu desnu stranku europske provenijencije jer je taj prostor rezervirao HDZ, niti je među takvim strankama u Europi pronašao saveznike. Rukopis Mate Granića, kojim se ispisivala nova stranica HSP-a, za većinu je članstva bio nečitak. Stranačka politika, njeno vrludanje i lutanje, stranputice i krivi koraci, možda bi se, u duhu organizacijske strukture HSP-a, mogla ukratko nazvati - lijevo, desno, nigdje Glavnog stana.
I Đapić je sam, na mikroplanu, u Gradu Osijeku, gdje je posljednje četiri godine (s manjim prekidima) bio gradonačelnik, tumarao lijevo-desno, sklapajući razne koalicije, od one s Glavaševim HDSSB-om, preko one s HNS-om i HDZ-om do savezništva s HDZ-om. Sve to činio je preživljavanja radi, jer mu je bilo jasno da vlast u Osijeku ostaje njegovo jedino čvrsto uporište.
Sada kad je i to izgubljeno, Đapić se suočio s onim poznatim sindromom vlasnika vrta u kojem svi koji odlaze uzimaju cvijeće, a ostavljaju korov. Njemu se to počelo događati prije parlamentarnih izbora, no pokazalo se, oni koji su otišli, nisu profitirali. Sada kad traje bitka za Đapićevo nasljeđe, u kojoj se istovremeno vodi i borba za smjer pravaške politike nakon njega, već se najavljuje povratak otpadnika u ocvali pravaški vrt. Pitanje je koliko oni mogu biti budućnost HSP-a, no isto je tako pitanje koliko će u tome uspjeti ljudi koje kao svoje nasljednike vidi Đapić.
Šef pravaša napravio je grešku kada se s čela stranke nije povukao nakon poraza na parlamentarnim izborima. Jaz u stranci tada još nije bio tako dubok, a sudbina Rožića i Tadića nije ohrabrivala moguće nove otpadnike. Unatoč porazu na državnoj razini, ali zahvaljujući dobrom rezultatu HSP-a na prijevremenim lokalnim izborima u Osijeku koje je personaliziranom kampanjom osigurao Đapić, njegov je položaj još bio razmjerno jak. Sada to više nije. Đapićev utjecaj na stranku danas je proporcionalan HSP-ovu utjecaju na politička zbivanja u Hrvatskoj.