Ljubav za ljubimca usmjerite malo i na životnog partnera

Ti bi sad sigurno najradije išla u Pomorski muzej, rekao mi je nedavno s dječačkim sjajem u očima neodvojivi, eminentni drugi dio mojeg braka. U Pomorski muzej, kažeš, da gledamo makete brodova i presjeke njihovih strojarnica?! Grad najljepših građevina (i trgovina) budio se oko mene, puhao je lagani maestral s mora, već sam malo počela tugovati jer se uskoro vraćamo u bijeli Zagreb grad, čitav išaran nevještim žvrljotinama raspuštenih tinejdžera, grad u kojem je sve preskupo (jer su nameti previsoki), gdje nema tapasa i sangrije i koječega drugog što grije žensku dušu…

Zar su muškarci doista iz birtije, a žene s placa, kao što je ustvrdio dr. Lebowski, dude iz našeg sokaka i eminentni doktor za pitanja srca iz našeg Cosma, zar smo doista dvije posve različite vrste, pitala sam se u čudu. Pa što je tom čovjeku, je li on normalan, mogu li žene uopće živjeti sretno s tim bićima koja ih nikad neće razumjeti? Gertrude Stein ne bi nikada tako nešto predložila Alice B. Toklas, ona joj je nudila društvo Picassa, Hemingwaya i Matissea, ne prašnjave makete, zašto muškarci ne uče od lezbijki, pomislila sam bogohulno tog prelijepog jutra u lipnju?

To što su sve žene na početku veze spremne glumiti da ih zanimaju strojevi, gadgeti i tehnička dostignuća anonimnih genija, to bi nakon nekog vremena trebali prozrijeti kao i glumljene orgazme, zar ne? Kad se prva zaljubljenost zakonomjerno pretvara u jedan ozbiljan osjećaj koji mogu doživjeti samo zreli, muškarci bi već trebali zrelo shvatiti što nas doista zanima, a što je bila samo gluma.

Jesu li oni doista cijepljeni protiv osjećaja pa im je na TV-u epopeja izgradnje Sueskog kanala zanimljivija od “Neobične priče o Benjaminu Buttonu” (“Da gledam film u kojem žena porađa deformiranog starca, a ljubavnica ga kasnije uspavljuje dok joj se u rukama pretvara u bebu koja umire?! Pa nisam oca ubio!”)?

Vjerojatno bih mu svašta bacila u lice da nisam nekoliko dana ranije pročitala jedan - dobro, neprepametan - tekst o muško-ženskim odnosima na jednom od onih sajtova koji nam svakodnevno nude nova znanstvena otkrića kao da ona nastaju upravo u skladu s potrebama i brzinom interneta. Doduše, da se opravdam, link za taj poučan tekst - “Mogu li kućni ljubimci popraviti vašu vezu” - koji nije spasio moj brak, ali je zasigurno spasio bračni izlet, našla sam u instituciji educiranih Amera, New York Timesu.

Teza doktorice psihologije Suzanne Phillips veoma je jednostavna, jedna od onih za koju se pitate zašto vam nije prije pala na pamet, a godinama razmišljate i pišete o ljubavima i vezama:

- Pozdrav nakon dugog dana: bez obzira kako se osjećali i kakav je dan iza nas, svojeg kućnog ljubimca na vratima dočekujemo s pozitivnim, često i veoma živahnim pozdravom koji najčešće sadrži i bliski fizički kontakt. Zašto ljudima u svom životu dajemo manje?

Zlopamćenje: čak i kad ljubimce zateknemo u nekoj nepodopštini, nakon što smo se možda izvikali, mi to ipak zaboravljamo, ne pamtimo zauvijek i ne nabijamo na nos u svakoj sljedećoj svađi.

- Dobre namjere: nikad, baš nikad nećemo pomisliti da nam je kućni ljubimac pojeo dio najdraže cipele jer je odvratan i želi nas iznervirati. Zašto onda svojim partnerima pripisujemo zle namjere u svakom nesporazumu?

- Uzajamno podržavanje: čak i kad se čini da je gad što se ne želi družiti s vašom najboljom prijateljicom koju smatra dosadnom i napasnom, treba to prihvatiti upravo kao što bismo prihvatili činjenicu da se naša mačka ne želi družiti s kreštavom susjedovom papigom.

- I u dobru i u zlu: ljubimce ne planiramo ostaviti ili zamijeniti čim nam se učini da su isuviše glasni, divlji, nepripitomivi, svoji. A u američkim medijima često se anegdotalno spominju žene koje su izbacile muža iz kuće jer uvijek zaboravlja iznijeti smeće utorkom, izbjegava pospremanje pribora za jelo u suđericu ili zaboravlja na WC dasku i čarape pokraj kauča.

- Dakle, kad sam se sjetila tih divnih misli, pristala sam poput psića otići tamo kamo me vuče ta važna osoba iz mog života. I gle čuda, kako bi rekao pjesnik, kraći posjet - ponavljam kraći, ipak nisam štene - Pomorskom muzeju, otkrio mi je neviđenu ljepotu, pozlaćenu, izrezbarenu, baršunom presvučenu galiju Don Juana Austrijskog, koja je sudjelovala u Bici kod Lepanta, najvažnijoj pomorskoj bici između kršćana i Otomanskog Carstva (kako mi ne pamtimo bitke zauvijek jer nisu it torbice, dodat ću da se odigrala 1571. godine).

Dakle, muškarci su nekad čak i ratne galije, napravljene da kad-tad završe na dnu mora, ukrašavali poput najvoljenije žene. Zašto onda danas mnogi tvrde da su žene površne jer vole modu i ne mogu bez ljepote? No, zapravo sam vam samo željela preporučiti da se suzdržite kad ste nervozni ili nezadovljni i svojem najdražem uzvratite kao psu - ha, ha, dobro, psu ljubimcu. A ako vas u vezi i dalje muči neki problem, obratite se dr. Lebowskom koji sve razumije ili pročitajte njegovu zbirku savjeta ‘Tajne iz ordinacije dr. Lebowskog’ koja se upravo na kioscima prodaje uz Cosmo.