Zbilja ne znam tko je te 2008. godine bio gluplji: moja poznanica koja je pristala ugovoriti investicijsko životno osiguranje do 2038. godine ili financijski savjetnik koji ju je nazvao na preporuku neke prijateljice, isto sirote kojoj je uvalio neku neisplativu policu. Zapravo, besmisleno pitanje: on nije bio nimalo glup dok ju je, s mjesečnim anuitetom od 70 eura, uz njen pristanak obvezao uplaćivati osiguranje u jednoj kući sljedećih 30 godina - da, ponovimo još jednom, do 2038. godine! - i to u sklopu tako sulude sheme da je i sad lovi jeza sjetivši se trenutka kad je na taj ugovor stavila brzopleti potpis.
Da skratim - bila je riječ o rizičnom investicijskom životnom osiguranju službenog naziva “aggressive” koji je njezinu premiju od 500-tinjak kuna mjesečno, povjerila mi se, raspoređivao u iznosu od 80 posto u dionički fond, a manji ostatak u neku sigurniju vrstu ulaganja, no sve skupa, kleo joj se tada financijski savjetnik, za nju je svakako trebalo rezultirati značajnim povećanjem mirovine uspije li izdržati uplaćivati tu premiju do kraja 30-godišnjeg roka.
“Ma naravno da ću izdržati, sam' ti meni daj ugovor...”, samouvjereno ga je hrabrila, a on ispod stola zadovoljno trljao ruke ne mogavši vjerovati na kakvu je naletio budalu.
Stvar je, barem na prvu, izgledala logičnom: imala je posao, sigurna primanja, riješeno stambeno pitanje, a kako u tom trenutku nije uplaćivala nikakvu vrstu osiguranja, bilo je vrijeme da se obveže na neko ulaganje za budućnost.
Zašto joj pojmovi “rizično” ili “aggressive” tada nisu zvonili na uzbunu zbilja nije jasno, ali nekoliko godina nakon što je uplaćivala osiguranje, odlučila je provjeriti kakvo je stanje njene police i koliko bi od uplaćenog novca, ako to poželi, mogla izvući prijevremenim raskidom osiguranja.
Bilo je to negdje ljeto 2012. godine, dakle dobrih četiri godine nakon što je počela uplaćivati osiguranje kad joj je osiguravatelj, na njen upit, poslao obavijest kako su s njenim parama dosad kupljeni udjeli vrijedni 12.899 kuna. Kroz četiri godine fondu je uplatila sve skupa oko 25 tisuća kuna, a oni, vrsni ulagatelji kakvi valjda jesu, po putu su negdje uspjeli “spušiti” 50 posto uloga, pripisujući sve financijskoj krizi koja je zadesila svijet.
Ako već ovo nije bilo dovoljno, uslijedio je novi šok: poželi li ranije raskinuti osiguranje, ima pravo nazad dobiti vrijednost početnih udjela umanjenih za izlaznu naknadu koja se, naravno, smanjuje s godinama ulaganja čime vas osiguravatelj praktično blokira raskinuti to osiguranje prije isteka police, osim ako ne želite ostati bez većine uloženog novca. Prema tadašnjoj računici, moja je poznanica nakon 4 godine plaćanja osiguranja imala pravo u slučaju raskida ugovora nazad “dobiti” 781 od ukupno uplaćenih 3360 eura, uz napomenu kako su stanje i opcije po njenoj polici “trenutno nepovoljne jer isplate ovise isključivo o vrijednosti prikupljenih udjela u fondovima”.
Šokantno je da pritom nitko u toj osiguravajućoj kući nije imao namjeru pomoći višegodišnjem korisniku. Njoj su, naprimjer, pojasnili kako nema pravo promijeniti policu u neku drugu, manje rizičnu te joj ponudili samo dvije mogućnosti: raskinuti ugovor i uzeti svojih 780 eura ili nastaviti plaćati do 2038. kad će vrijednost udjela možda biti veća. A možda neće. Ovisno o financijskom stanju na tržištu. Eto ti tvojeg rizičnog osiguranja.
Ipak, moja se poznanica nije dala pa je stala slovo po slovo iščitavati uvjete osiguranja u nadi da će u njemu ipak pronaći nešto što bi joj cijelu situaciju moglo olakšati. Tu je otkrila kako ima pravo na period od godinu dana ugovoriti “premijski most” - mogućnost zamrzavanja uplate premije - a onda i odredbu prema kojoj je, po ponovnoj aktivaciji osiguranja, imala pravo smanjiti iznos premije na minimalnih 20 eura čime će si za 70 posto smanjiti iznos para koje svaki mjesec baca u vjetar. Ništa od ovih mogućnosti pritom nije mogla saznati od djelatnika osiguranja koji, čini se, nemaju niti namjeru niti volju raditi išta više od brojanja uplaćenih mjesečnih anuiteta, što je priličnom šokantno jer je riječ o jednoj od većih osiguravajućih kuća u Hrvatskoj.
Sudbina će htjeti da ću ovih dana ponovo naletjeti na poznanicu koja će mi ispričati kako se, nakon godina uplaćivanja niže premije, baš ovih dana napokon odlučila raskinuti ugovor. Otkupna vrijednost nakon 10 godina plaćanja iznosila je 2400 eura što znači da je kroz godine izgubila 2800 eura. Mene je ta priča prilično ljutila. Baš sam dvije, tri minute prije toga bijesna izašla iz ljekarne u kojoj mi je nadobudna farmaceutkinja odbila bez recepta prodati ibuprofen, pojašnjavajući mi kako tako opasnu tabletu ne mogu dobiti bez konkretnog liječničkog odobrenja. Navodno zbog moje sigurnosti i zdravlja.
E, pa fućkaj državu u kojoj bez recepta ne možeš kupiti tablete za menstrualnu bol, ali ti svaki idiot na cesti može uvaliti prevarantsko osiguranje.