"Majstor i Margarita", prva ovojesenska premijera u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, ambiciozna je, no blijeda predstava.
Posrijedi je, dakako, dramatizacija slavnog romana Mihaila Bulgakova, koji se ovdje daje u pitkom i skladnom prijevodu Vide Flaker. U gotovo trosatnoj predstavi sudjeluje 27 glumaca, a osnovni je problem što se roman dosta opširno prenosi, raskadrirava, ali bez jasne nakane da se iskaže kakva konkretna drama ili pak jasno označena ideja.
Predstava iznimno složenu i dinamičnu strukturu romana neuvjerljivo i prilično kruto oponaša. Ipak, ne bi se moglo reći da se redatelj toliko pogubio u strukturi koliko u izvedbi. Golem ansambl posve je raštiman, dubinski neusklađen, i svaki glumac donosi na scenu neki svoj privatni kod, neproduktivnu "ograđenost" od ostalih aktera.
Svi ti ljudi, skoro kao da su posvađani, ne stvaraju ni minimalan zajednički fluid nego radije deklamiraju onako mimo partnera na sceni. Teško je prepoznati što je u zbivanju važno, a što manje važno. Možda bi doista bilo bolje da se umjetnička ekipa koncentrirala na jednu zamisao, pa da kroz nju izgradi sve ostale nijanse ili alegorije koje djelo nosi u sebi, primjerice da se koncentrira na ljubavnu priču Majstora, ostraciranog pisca (autorova alter ega?), i Margarite Nikolajevne, njegove ljubavnice, ili pak na političku "ulogu" đavola Wolanda, kao alegoričnog diktatora (Staljina?).
Ovako, predstava je razvučena, često dosadana, i jedino što je spašava su neki detalji, neke scenske promjene koje djeluju ipak sugestivno, i relativno uspješno finale, koje donosi bar na nekoliko trenutaka emocije, kumuliranu scensku zbilju fino podvučenu sugestivnom glazbom Davora Bobića. Scenografija Ive Knezovića dobro pokriva ograničenja skučene pozornice, pretijesne za cijeli ansambl na poklonu, a kostimi Irene Sušac odviše su eklektični i prosječnog će gledatelja prije zbuniti nego animirati.
Plakanje bez pravog razloga
Mladen Vulić, novi član Gavellina ansambla, igra Majstora, povjesničara koji je napisao roman o Ponciju Pilatu. Vulić nema treme, ima solidnu dikciju, ali i premalo prostora da zaokruži ulogu. Ostaje na granici revolta i patetike, pomalo sirov i "umoran". Margaritu igra Nataša Janjić, odlična mlada glumica, ovdje jednako nedorečena kao i Vulić. Naime, donosi na scenu emocije, lijep glas i skladne kretnje, ali bez uporišne točke pa često bude koketna bez povoda i uplakana bez motiva. Ranko Zidarić kao Woland kao da je posve izvan predstave.
Đavolsku nadmoćnost daje kao privatnu ironiju, pa je atraktivan, ali pretkraj pomalo suvišan. Među ostalima, valja izdvojiti Janka Rakoša, koji zdušno i živo igra konferansijera Žorža Bengalskog, Dražena Kuhna, koji gradi sjajnu minijaturu direktora pozornice kazališta Varijete, Stjepana Bogdanovića Lihodejeva, te Sinišu Ružića koji zabavno igra mačka Behemonta.
Tomislav Čadež
Posrijedi je, dakako, dramatizacija slavnog romana Mihaila Bulgakova, koji se ovdje daje u pitkom i skladnom prijevodu Vide Flaker. U gotovo trosatnoj predstavi sudjeluje 27 glumaca, a osnovni je problem što se roman dosta opširno prenosi, raskadrirava, ali bez jasne nakane da se iskaže kakva konkretna drama ili pak jasno označena ideja.
Predstava iznimno složenu i dinamičnu strukturu romana neuvjerljivo i prilično kruto oponaša. Ipak, ne bi se moglo reći da se redatelj toliko pogubio u strukturi koliko u izvedbi. Golem ansambl posve je raštiman, dubinski neusklađen, i svaki glumac donosi na scenu neki svoj privatni kod, neproduktivnu "ograđenost" od ostalih aktera.
Svi ti ljudi, skoro kao da su posvađani, ne stvaraju ni minimalan zajednički fluid nego radije deklamiraju onako mimo partnera na sceni. Teško je prepoznati što je u zbivanju važno, a što manje važno. Možda bi doista bilo bolje da se umjetnička ekipa koncentrirala na jednu zamisao, pa da kroz nju izgradi sve ostale nijanse ili alegorije koje djelo nosi u sebi, primjerice da se koncentrira na ljubavnu priču Majstora, ostraciranog pisca (autorova alter ega?), i Margarite Nikolajevne, njegove ljubavnice, ili pak na političku "ulogu" đavola Wolanda, kao alegoričnog diktatora (Staljina?).
Ovako, predstava je razvučena, često dosadana, i jedino što je spašava su neki detalji, neke scenske promjene koje djeluju ipak sugestivno, i relativno uspješno finale, koje donosi bar na nekoliko trenutaka emocije, kumuliranu scensku zbilju fino podvučenu sugestivnom glazbom Davora Bobića. Scenografija Ive Knezovića dobro pokriva ograničenja skučene pozornice, pretijesne za cijeli ansambl na poklonu, a kostimi Irene Sušac odviše su eklektični i prosječnog će gledatelja prije zbuniti nego animirati.
Plakanje bez pravog razloga
Mladen Vulić, novi član Gavellina ansambla, igra Majstora, povjesničara koji je napisao roman o Ponciju Pilatu. Vulić nema treme, ima solidnu dikciju, ali i premalo prostora da zaokruži ulogu. Ostaje na granici revolta i patetike, pomalo sirov i "umoran". Margaritu igra Nataša Janjić, odlična mlada glumica, ovdje jednako nedorečena kao i Vulić. Naime, donosi na scenu emocije, lijep glas i skladne kretnje, ali bez uporišne točke pa često bude koketna bez povoda i uplakana bez motiva. Ranko Zidarić kao Woland kao da je posve izvan predstave.
Đavolsku nadmoćnost daje kao privatnu ironiju, pa je atraktivan, ali pretkraj pomalo suvišan. Među ostalima, valja izdvojiti Janka Rakoša, koji zdušno i živo igra konferansijera Žorža Bengalskog, Dražena Kuhna, koji gradi sjajnu minijaturu direktora pozornice kazališta Varijete, Stjepana Bogdanovića Lihodejeva, te Sinišu Ružića koji zabavno igra mačka Behemonta.
Tomislav Čadež