Hrvatska službena i oporbena politika toliko su se stopile s licemjerjem Europske unije da bi čovjek pomislio kako u Hrvatskoj vlada velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Nitko istinski ne problematizira aktualnu politiku EU koja ne štiti europske vrijednosti kao što su ljudska prava, sloboda, jednakost, nego se okrenula isključivoj “zaštiti europskog načina života”.
Baš kao što su prilikom sastavljanja nove Europske komisije svi hrvatski europarlamentarci podržali uvođenje novog resora zaštite europskog načina života koji se svodi na zaštitu Europe od migranata, tako i sada podržavaju politiku EU u kojoj se ne biraju sredstva kako bi se zatvorile granice pred sirijskim izbjeglicama. Tek će Tonino Picula procijediti kroz usta da je Europska unija prošle godine provela kao puki promatrač ratnih igara što su ih u Siriji vodili Erdogan i Vladimir Putin pa se sada, kad je Erdogan zaprijetio puštanjem sirijskih izbjeglica iz Turske u Grčku, našla u neobranom grožđu.
Za to vrijeme predsjednik SDP-a Davor Bernardić moli Boga da ga nitko ništa ne pita o novoj izbjegličkoj krizi i naokolo trabunja da će svima porasti plaće za 500 kuna ako najesen osvoji vlast. Predsjednik države, bivši premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović je u svom filmu i uživa u medenom mjesecu s premijerom Andrejem Plenkovićem. U novoj ulozi “konstruktivnog” šefa države Milanovićevi se istupi svode na podgrijavanje ideje da se od ljudi koji bježe od rata i neimaštine štitimo tako što ćemo poslati vojsku na granice, te opće mantranje kako danas nije ista situacija kao 2016.
Točno. Nije ista situacija, ali je samo jedna razlika između današnjih izbjeglica i onih od prije četiri ili pet godina. Oni raniji bili su poželjni jer je bogatim europskim zemljama, posebno Njemačkoj, trebala radna snaga, a danas im ne treba. Štoviše, njemačka kancelarka Angela Merkel ima sve više problema s profašističkim snagama koje stoje iza sve učestalijih napada na došljake.
Danas kada se u Europi na izbjeglice više ne gleda kao na radnu snagu, nego izvor političke nestabilnosti, vrhuška EU će odriješiti kesu koliko god treba i pomoći Grčkoj da spriječi prodor 13 tisuća nedužnih ljudi, žena i djece na njihov teritorij. Odluku Grčke da na mjesec dana suspendira mogućnost podnošenja zahtjeva za azil - što je izravna suspenzija ljudskih prava, nitko ne problematizira, već ju se podržava.
Našeg premijera Andreja Plenkovića bilo je tužno gledati prije nekoliko dana kada je ispunjen zadovoljstvom što je u društvu s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen, grčkim premijerom, predsjednikom Europskog vijeća Charlesom Michelom i predsjednikom Europskog parlamenta Davidom Sassolijem pozirao u helikopteru dok su nadlijetali grčko-tursku granicu.
U tome se društvu naš premijer osjećao velik kada je iz zraka bacio pogled na izbjeglice. Jasno da je spremno klimnuo glavom na zaključak europskih vođa da treba zabetonirati granice. Naši političari ne vide problem u zaobilaženju ljudskih prava i izostanku solidarnosti i humanosti prema izbjeglicama iz Sirije. Slijepi su na to da je to produkt nikakve vanjske politike EU, a prije svega ekonomsko-političkih interesa vodećih članica.
Ne sine im da naši ljudi - ekonomski migranti na zapadu, možda neće do kraja života biti poželjna radna snaga, te da u zemljama koje ljudska prava prilagođavaju svojim potrebama i oni sutra mogu postati Sirijci.