U ono već tako davno vrijeme, godine 2004, kada je u prijevodu Xenie Detoni objavljena “Harmonia caelestis”, u Hrvatskoj se još uvijek pisalo i govorilo o knjigama. Istina, to što se pisalo i nije bilo bog zna kakvo: kritičari su o knjigama sudili, uglavnom, na osnovu toga kako im zvuči piščevo ime i prezime, koja mu je tema, kakav mu je naslov. I tako je “Harmonia caelestis” doživjela niz lauda među onima koji drže do latinskog s liječničkih uputnica i imaju neki mutni pojam o značenjima esterhazi torte. Knjigu sam čitao kad i oni - podrazumijevamo li da su je uopće čitali - i ne samo da mi se nije svidjela, nego me i prilično iznervirala. Danas više i ne pišem o knjigama koje me nerviraju, jer kakvog ima smisla usred kulturne i književne pustoši iznositi negativne sudove o knjigama? Svejedno kojim i kakvim knjigama. U carstvu tabloida blesavo je o knjizi, svejedno kojoj i čijoj, izreći ijednu jedinu ružnu riječ.
Ali tada je bilo drukčije, pa sam na dvije stranice tadašnjeg Jutarnjeg lista, u tjednom književnom prilogu koji se zvao Bestseler (i nije imao veze s kasnijom istoimenom platformom za trgovinu knjigama na kilo...), raspalio po Esterházyju, ali još i mnogo više i grđe po njegovoj ovdašnjoj publici. Više je to bio tekst o mentalitetu koji će vrlo uskoro prezreti knjige, nego o slavnome i uvaženom madžarskom piscu (ne, nije greška, naviknite se da Madžare pišem s krutim dž). No, sljedećeg tjedna na istom mjestu replicirao mi je Tomislav Brlek, danas već profesor na Filozofskom fakultetu (jedan od onih endemičnih likova među tom uvaženom gospodom, koji, zamislite, i dalje čita lijepu književnost). Bio se ražestio, ali još i više uvrijedio zbog mog osvrta, i nastupio je prilično osobno u svom odgovoru. Na žalost, to već nisu bila vremena za otvorenu raspravu o književnosti, koja bi se vodila između dva čitatelja, a da ne završi u zloj krvi i neprijateljstvu. Prijatelje ne biram, prijatelji se čovjeku srećom zadese, kao dar slučaja i karaktera, ali neprijatelje već desetljećima vrlo pomno biram, i ponosan sam na sve njih. Tomislava Brleka nisam htio za neprijatelja. I tako nisam otpisao na njegov tekst, pomalo i žalostan što se u nas ne može bez neprijateljstava raspravljati ni o čemu, pa ni o Esterházyju. (Ako ste krivo shvatili: mogao bi Brlek, mogao bih i ja, ali bi porađajuća tabloidna zajednica raspravu pretvorila u neprijateljski akt...)
Nastavio sam čitati knjige Pétera Esterházyja, onako kako ih je Xenia Detoni prevodila, a Fraktura objavljivala, i nije mi njegova proza postala ništa bliža ni draža. Postmodernistički fragmentarizam, miješanje visokih i niskih registara, esejistički pasaži puni učene erudicije, lak i šašav humor za sredovječnu gospodu, i u svemu tome neki lažan ton... Iako, možda je problem u čitatelju, čije se temeljne životne postavke, emocionalna udešenost, temperiranost živaca i karaktera fatalno razlikuju od piščevih? Esterházy je, naime, veliki i na svoj način vrlo ozbiljan pisac, pa bi bilo pogrešno otpisati ga samo zato što nam ne godi. Ili što ga u dubinskom ljudskom smislu ne razumijemo.
Ovoga rujna trebao je doći u Zagreb na Festival svjetske književnosti. Bila je to lijepa prilika da ga čujem kako govori. Ali nije došao, otkazao je dovoljno rano, opravdavši se bolešću. Kada je organizator pomislio da će, možda, do festivala i ozdraviti, Esterházy je rekao o kojoj se bolesti radi.
Malo zatim, krajem rujna, na sajmu knjiga u Göteborgu, velika madžarska književnost bila je počasti gost, a Péter Esterházy je bio predviđen da održi govor na otvorenju. Nije došao. Umjesto toga poslao je esej dug pet-šest novinskih kartica, koji je prilikom ceremonije pročitao njegov švedski izdavač. U njemu nalazimo onog tipičnog Esterházyja, sklonog humoru i lakom šarmiranju publike, koji će na barem jednom mjestu spomenuti Ferenca Puskása, i za njega će reći kako je “i dalje, izvinjavam se, veći i od velikog Ibrahimovića”, i koji govor započinje genijalnom anegdotom o mladoj simultanoj prevoditeljici s tko zna kojeg književnog festivala u Španjolskoj, koja je, vjerojatno, dobro znala jezik, ali nije imala pojma o književnosti. A čemu, zapravo, služi znanje svejedno kojeg jezika, ako se nema pojma o književnosti? “A šta je književnost, to bih i posle četrdeset pet godina (toliko držim pero u ruci) teško mogao da kažem. A šta ona nije, o tome imam izvesne slutnje (neću sad pročitati spisak imena), kao i o tome na koji način deluje. Čarobno i tajanstveno. O tome bih mogao mnogo da govorim, o čaroliji i o tajni. I to sa oduševljenjem, nadahnuto. Jer to je ono što mi ispunjava život.”
Nakon ovih riječi slijedi zagrada, u kojoj istim tonom, nastavlja: “Mada se to unekoliko promenilo, zato i nisam lično prisutan, sad nešto drugo nastoji da mi ispuni život, pa bih tako sa istim oduševljenjem i takođe nadahnuto mogao da govorim o kanceru pankreasa, ali ovog puta ću poštedeti poštovanu publiku, međutim, ne treba previše da se nada, pre ili kasnije i o tome ću je detaljno izvestiti. I am afraid. (...) Nastavljam posle zatvorene zagrade kao da se ništa nije desilo.”
Esterházyjev govor iz Göteborga, pod naslovom “Cveće zna najlepše da šuti” objavila je beogradska Politika, u svome kulturnom dodatku, koji bez prekida svakoga tjedna izlazi od 14. travnja 1957, u uvijek pouzdanom prijevodu sjajnog Arpada Vicka. (Nema sumnje, prevela bi ovaj esej i sjajna Xenia Detoni, koja mi, možda me i zezajući, pošto su joj poznati moji čitateljski afiniteti, za Esterházyja govori “moj Grof”, samo što u Hrvatskoj nema novina koje bi esej objavile...)
U ovoj svojevrsnoj autopoetičkoj ispovijesti, ispunjenoj nekom već prilično jezovitom vedrinom i silinom uvjerenja u snagu jezika i književnosti, Esterházy govori o Puskásu, koji govori madžarskim, “jezikom genijalnosti, a to znači jezikom svakovrsnih preterivanja, jezikom krupnih nesklada, jezikom lišenim mišljenja, lišenim samospoznaje, lišenim refleksija, jezikom praznine, tišine, ćutanja.” Ako je, po Kostolanyju - još jednom madžarskom geniju - portugalski jezik kojim govori cvijeće, onda je madžarski, kaže Esterházy, jezik na kojem cvijeće šuti.
Kada su, svojedobno, Orbánovi ili Jobbikovi huškači i parafašisti - zapravo je i svejedno čiji - demonstrirali protiv ljevičara, Židova, Roma, koga li sve ne, izvikivana su, uz uvrede, imena velikih madžarskih pisaca današnjice. Među takvima Esterházy je imao počasno mjesto. Fašisti obično nemaju smisla za humor, ali zašto ih je tako uzrujao pisac koji se, recimo, bavi doušničkom prošlošću svoga oca, pitao sam se tada, ne shvaćajući ništa. (Čitatelj ima i to pravo - da ne shvaća. Ali kad nešto nisi shvatio, ne pomišljaj da je neshvaćanje posljedica superiorne pameti.)
Esterházy ni u Göteborgu nije propustio da kaže ono što pisac mora reći ako s odgovornošću govori o domovini svoga jezika: “Potpirivanje mržnje, ksenofobične kampanje umjesto smirivanja strasti, potraga za žrtvenim jarcem (stari mađarski običaj, svi su krivi, samo mi nismo), huškanje, podela na loše i dobre Mađare, oživljavanje najgorih instinkata i tradicija, borbena retorika i njene posledice. Sve militantniji potezi, mere i zakoni. (:::) Lako je citirati nepodnošljive rečenice odgovornih mađarskih političara, uzalud bismo tražili nekakav kontekst koji bi te rečenice učinio prihvatljivim. (...). Sve je to malo, jer je problem stvaran. Šta znači pojava ljudi islamske i afričke kulture u ovoj formi? (...) Ili smo i mi u ratu, pa je i nama važnija sloga, jedinstvo i markiranje protivnika? (...) Nije ovo kraj, samo prekidam. Umetnost nije rešenje ni za šta. Roman još nije sprečio nikakvo zlo. Ali dobre knjige, dakle, one o kojima se ovde, u ovim krugovima, obično govori, prožima ‘požudna želja za razumevanjem’. To bismo mogli nazvati nadom. Nada, dobra reč za kraj. A pet minuta prepustimo zaboravu. Koja je sad poslednja reč?”
Nakon svega ovog, Péter Esterházy ovom čitatelju nikako nije ono što već nije bio kada je čitao njegove romane. Ali bi, možda, trebalo pokušati još jednom? Ili, ipak, ne bi. Jedna od važnih činjenica čitateljske samospoznaje ta je da postoje knjige koje nisu po mjeri našega unutrašnjeg svijeta. A taj svijet, unutrašnji svijet, jedina je autentična mjera književnosti. Međutim, ono što ostaje izvan njega može biti i veliko i sjajno, možda sjajnije od onoga što je unutra. Taj svijet se mijenja onako kako se mijenja čovjek sam, i možda jednom i ja na drukčiji način shvatim Esterházyjeve romane. Kao što sam, čini mi se, shvatio govor na otvorenju Geteborškog sajma knjiga.
Sreća je što postoji jedna Madžarska izvan Viktora Orbána. Tužne li su, Bože, zemlje koje nemaju živu i veliku književnost i kulturu, a imaju bodljikavu žicu i orbančice i orbančiće u razvoju.