Nakon punih 25 godina Joan Miró, proslavljeni španjolski umjetnik, ponovno je u Italiji. U Ferrari je renesansna palača Palazzo dei Diamanti otvorila svoja vrata njegovoj povratničkoj izložbi “Miro: Zemlja” koja, bez imalo pretjerivanja, izaziva nevjerojatno zanimanje te će, prema svemu sudeći, postati kulturni događaj godine.
Ako se tome doda da autor izložbe Tomas Llorens predlaže novu interpretaciju karijere ovog umjetnika u svjetlu njegove duboke povezanosti sa zemljom, s njegovom rodnom Katalonijom, njezinim ljudima i tradicijom, što Llorens smatra samim srcem njegove umjetnosti, onda izložba poprima antologijski okvir.
Zapravo, riječ je o izložbi (koja traje do kraja svibnja, a organizatori su joj Ferrara Arte i muzej Thyssen-Bornemisza iz Madrida) koja kroz 80-ak radova u raznim medijima, uglavnom slikama, ali i crtežima, kolažima, keramici, skulpturama i litografijama, javnosti pruža rijetku priliku praćenja evolucije Miróovih izvanrednih umjetničkih putanja - od njegove prve samostalne izložbe 1918. do posljednjih radova nastalih u njegovu ateljeu u Palma de Mallorci - kao i razotkrivanja njegove nezamjenjive uloge u razvoju važnih umjetničkih pokreta u 20. stoljeću.
Iako je smatran članom nadrealističkog pokreta, Miró zapravo nikada nije predugo “prijateljevao” s bilo kojim stilom, on nikada nije “izdao” svoju umjetničku autonomiju i kreativnost, naprotiv, on je uvijek težio novim izražajnim ciljevima kroz potpuno nove diskurse. Slike zemlje i života seljaštva duboko pohranjene u slikarevoj memoriji, kako kaže njegov biograf Jacques Dupin, hranile su njegovu umjetnost. Velik je broj radova u opusu tog slikara koji otkrivaju kako je pronalazio inspiraciju u ruralnom svijetu i katalonskoj baštini, otkrivajući pri tome najrazličitije teme, poput seksualnosti i plodnosti, metamorfoza ili, pak, vječnog ciklusa života i smrti.
Bitna prekretnica
Farma koju su njegovi roditelji kupili 1911. godine u malom gradu Montroigu poslije se pokazala kao važna prekretnica u Miróovu stvaralaštvu, a ova se izložba otvara upravo radovima inspiriranim ruralnim okruženjem Montroiga, smještenog u južnoj Kataloniji.
To seosko gospodarstvo bilo je izvor životne energije za Miróa, i to u tolikoj mjeri da je sam slikar jednom zapisao: “Zemlja u Montroigu: doista je osjećam, sve više i više; no čak sam je osjećao i kao dječak”. Nije to, dakle, bila bilo kakva farma, ona je Miróu bila mjesto utočišta, omiljene inspiracije, i retrospekcije koja ga je vraćala kroz njegov život.
Montroig je “krivac” nastanka nekolicine remek-djela, poput slike “Voditeljica gospodarstva” (1922./1923.) posuđene iz Centra Pompidou u Parizu, kojom dominira žena seljanka koja kao gospodarica životnog ciklusa, sa svojim vitalnim tijelom, nadgleda dnevne ritmove ruralnog rada.
“Voditeljica gospodarstva”, nastala neposredno nakon slikareva dolaska u Pariz, jedna je od posljednih slika u kojima se sjedinjuju apstraktni i realni elementi jer je kontakt s pariškom avangardom, a napose s Picassom, Tristanom Tzarom i Andreom Bretonom, rezultirao stvaranjem novog kozmosa bića i simbola u njegovim slikama. No, to ne znači, kako je u katalogu izložbe istaknuo Tomas Llorens, da je tema zemlje “nestala”; naprotiv, ona je i dalje bila središnja tema u Miróovu umjetničkom traganju, čak iako se njegov slikarski jezik radikalno promijenio, samo što su sada novi utjecaji kreirali novi, metaforički pejzaž u kome je ruralni svijet Montroiga evociran fantastičnim simbolima koji nagovještavaju nerealnost i transparentnost snova.
Proces, gotovo drastične, metamorfoze možda se najbolje može vidjeti na dvije slike - “Uzorana zemlja” (Guggenheim Museum) i “Katalonski pejzaž” (Lovac) (MOMA, New York), dva važna djela koja su rijetko viđena zajedno, a u kojima se Miróov svijet objekata polako pretvara u neovisan sustav znakova.
Domovina ga poticala
“Teško mi je raditi. Krenuo sam prema konceptualnoj umjetnosti, a stvarnost koristim kao polazište, nikako kao mjesto na kojem se valja zaustaviti”, zapisao je slikar, iz čega je evidentno da mu nije bilo lako na ovom putu transformacije.
Proces progresivne apstrakcije i transfiguracije prirode postigao je potpunu ekspresiju u seriji slika s katalonskim seljacima kao glavnim subjektom, gdje se posebno ističe djelo “Katalonski seljak s gitarom” (Museo Thyssen-Bornemisza, Madrid).
Godine 1927. Miró ima 34 godine, preselio se u atelje bliže Paulu Eluardu, Renéu Magritteu i Jeanu Arpu; mekše organske forme postaju obilježje njegovih radova, što se posebno povezuje s utjecajem Arpa i njegovim likovima valovitih silueta, čemu je dobar primjer slika “Pejzaž” (Zec) iz te godine.
Što zbog utjecaja navedene trojke, što zbog vremena u kojem su mnogi njegovi suvremenici istraživali nova dostignuća u izrazu i korištenju materijala, i Miró je počeo dugogodišnju potragu za bitkom onoga što zapravo čini umjetničko djelo. Rezultat tih refleksija vidljiv je u kolažima i asemblažima, pa čak i u njegovu “ulasku” u polje skulpturalnoga.
U ovoj fazi njegov afinitet prema zemaljskim elementima privukao je novi interes u materijalima i njihovim vizualnim i opipljivim karakteristikama, i oni su postali fundamentalne komponente u Miróovu umjetničkom leksikonu, uzimajući prednost nad slikanjem. U kolažima, primjerice, Miró kombinira heterogene materijale i fragmente crteža kroz čije povezivanje kreira kontrast između konkretne realnosti objekata ubačenih u kolaž i crteža koji imitiraju realnost. Umjetnikova ironična i inovativna mašta dosegnula je svoje granice u seriji objektnih slika, na pola puta između skulpture i slike.
U ovoj fazi Miró je napravio prvi izlet u polje skulpture kreirajući “konstrukcije” iz pronađenih objekata, poput skulpture iz 1936. nazvane “Objekt” (MOMA, New York) koja je napravljena od kombinacije čavla, konopca, kosti i nekih dijelova obojenog drva. Od tog je trenutka, s jedne strane što se tiče skulpture, materijal postao esencijalnim dijelom njegova likovnog jezika, dok je u slikarstvu, u tzv. sekciji Plutonskih slika (poznatih i kao “divlje slike”) Miró usvojio paletu jakih tonova, koristeći ih kako bi dao život pejzažima koji kao da dolaze iz podzemnog svijeta gdje, čini se, obitavaju misteriozna bića. Ti su pejzaži bili slikareva reakcija na španjolski građanski rat i u njima je moguće prepoznati nagovještaj straha i tamnih slutnji.
Kada je u lipnju 1936. rat počeo, Miró se zatekao u Montroigu odakle je vrlo brzo otišao u Pariz gdje je ostao sve do početka Drugoga svjetskog rata kada je napustio Francusku i vratio se u Španjolsku. Obnovljeni kontakt s domovinom poticao je daljnji razvoj u njegovoj umjetnosti.
Čvrst u odluci da se nikada ne zadrži pri bilo kojem stilu, kao i da koristi sve medije, eksperimentirao je s novim tehnikama, pri tome koristeći široku paletu materijala, od kojih se mnogi nisu smatrali uobičajenim medijima, što je rezultiralo nastajanjem neuobičajenih djela, pogotovo u skulpturi. O inzistiranju na novim materijalima Miró je zapisao: “Moje skulpture moraju biti mješavina prirodnih elemenata”. Jedno takvo ostvarenje je skulptura “Žena” iz 1946.
Uvijek mlad
Ova apsolutno izuzetna izložba, ali zbog vrlo zahtjevne stručne koncepcije možda čak i teško razumljiva “običnoj” publici bez ikakvog predznanja o slikarevoj biografiji i samome opusu, zaključuje se djelima nastalim poslije 1956. kada se umjetnik preselio u novi atelje u Palma de Mallorci. U tim radovima umjetnik se vraća monumentalnim formama, a teme, koje dotiču najdublje točke njegove senzibilnosti na koje se fokusira, povezane su sa ženstvenošću i seksualnošću, sa smrću i neprekidnom promjenom kojoj materija podliježe. Ta posljednja faza umjetnikove karijere pokazuje, također, kako umjetnik, bez obzira na svoje respektabilne godine, nimalo ne popušta u eksperimentiranju s materijalima i supstancama.
Sve češće radi skulpture u keramici koja ga fascinira jer se koristila u narodnoj umjetnosti njegove domovine, a i stoga što uključuje tehniku obrade zemlje. I dok su skulpture u keramici manjih formata, one u bronci su monumentalnih, a najbolje mjesto gdje se takve mogu vidjeti je park skulptura Fondacije Maeght u malom mjestu Saint-Paul-de-Vence (sat vožnje od Nice).
Intenzivno zanimanje za skulpturu nije Miróa udaljilo od slikarstva; štoviše, kada je izgledalo kako je u tome mediju rekao sve što je imao reći, ciklus “Sobreteixim” iz 70-ih, gdje Miró sastavlja uglavnom isječene, zakrpane ili spaljene tekstile ravnopravno s heterogenim objektima i materijalima, kao što su ljepenka, kora drva, konopci, ribarske mreže, pa čak i metle, ugodno je iznenadio mnoge kritičare. Joan Miró bio je nevjerojatno plodan umjetnik. Njegov opus broji više od 11.000 radova, a sastoji se od crteža, kolaža, litografija, bakroreza, keramičkih objekata, skulptura i slika. Svaki od tih radova sadrži barem mali dio nečega iz njegovih korijena, iz zemlje, iz njegove rodne Katalonije.
- 1893. U Barceloni se rodio Joan Miró Ferra. Otac mu je bio zlatar i urar, a majka kći uglednog stolara. Imao je mlađu sestru Dolores.
- 1900. Kreće u školu i dobiva prvu poduku iz crtanja.
- 1907. Otac ga primorava da upiše poslovnu školu, ali istodobno pohađa i akademiju La Escuela de la Lonja gdje dobiva poduku iz umjetnosti.
- 1910. - 1911. Radi kao knjigovođa u tvrtki koja se bavila željezom i kemijskim prerađevinama, no obolijeva na živce i odustaje. Otac kupuje seosko gospodarstvo u Montroigu.
- 1918. Prva samostalna izložba u Dalmauovoj galeriji u Barceloni.
- 1921. Prva samostalna izložba u Parizu.
- 1924. Upoznaje Paula Eluarda, Andrea Bretona i Louisa Aragona.
- 1926. M. Ernst i Miró rade scenografiju za balet ‘Romeo i Julija’ u produkciji Balet Russes. Umire mu otac. Izlaže dva platna u New Yorku.
- 1927. Seli se u Cite des Fusain gdje su mu susjedi Ernst, Arp i Bonard.
- 1929. Ženi se s Pillar Juncosu.
- 1930. Rađa mu se kći Dolores; prva samostalna izložba u SAD-u.
- 1933. Upoznaje Kandinskog.
- 1936. Građanski rat u Španjolskoj, Miró je u Parizu.
- 1941. Prva retrospektivna izložba u Museum of Modern Art u New Yorku.
- 1944. Umire mu majka. Počinje izradu prvih keramičkih radova i skulptura u bronci.
- 1947. Posjet SAD-u zbog narudžbe murala za hotel Terrace Hilton u Cincinnatiju. Upoznaje slikara Jacksona Pollocka.
- 1952. Retrospektivna izložba u Kunsthalle u Baselu.
- 1953. Bijenale u Veneciji, velika nagrada za grafiku.
- 1955. Dobiva poziv da oslika dva zida za sjedište UNESCO-a u Parizu. Sudjeluje na Dokumenti I u Kasselu.
- 1956. Seli se na Mallorcu.
- 1959. Retrospektivna izložba u New Yorku; dobiva nagradu za oslikavanje zidova u UNESCO-u.
- 1966. Retrospektivna izložba u Tokiju.
- 1968. Dobiva počasni doktorat sveučilišta Harvard.
- 1976. Osnovana Fundacija Juan Miró u Barceloni.
- 1978. Retrospektivna izložba u Madridu i na Mallorci. Postavklja monumentalnu skulpturu na La Defense u Parizu.
- 1983. Joan Miró umire 25. prosinca na Mallorci, pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju Montjuic u Barceloni. Njegov atelje pretvoren je u umjetnikov muzej.
Jasminka Poklečki Stošić
Ako se tome doda da autor izložbe Tomas Llorens predlaže novu interpretaciju karijere ovog umjetnika u svjetlu njegove duboke povezanosti sa zemljom, s njegovom rodnom Katalonijom, njezinim ljudima i tradicijom, što Llorens smatra samim srcem njegove umjetnosti, onda izložba poprima antologijski okvir.
Zapravo, riječ je o izložbi (koja traje do kraja svibnja, a organizatori su joj Ferrara Arte i muzej Thyssen-Bornemisza iz Madrida) koja kroz 80-ak radova u raznim medijima, uglavnom slikama, ali i crtežima, kolažima, keramici, skulpturama i litografijama, javnosti pruža rijetku priliku praćenja evolucije Miróovih izvanrednih umjetničkih putanja - od njegove prve samostalne izložbe 1918. do posljednjih radova nastalih u njegovu ateljeu u Palma de Mallorci - kao i razotkrivanja njegove nezamjenjive uloge u razvoju važnih umjetničkih pokreta u 20. stoljeću.
Iako je smatran članom nadrealističkog pokreta, Miró zapravo nikada nije predugo “prijateljevao” s bilo kojim stilom, on nikada nije “izdao” svoju umjetničku autonomiju i kreativnost, naprotiv, on je uvijek težio novim izražajnim ciljevima kroz potpuno nove diskurse. Slike zemlje i života seljaštva duboko pohranjene u slikarevoj memoriji, kako kaže njegov biograf Jacques Dupin, hranile su njegovu umjetnost. Velik je broj radova u opusu tog slikara koji otkrivaju kako je pronalazio inspiraciju u ruralnom svijetu i katalonskoj baštini, otkrivajući pri tome najrazličitije teme, poput seksualnosti i plodnosti, metamorfoza ili, pak, vječnog ciklusa života i smrti.
Bitna prekretnica
Farma koju su njegovi roditelji kupili 1911. godine u malom gradu Montroigu poslije se pokazala kao važna prekretnica u Miróovu stvaralaštvu, a ova se izložba otvara upravo radovima inspiriranim ruralnim okruženjem Montroiga, smještenog u južnoj Kataloniji.
To seosko gospodarstvo bilo je izvor životne energije za Miróa, i to u tolikoj mjeri da je sam slikar jednom zapisao: “Zemlja u Montroigu: doista je osjećam, sve više i više; no čak sam je osjećao i kao dječak”. Nije to, dakle, bila bilo kakva farma, ona je Miróu bila mjesto utočišta, omiljene inspiracije, i retrospekcije koja ga je vraćala kroz njegov život.
Montroig je “krivac” nastanka nekolicine remek-djela, poput slike “Voditeljica gospodarstva” (1922./1923.) posuđene iz Centra Pompidou u Parizu, kojom dominira žena seljanka koja kao gospodarica životnog ciklusa, sa svojim vitalnim tijelom, nadgleda dnevne ritmove ruralnog rada.
“Voditeljica gospodarstva”, nastala neposredno nakon slikareva dolaska u Pariz, jedna je od posljednih slika u kojima se sjedinjuju apstraktni i realni elementi jer je kontakt s pariškom avangardom, a napose s Picassom, Tristanom Tzarom i Andreom Bretonom, rezultirao stvaranjem novog kozmosa bića i simbola u njegovim slikama. No, to ne znači, kako je u katalogu izložbe istaknuo Tomas Llorens, da je tema zemlje “nestala”; naprotiv, ona je i dalje bila središnja tema u Miróovu umjetničkom traganju, čak iako se njegov slikarski jezik radikalno promijenio, samo što su sada novi utjecaji kreirali novi, metaforički pejzaž u kome je ruralni svijet Montroiga evociran fantastičnim simbolima koji nagovještavaju nerealnost i transparentnost snova.
Proces, gotovo drastične, metamorfoze možda se najbolje može vidjeti na dvije slike - “Uzorana zemlja” (Guggenheim Museum) i “Katalonski pejzaž” (Lovac) (MOMA, New York), dva važna djela koja su rijetko viđena zajedno, a u kojima se Miróov svijet objekata polako pretvara u neovisan sustav znakova.
Domovina ga poticala
“Teško mi je raditi. Krenuo sam prema konceptualnoj umjetnosti, a stvarnost koristim kao polazište, nikako kao mjesto na kojem se valja zaustaviti”, zapisao je slikar, iz čega je evidentno da mu nije bilo lako na ovom putu transformacije.
Proces progresivne apstrakcije i transfiguracije prirode postigao je potpunu ekspresiju u seriji slika s katalonskim seljacima kao glavnim subjektom, gdje se posebno ističe djelo “Katalonski seljak s gitarom” (Museo Thyssen-Bornemisza, Madrid).
Godine 1927. Miró ima 34 godine, preselio se u atelje bliže Paulu Eluardu, Renéu Magritteu i Jeanu Arpu; mekše organske forme postaju obilježje njegovih radova, što se posebno povezuje s utjecajem Arpa i njegovim likovima valovitih silueta, čemu je dobar primjer slika “Pejzaž” (Zec) iz te godine.
Što zbog utjecaja navedene trojke, što zbog vremena u kojem su mnogi njegovi suvremenici istraživali nova dostignuća u izrazu i korištenju materijala, i Miró je počeo dugogodišnju potragu za bitkom onoga što zapravo čini umjetničko djelo. Rezultat tih refleksija vidljiv je u kolažima i asemblažima, pa čak i u njegovu “ulasku” u polje skulpturalnoga.
U ovoj fazi njegov afinitet prema zemaljskim elementima privukao je novi interes u materijalima i njihovim vizualnim i opipljivim karakteristikama, i oni su postali fundamentalne komponente u Miróovu umjetničkom leksikonu, uzimajući prednost nad slikanjem. U kolažima, primjerice, Miró kombinira heterogene materijale i fragmente crteža kroz čije povezivanje kreira kontrast između konkretne realnosti objekata ubačenih u kolaž i crteža koji imitiraju realnost. Umjetnikova ironična i inovativna mašta dosegnula je svoje granice u seriji objektnih slika, na pola puta između skulpture i slike.
U ovoj fazi Miró je napravio prvi izlet u polje skulpture kreirajući “konstrukcije” iz pronađenih objekata, poput skulpture iz 1936. nazvane “Objekt” (MOMA, New York) koja je napravljena od kombinacije čavla, konopca, kosti i nekih dijelova obojenog drva. Od tog je trenutka, s jedne strane što se tiče skulpture, materijal postao esencijalnim dijelom njegova likovnog jezika, dok je u slikarstvu, u tzv. sekciji Plutonskih slika (poznatih i kao “divlje slike”) Miró usvojio paletu jakih tonova, koristeći ih kako bi dao život pejzažima koji kao da dolaze iz podzemnog svijeta gdje, čini se, obitavaju misteriozna bića. Ti su pejzaži bili slikareva reakcija na španjolski građanski rat i u njima je moguće prepoznati nagovještaj straha i tamnih slutnji.
Kada je u lipnju 1936. rat počeo, Miró se zatekao u Montroigu odakle je vrlo brzo otišao u Pariz gdje je ostao sve do početka Drugoga svjetskog rata kada je napustio Francusku i vratio se u Španjolsku. Obnovljeni kontakt s domovinom poticao je daljnji razvoj u njegovoj umjetnosti.
Čvrst u odluci da se nikada ne zadrži pri bilo kojem stilu, kao i da koristi sve medije, eksperimentirao je s novim tehnikama, pri tome koristeći široku paletu materijala, od kojih se mnogi nisu smatrali uobičajenim medijima, što je rezultiralo nastajanjem neuobičajenih djela, pogotovo u skulpturi. O inzistiranju na novim materijalima Miró je zapisao: “Moje skulpture moraju biti mješavina prirodnih elemenata”. Jedno takvo ostvarenje je skulptura “Žena” iz 1946.
Uvijek mlad
Ova apsolutno izuzetna izložba, ali zbog vrlo zahtjevne stručne koncepcije možda čak i teško razumljiva “običnoj” publici bez ikakvog predznanja o slikarevoj biografiji i samome opusu, zaključuje se djelima nastalim poslije 1956. kada se umjetnik preselio u novi atelje u Palma de Mallorci. U tim radovima umjetnik se vraća monumentalnim formama, a teme, koje dotiču najdublje točke njegove senzibilnosti na koje se fokusira, povezane su sa ženstvenošću i seksualnošću, sa smrću i neprekidnom promjenom kojoj materija podliježe. Ta posljednja faza umjetnikove karijere pokazuje, također, kako umjetnik, bez obzira na svoje respektabilne godine, nimalo ne popušta u eksperimentiranju s materijalima i supstancama.
Sve češće radi skulpture u keramici koja ga fascinira jer se koristila u narodnoj umjetnosti njegove domovine, a i stoga što uključuje tehniku obrade zemlje. I dok su skulpture u keramici manjih formata, one u bronci su monumentalnih, a najbolje mjesto gdje se takve mogu vidjeti je park skulptura Fondacije Maeght u malom mjestu Saint-Paul-de-Vence (sat vožnje od Nice).
Intenzivno zanimanje za skulpturu nije Miróa udaljilo od slikarstva; štoviše, kada je izgledalo kako je u tome mediju rekao sve što je imao reći, ciklus “Sobreteixim” iz 70-ih, gdje Miró sastavlja uglavnom isječene, zakrpane ili spaljene tekstile ravnopravno s heterogenim objektima i materijalima, kao što su ljepenka, kora drva, konopci, ribarske mreže, pa čak i metle, ugodno je iznenadio mnoge kritičare. Joan Miró bio je nevjerojatno plodan umjetnik. Njegov opus broji više od 11.000 radova, a sastoji se od crteža, kolaža, litografija, bakroreza, keramičkih objekata, skulptura i slika. Svaki od tih radova sadrži barem mali dio nečega iz njegovih korijena, iz zemlje, iz njegove rodne Katalonije.
- 1893. U Barceloni se rodio Joan Miró Ferra. Otac mu je bio zlatar i urar, a majka kći uglednog stolara. Imao je mlađu sestru Dolores.
- 1900. Kreće u školu i dobiva prvu poduku iz crtanja.
- 1907. Otac ga primorava da upiše poslovnu školu, ali istodobno pohađa i akademiju La Escuela de la Lonja gdje dobiva poduku iz umjetnosti.
- 1910. - 1911. Radi kao knjigovođa u tvrtki koja se bavila željezom i kemijskim prerađevinama, no obolijeva na živce i odustaje. Otac kupuje seosko gospodarstvo u Montroigu.
- 1918. Prva samostalna izložba u Dalmauovoj galeriji u Barceloni.
- 1921. Prva samostalna izložba u Parizu.
- 1924. Upoznaje Paula Eluarda, Andrea Bretona i Louisa Aragona.
- 1926. M. Ernst i Miró rade scenografiju za balet ‘Romeo i Julija’ u produkciji Balet Russes. Umire mu otac. Izlaže dva platna u New Yorku.
- 1927. Seli se u Cite des Fusain gdje su mu susjedi Ernst, Arp i Bonard.
- 1929. Ženi se s Pillar Juncosu.
- 1930. Rađa mu se kći Dolores; prva samostalna izložba u SAD-u.
- 1933. Upoznaje Kandinskog.
- 1936. Građanski rat u Španjolskoj, Miró je u Parizu.
- 1941. Prva retrospektivna izložba u Museum of Modern Art u New Yorku.
- 1944. Umire mu majka. Počinje izradu prvih keramičkih radova i skulptura u bronci.
- 1947. Posjet SAD-u zbog narudžbe murala za hotel Terrace Hilton u Cincinnatiju. Upoznaje slikara Jacksona Pollocka.
- 1952. Retrospektivna izložba u Kunsthalle u Baselu.
- 1953. Bijenale u Veneciji, velika nagrada za grafiku.
- 1955. Dobiva poziv da oslika dva zida za sjedište UNESCO-a u Parizu. Sudjeluje na Dokumenti I u Kasselu.
- 1956. Seli se na Mallorcu.
- 1959. Retrospektivna izložba u New Yorku; dobiva nagradu za oslikavanje zidova u UNESCO-u.
- 1966. Retrospektivna izložba u Tokiju.
- 1968. Dobiva počasni doktorat sveučilišta Harvard.
- 1976. Osnovana Fundacija Juan Miró u Barceloni.
- 1978. Retrospektivna izložba u Madridu i na Mallorci. Postavklja monumentalnu skulpturu na La Defense u Parizu.
- 1983. Joan Miró umire 25. prosinca na Mallorci, pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju Montjuic u Barceloni. Njegov atelje pretvoren je u umjetnikov muzej.
|
Od knjigovodstva do slave
|
Jasminka Poklečki Stošić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....