ZAGREB - Nakon izložbe održane 1986. u današnjim Klovićevim dvorima, naslovljene “U susret Muzeju suvremene umjetnosti - 30 godina Galerije suvremene umjetnosti”, ovaj katalog, zbog obima nazvan i ‘Volumen’ daje uvod u napore naraštaja stručnjaka i umjetnika koji su omogućili da sadašnji fundus MSU sadrži 4354 djela stranih i domaćih umjetnica i umjetnika.
Galerija suvremene umjetnosti formalno je osnovana 1954., a iduće godine bila je otvorena za javnost izložbom s inicijalnim jezgrom od 123 sakupljena djela, koja su već tada uključivala ostvarenja Koste Angeli Radovanija, Ede Murtića i Milivoja Uzelca.
D. Trumbetaš, Beuys verlässt Krankfurt 1979.
Na Bijenalu
Već i sama činjenica da je od početka svog djelovanja Galerija posjedovala značajan broj umjetnina i ustrajavala na proširenju fundusa, ukazuje na opravdanost preimenovanja u Muzej suvremene umjetnosti 1998. godine. Dimitrije Bašičević, Božo Bek, Boris Kelemen, Radoslav Putar i drugi voditelji i kustosi Galerija grada Zagreba (nekadašnje krovne institucije) tijekom 60-ih nametnuli su Zagreb kao značajni promotivni centar suvremene umjetnosti međunarodnog značaja, pokretanjem “Novih tendencija”, serije izložaba i drugih aktivnosti koje su ostavile trag u likovnosti druge polovice 20. stoljeća.
Potvrda takvog statusa jest i izložba “Bit International” koja se, uz suradnju MSU, već godinu dana održava u Zentrum für Kunst und Medientechnologien (Centar za um- jetnost i medije) u Karlsruheu. Zahtjevi za posudbu tog dijela zbirke MSU stižu kontinuirano i izlažu se u važnim međunarodnim institucijama, tako da su jedan od najvrednijih temelja međunarodne afirmacije budućeg muzeja. Iskustva stečena realizacijom “Novih tendencija”, kada su u Zagreb navraćale intelektualne veličine kalibra Umberta Eca i Abrahama Molesa te umjetnici svjetskog glasa poput Jesusa Raphaela Sota i Victora Vasa relyja, postala su osnova modusa operandi ove institucija, koja je već 1964. ušla u selekciju 18 svjetskih institucija prezentiranih na Venecijanskom bijenalu u sklopu izložbe “Arte d’oggi nei musei” (Suvremena umjetnost u muzejima).
Pablo Picasso, Femmes&Faunes 1942./6.
J. R. Soto, Narančasta ekstenzija 1968./70.
Iduća desetljeća protekla su znaku generacije povjesničara umjetnosti, predvođenih Davorom Matičevićem, Marjanom Susovskim i Željkom Koščevićem, koja se zauzimala za prihvaćanje konceptualne umjetnosti i nove umjetničke prakse koja je uključivala videoradove, performanse i instalacije. Generacija umjetnika koja je prve izložbe realizirala u zagrebačkoj Galeriji SC-a ( Boris Bućan, Braco Dimitrijević, Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Goran Trbuljak) našla je uporište i u Galeriji suvremene umjetnosti.
Moderni i suvremeni
Takvo opredjeljenje za novu umjetnost imalo je i primjesu isključivosti: u završnim desetljećima proteklog stoljeća iz izlagačkog programa Galerije, odnosno MSU, bili su izopćeni i neki produktivni umjetnici poput, primjerice, Dušana Džamonje, Antuna Motike ili Ede Murtića jer se nisu, po mišljenju kustosa, uklapali u poimanje “nove” umjetnosti.
Po odabiru ilustracija u “Volumenu”, stječe se dojam da sadašnji tim MSU ublažava oštru podjelu na ‘moderne’ i ‘suvremene’, pa su svoje mjesto dobili i majstori štafelajnog slikarstva poput Ljube Ivančića, Milana Steinera, Milivoja Uzelca, Zlatana Vrkljana.
Snježana Pintarić je u pravu kada ističe autohtonost zagrebačke zbirke, posebice u usporedbi s “muzejima suvremene umjetnosti s ‘instant’ zbirkama sakupljenim u kratkom razdoblju”. Takvi muzeji svjedoče o blagostanju i moći tih sredina kao i o recentnim trendovima tržišta i teorije umjetnosti, no ne uspijevaju, poput zbirke MSU-a, prikazati više od pola stoljeća djelovanja jedne periferne, ali umjetnički žive i raznolike sredine u redefiniranju prakse i teorije suvremene likovnosti.
Darko Glavan
Galerija suvremene umjetnosti formalno je osnovana 1954., a iduće godine bila je otvorena za javnost izložbom s inicijalnim jezgrom od 123 sakupljena djela, koja su već tada uključivala ostvarenja Koste Angeli Radovanija, Ede Murtića i Milivoja Uzelca.
D. Trumbetaš, Beuys verlässt Krankfurt 1979.
 |
Na Bijenalu
Već i sama činjenica da je od početka svog djelovanja Galerija posjedovala značajan broj umjetnina i ustrajavala na proširenju fundusa, ukazuje na opravdanost preimenovanja u Muzej suvremene umjetnosti 1998. godine. Dimitrije Bašičević, Božo Bek, Boris Kelemen, Radoslav Putar i drugi voditelji i kustosi Galerija grada Zagreba (nekadašnje krovne institucije) tijekom 60-ih nametnuli su Zagreb kao značajni promotivni centar suvremene umjetnosti međunarodnog značaja, pokretanjem “Novih tendencija”, serije izložaba i drugih aktivnosti koje su ostavile trag u likovnosti druge polovice 20. stoljeća.
Potvrda takvog statusa jest i izložba “Bit International” koja se, uz suradnju MSU, već godinu dana održava u Zentrum für Kunst und Medientechnologien (Centar za um- jetnost i medije) u Karlsruheu. Zahtjevi za posudbu tog dijela zbirke MSU stižu kontinuirano i izlažu se u važnim međunarodnim institucijama, tako da su jedan od najvrednijih temelja međunarodne afirmacije budućeg muzeja. Iskustva stečena realizacijom “Novih tendencija”, kada su u Zagreb navraćale intelektualne veličine kalibra Umberta Eca i Abrahama Molesa te umjetnici svjetskog glasa poput Jesusa Raphaela Sota i Victora Vasa relyja, postala su osnova modusa operandi ove institucija, koja je već 1964. ušla u selekciju 18 svjetskih institucija prezentiranih na Venecijanskom bijenalu u sklopu izložbe “Arte d’oggi nei musei” (Suvremena umjetnost u muzejima).
Pablo Picasso, Femmes&Faunes 1942./6.
J. R. Soto, Narančasta ekstenzija 1968./70.
 |
|
Iduća desetljeća protekla su znaku generacije povjesničara umjetnosti, predvođenih Davorom Matičevićem, Marjanom Susovskim i Željkom Koščevićem, koja se zauzimala za prihvaćanje konceptualne umjetnosti i nove umjetničke prakse koja je uključivala videoradove, performanse i instalacije. Generacija umjetnika koja je prve izložbe realizirala u zagrebačkoj Galeriji SC-a ( Boris Bućan, Braco Dimitrijević, Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Goran Trbuljak) našla je uporište i u Galeriji suvremene umjetnosti.
Moderni i suvremeni
Takvo opredjeljenje za novu umjetnost imalo je i primjesu isključivosti: u završnim desetljećima proteklog stoljeća iz izlagačkog programa Galerije, odnosno MSU, bili su izopćeni i neki produktivni umjetnici poput, primjerice, Dušana Džamonje, Antuna Motike ili Ede Murtića jer se nisu, po mišljenju kustosa, uklapali u poimanje “nove” umjetnosti.
Po odabiru ilustracija u “Volumenu”, stječe se dojam da sadašnji tim MSU ublažava oštru podjelu na ‘moderne’ i ‘suvremene’, pa su svoje mjesto dobili i majstori štafelajnog slikarstva poput Ljube Ivančića, Milana Steinera, Milivoja Uzelca, Zlatana Vrkljana.
Snježana Pintarić je u pravu kada ističe autohtonost zagrebačke zbirke, posebice u usporedbi s “muzejima suvremene umjetnosti s ‘instant’ zbirkama sakupljenim u kratkom razdoblju”. Takvi muzeji svjedoče o blagostanju i moći tih sredina kao i o recentnim trendovima tržišta i teorije umjetnosti, no ne uspijevaju, poput zbirke MSU-a, prikazati više od pola stoljeća djelovanja jedne periferne, ali umjetnički žive i raznolike sredine u redefiniranju prakse i teorije suvremene likovnosti.
Darko Glavan