Jednog je župnika na Baniji tako rasrdila škrtost njegove pastve da je na ploču kraj crkve, gdje se inače oglašavaju krštenja, sprovodi, zaručnički tečajevi i duhovne vježbe, zalijepio popis tko mu je koliko milodara dao i koliko mu još svatko od vjernika, po njegovu mišljenju, duguje, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Pater Filip dao je u javnost kakve bijedne i bezbožne tvrdice žive u njihovu selu, kad već nije mogao ljudski naplatiti svoje usluge, upravo kao što ministar financija Slavko Linić objavljivanjem imena u novinama sramoti porezne varalice.
Ne pomogne li ova mjera, a čini se da neće pomoći jer je lista dužnika samo iživcirala seljake, tko zna čega će se dobri pastir sljedećeg dosjetiti? Možda će, kao Elektroprivreda, početi slati opomene i iskopčavati neplatiše iz katoličke mreže. Odbit će ih odriješiti od grijeha nakon ispovijedi. “Mira! Mira!” zvat će iznemoglim šapatom neki umirući seljak nevjestu, drhtavim prstom pokazujući hlače na naslonu stolice.
I tek kad on izvadi lisnicu iz hlača i plati župniku, ovaj će mu udijeliti bolesničko pomazanje i dostojno ga, kršćanski ispratiti s ovoga svijeta, a drugima će, bezobraznijima, možda dolaziti sudski službenici s nalogom za ovrhu i odnositi im televizore i vešmašine zaborave li platiti zadušnicu.
Nepoznati je počinitelj pod okriljem noći preko liste crkvenih dužnika velikim crvenim slovima napisao “lihvar”, premda župnik zaista nije, po duši govoreći, zaslužio takvu uvredu. A mogao bi, zašto ne, on posegnuti i za lihvarskim metodama utjerivanja dugova. Ne daš lemozinu, na primjer, a pater Filip te s dva krupnija ministranta, sedmaša, zaskoči u mraku, prebaci ti vreću preko glave i u gepeku provoza nekoliko đireva po razrovanim banijskim makadamima dok se ne urazumiš.
Koješta bi bilo djelotvorno za izbiti cicijama pare iz džepa, a ja svesrdno podržavam sve čega se nesretni pop domisli. No, moram primijetiti kako je ipak nešto traljavo ocijenio dugovanja. Svako kućanstvo u selu, tvrdi zvonar, dužno je za blagoslov keširati tristo pedeset kuna, a nisu, znamo i sami, sva kućanstva jednaka.
Negdje je samo dvadeset pet kvadrata čađave kuhinjice s uleglim kaučem i dva trošna štokrla, koje učas poškropiš, a drugdje je dvije tisuće četvornih metara kuće, garaže, štale i štaglja, koje vatrogasnim šmrkom ne bi blagoslovio.
Negdje ne živi nego jedna slijepa baka, a na susjednoj adresi je u četiri naraštaja čitavih sedamnaest kršćanskih duša. Mnogo je varijabli kod određivanja cijene osobite komunalne usluge vjere, nade i ufanja. Nekima se čini da trebaju više Boga, svakodnevno Ga zazivaju, a drugi Ga se samo sporadično sjete, a i tada obično ružno, kad se udare čekićem po prstu pa opsuju.
Stariji se, osim toga, mole više od mladih, a bolesni više od zdravih. Žene su na službama redovitije od muškaraca. O svemu bi tome župnik trebao misliti kad obračunava što mu je tko dužan.
Najzgodnije i najpravičnije bi zapravo bilo kad bi napravili uređaj, kao nekakav, nazovimo ga, bogomjer i instalirali ga u svim kućama u selu. Pa da to lijepo zuji i okreće se čitav mjesec, dvadeset četiri sata na dan, i kad se netko prekriži i kaže “Bože, pomozi” ili kad djevojčica prije spavanja izmoli “Anđele moj dragi”.
Prvoga onda dođe pater Filip, obračuna što su imali i pošteno naplati, a sin oštro upozori mater da se prestane za svaku budalaštinu obraćati nebesima jer će ih njezine ishitrene krunice financijski totalno uništiti.
Župnik banijskog sela mogao bi, napokon, razmisliti i o nekim spretnim marketinškim trikovima za privlačenje vjernika, povesti se primjerom trgovačkih lanaca koji vam uzmu novac, a da vi ni ne opazite da su vam uzeli, nego vam se, dapače, učini kako ste profitirali. Recimo, svećenik bi kad krsti dijete roditelje trebao, kao blagajnica u DM-u ili Konzumu, upitati:”Imate li našu karticu?”
“Kakvu karticu?” začude se njih dvoje.
“Karticu s bodovima”, objasni im župnik. “Sakupljate li bodove, na krštenje drugog djeteta odobravamo dvadeset pet, a za treće nevjerojatnih četrdeset posto popusta.”
Pater Filip mogao je, da ne duljim, cijelu tu stvar mnogo mudrije napraviti. Linićevska siledžijska gesta stvarno mu nije trebala. Zapravo mu se malo i čudim, što je taj tip uopće radio na bogoslovnom fakultetu? Kako nije naučio baš ništa od veličanstvene, tisućljetne crkvene tradicije prepredenog uzimanja novca od idiota, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.