Bio mi je sumnjiv čim sam ušla u razred. Svi su izvadili svoje stvari, potrebne za nastavu, osim njega. A sjeo je odmah ispred moga stola, licem u lice. Kad sam počela dijeliti zadatke za pismenu provjeru, prošla sam pokraj njega. Okrenuta leđima, osjetila sam snažan udarac u glavu. Zateturala sam. Potom me teškom metalnom polugom udario još jednom. Krv mi se počela slijevati niz vrat. Tog sam trenutka shvatila da me želi ubiti i da moram preživjeti.
Ovo je potresno svjedočanstvo Mirjane Vidanović, profesorice strojarstva u zagrebačkoj Školi za cestovni prijevoz koju je nasilni učenik prvog razreda prije dvije godine teško ozlijedio udarivši je metalnom polugom sedam puta po zatiljku. Ona je samo jedna od stotine žrtava nasilnih učenika, koji, bilo da su nasilje donijeli od kuće ili su samo žrtve podivljalih hormona, ne prezaju ni od čega u želji da s osvete profesoru s kojim su imali sukob.
Kad sam počela dijeliti zadatke za pismenu provjeru, prošla sam pokraj njega. Okrenuta leđima, osjetila sam snažan udarac u glavu. Zateturala sam. Potom me teškom metalnom polugom udario još jednom. Krv mi se počela slijevati niz vrat. Tog sam trenutka shvatila da me želi ubiti i da moram preživjeti.
I povod toga 15-godišnjaka da teško ozlijedi svoju profesoricu čini se tako banalnim. Dan prije sukobili su se jer je on konstantno ometao nastavu, čak i kada ga je profesorica istjerala iz razreda prijeteći mu kaznom. U strahu da ne bude isključen iz škole, mladi se nasilnik odlučio osvetiti profesorici. Uzgred rečeno, ona, naposljetku, kaznu ni nije tražila, što on nije znao.
- Borila sam se s njime, no on je konstantno udarao. Pribrala sam se i podigla ruke da bi zaštitila glavu. Još se sjećam njegova bijesnog lica kada je svom žestinom zamahivao i udarao me. Da mi u pomoć nisu priskočili drugi učenici, sigurno bi me zatukao - nastavlja Mirjana. Pobjegla je u nastavničku prostoriju oblivena krvlju i panično dozivala pomoć.
Kasnije se ničega ne sjeća. Hitna pomoć prevezla ju je u bolnicu, gdje su joj ustanovljene teške ozljede glave. I danas osjeća posljedice. Ima deformirano vidno polje i oštećen sluh, a dijagnosticiran joj je i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).
Unatoč svemu i njezinu očitom strahu s kojim se od tog događaja bori kroz život, Ministarstvo je Mirjanu nakon petomjesečnog mukotrpnog oporavka vratilo na isto radno mjesto, u isti razred.
- Mjesecima nakon napada na cesti sam se trzala kad bih vidjela nekoga sličnog njemu. Čak sam razvila i neke strahove koje nikad prije nisam imala - naprimjer strah od pasa. Najgore je bilo doći prvi dan na posao, vratiti se u istu okolinu. Ulazila sam u školu i rekla sama sebi - idem na sve ili ništa - opisuje svoje strahove profesorica Mirjana.
Jedini su joj u bolnicu došli sindikalisti iz Sindikata Preporod, kojemu pripada. Ministarstvo joj je obećavalo brda i doline, odnosno barem premještaj na radno mjesto u Ministarstvu. No, obijala je sva vrata u potrazi za spasom, ali ni na jednima nitko nije pokazao razumijevanje za njezin slučaj. Dobro je i prošla.
Javnost se još s grozom sjeća slučaja varaždinskoga profesora matematike Josipa Medvedovića kojeg je učenik 2001. ubio pištoljem u školskom dvorištu, a potom presudio i sebi. Sve zbog zaključene jedinice.
Iako je proteklo više od šest godina otkako je učenik zbog negativne ocjene pištoljem smaknuo njezina supruga Josipa Medvedovića, profesora zemljopisa u Rudarskoj i kemijskoj školi u Varaždinu, Nevenka Medvedović još se ne može oporaviti od te obiteljske tragedije. To joj je teže jer i sama radi u školi pa je svakodnevni odlazak na posao oživljavanje traume.
- Otkako je ubijen moj suprug, ništa se nije učinilo na zaštiti profesora u školama pa se čudim što nije ubijen još netko. Kad je moj suprug ubijen, imala sam apsolutnu podršku svojih kolega, ali mislim da se kompletna hrvatska prosvjeta trebala drugačije ponijeti. Naime, u Varaždinu samo njegova škola na dan pokopa nije radila, tako da su mogli doći svi profesori. Iz drugih varaždinskih škola nisu mogli doći oni koji su morali dežurati i tako podržati kolegu koji je poginuo - ispričala nam je potreseno prof. N. Medvedović.
- Nakon toga mi je bilo teško, još dugo bi mi krenule suze na oči kad sam ulazila u razred. Naša djeca, Hrvoje i Ana, nakon očeva ubojstva tražila su od mene da napustim posao u školi, jer su se panično bojali da će se i meni nešto dogoditi. I sama bih to najradije napravila, ali ta ih je plaća odškolovala, uz 1300 kuna očeve mirovine, na studiju u Zagrebu, kaže ona. Profesorica Nevenka Medvedović požalila nam se kako ni njoj niti djeci nije pružena nikakva psihološka pomoć - sami su prebrodili svoju tugu kako su najbolje znali i umjeli.
Tragična smrt učenika koji je ubio profesora i počinio samoubojstvo 2001. nije bila dovoljna opomena prosvjetnim radnicima
S lučajevi u 2007.:
08.03.2007. - Dvoje učenika OŠ Sućidar prebili vjeroučiteljicu
27.03.2007. - Otac učenice uletio u razred Tehničke škole u Daruvaru i prijetio nožem
11.04.2007. - Učenik OŠ u Maču došao u školu s plinskim pištoljem
12.05.2007. - Učenik OŠ Tituša brezovačkog u Španskom kamenom razbio glavu nastavniku tjelesnog
14. 08.2007. - Osnovnoškolac profesorici prijetio ubojstvom
15. 09.2007. - U Oriovcu majka napala učiteljicu OŠ Dr. Stjepan Ilijašević
23.10. 2007. - Učenik OŠ Dr. Andrije Mohorovičića u Matuljima na nastavu donio nož
Tomislav Kukec
Ovo je potresno svjedočanstvo Mirjane Vidanović, profesorice strojarstva u zagrebačkoj Školi za cestovni prijevoz koju je nasilni učenik prvog razreda prije dvije godine teško ozlijedio udarivši je metalnom polugom sedam puta po zatiljku. Ona je samo jedna od stotine žrtava nasilnih učenika, koji, bilo da su nasilje donijeli od kuće ili su samo žrtve podivljalih hormona, ne prezaju ni od čega u želji da s osvete profesoru s kojim su imali sukob.
Kad sam počela dijeliti zadatke za pismenu provjeru, prošla sam pokraj njega. Okrenuta leđima, osjetila sam snažan udarac u glavu. Zateturala sam. Potom me teškom metalnom polugom udario još jednom. Krv mi se počela slijevati niz vrat. Tog sam trenutka shvatila da me želi ubiti i da moram preživjeti.
|
- Borila sam se s njime, no on je konstantno udarao. Pribrala sam se i podigla ruke da bi zaštitila glavu. Još se sjećam njegova bijesnog lica kada je svom žestinom zamahivao i udarao me. Da mi u pomoć nisu priskočili drugi učenici, sigurno bi me zatukao - nastavlja Mirjana. Pobjegla je u nastavničku prostoriju oblivena krvlju i panično dozivala pomoć.
Kasnije se ničega ne sjeća. Hitna pomoć prevezla ju je u bolnicu, gdje su joj ustanovljene teške ozljede glave. I danas osjeća posljedice. Ima deformirano vidno polje i oštećen sluh, a dijagnosticiran joj je i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).
Unatoč svemu i njezinu očitom strahu s kojim se od tog događaja bori kroz život, Ministarstvo je Mirjanu nakon petomjesečnog mukotrpnog oporavka vratilo na isto radno mjesto, u isti razred.
- Mjesecima nakon napada na cesti sam se trzala kad bih vidjela nekoga sličnog njemu. Čak sam razvila i neke strahove koje nikad prije nisam imala - naprimjer strah od pasa. Najgore je bilo doći prvi dan na posao, vratiti se u istu okolinu. Ulazila sam u školu i rekla sama sebi - idem na sve ili ništa - opisuje svoje strahove profesorica Mirjana.
Jedini su joj u bolnicu došli sindikalisti iz Sindikata Preporod, kojemu pripada. Ministarstvo joj je obećavalo brda i doline, odnosno barem premještaj na radno mjesto u Ministarstvu. No, obijala je sva vrata u potrazi za spasom, ali ni na jednima nitko nije pokazao razumijevanje za njezin slučaj. Dobro je i prošla.
Javnost se još s grozom sjeća slučaja varaždinskoga profesora matematike Josipa Medvedovića kojeg je učenik 2001. ubio pištoljem u školskom dvorištu, a potom presudio i sebi. Sve zbog zaključene jedinice.
Iako je proteklo više od šest godina otkako je učenik zbog negativne ocjene pištoljem smaknuo njezina supruga Josipa Medvedovića, profesora zemljopisa u Rudarskoj i kemijskoj školi u Varaždinu, Nevenka Medvedović još se ne može oporaviti od te obiteljske tragedije. To joj je teže jer i sama radi u školi pa je svakodnevni odlazak na posao oživljavanje traume.
- Otkako je ubijen moj suprug, ništa se nije učinilo na zaštiti profesora u školama pa se čudim što nije ubijen još netko. Kad je moj suprug ubijen, imala sam apsolutnu podršku svojih kolega, ali mislim da se kompletna hrvatska prosvjeta trebala drugačije ponijeti. Naime, u Varaždinu samo njegova škola na dan pokopa nije radila, tako da su mogli doći svi profesori. Iz drugih varaždinskih škola nisu mogli doći oni koji su morali dežurati i tako podržati kolegu koji je poginuo - ispričala nam je potreseno prof. N. Medvedović.
- Nakon toga mi je bilo teško, još dugo bi mi krenule suze na oči kad sam ulazila u razred. Naša djeca, Hrvoje i Ana, nakon očeva ubojstva tražila su od mene da napustim posao u školi, jer su se panično bojali da će se i meni nešto dogoditi. I sama bih to najradije napravila, ali ta ih je plaća odškolovala, uz 1300 kuna očeve mirovine, na studiju u Zagrebu, kaže ona. Profesorica Nevenka Medvedović požalila nam se kako ni njoj niti djeci nije pružena nikakva psihološka pomoć - sami su prebrodili svoju tugu kako su najbolje znali i umjeli.
Tragična smrt učenika koji je ubio profesora i počinio samoubojstvo 2001. nije bila dovoljna opomena prosvjetnim radnicima
S lučajevi u 2007.:
08.03.2007. - Dvoje učenika OŠ Sućidar prebili vjeroučiteljicu
27.03.2007. - Otac učenice uletio u razred Tehničke škole u Daruvaru i prijetio nožem
11.04.2007. - Učenik OŠ u Maču došao u školu s plinskim pištoljem
12.05.2007. - Učenik OŠ Tituša brezovačkog u Španskom kamenom razbio glavu nastavniku tjelesnog
14. 08.2007. - Osnovnoškolac profesorici prijetio ubojstvom
15. 09.2007. - U Oriovcu majka napala učiteljicu OŠ Dr. Stjepan Ilijašević
23.10. 2007. - Učenik OŠ Dr. Andrije Mohorovičića u Matuljima na nastavu donio nož
|
Tomislav Kukec