NBA iz Kozari boka - prava lekcija apatičnom društvu

Igrala se 44. minuta razvučenog subotnjeg HRT-ova Dnevnika. U to vrijeme je nabrijana nacija katarzično slavila hrvatske golove u norveškoj mreži. I pjenila se od sreće zbog pojave lokalne Evite Peron u svečanoj loži. Ravnodušno zanemarujući urlike “Za dom spremni” koji su parali stadion kod svakog uvaljenog zgoditka. Valjda je najbitnije da golovi padaju, tko će sad cjepidlačiti oko play-liste navijačkih napitnica. Dok je, dakle, euforija trajala, a Dnevnik se bližio rubrici sporta i razonode, emitirana je predivna televizijska minijatura ogromne terapeutske snage. Naizgled usputna reportažica, locirana u ubogo zagrebačko periferijsko naselje Kozari bok, a zapravo neizmjerno važna za duh i tijelo ove zemlje na aparatima. Riječ je o dirljivoj gesti djece iz Kozari boka, humanoj i prirodnoj bez glamuroznih altruističkih fanfara. Ti su mali veliki građani zasukali rukave, provodeći ideju društvene odgovornosti.

Namjerili su iskreno pomoći svojoj zajednici, organizirajući u subotu, 28. ožujka, prodajni buvljak igračaka, odjeće, knjiga i uspomena. Cijeli prihod od prodaje klinci će izdvojiti kao pomoć njihovu košarkaškom klubu Istok. Klub, u kojem treniraju djeca iz Kozari boka i Kozari puteva, početkom veljače je ostvario malo čudo. Nadrastao je kvartovski hakleraj i plasirao se u prvenstvo Hrvatske za juniore i kadete. “Za uspjeh smo svi zaslužni, slušali smo trenera, učili driblinge i druge neke stvari”, jednostavno je formulu udarničkog zajedništva pred kamerama objasnio crnokosi dječak Vedran Purišić. Ustrajnim radom trenera Siniše Baćanija, brojnih volontera, roditelja i djece učinjen je podvig.

Ne samo plasmanom u natjecateljski rang, nego i socijalnim zbrinjavanjem mladih. Umjesto droge, nasilja ili besciljnog tavorenja mizernih socijalnih šansi, ovoj djeci je odškrinut smisleni životni cilj. Međutim, njihovim snovima bešćutna realnost podmeće klipove. Nema se para. Koga još zanimaju dječja srca veća od NBA-divova. Nije to za naslovnice, ne obrću se tu milijuni niti padaju mafijaški transferi i tabloidne afere. Radi se o plemenitim amaterskim namjerama izgradnje boljih ljudi, a te se namjere u nas radije puštaju da izumru.

“Sad dobivamo pozive na međunarodne turnire, otvoreno prvenstvo Hrvatske, ali mi to jednostavno ne možemo pokrivati”, gorko priznaje trener Baćani. Love nema ni za putovanja, a i za članarinu (od 60 do 100 kuna) mnogim roditeljima nije jednostavno izdvojiti.

Za ružnog vremena nemaju gdje ni trenirati, jer i najam školske dvorane treba platiti. Da se ne misle predati, mali građani rubne zagrebačke svakodnevice pokazali su djelovanjem. Pravom lekcijom apatičnom društvu. “Hvala na donaciji” pisalo je na kartonskoj kutiji sličnoj onim glasačkima. Za razliku od njih ova je urešena nacrtanim ljubičicama i doista u sebi krije klicu budućnosti. Ako to nije dostojno NBA parketa, ja ne znam što je.