Ne brinite, marža na vino od 400% u restoranima nije zbog kvalitete, nego skupog podruma

Kao da sam naručila božanski nektar, eto, tako se osjećam gotovo svaki put kad u našem restoranu naručim čašu vina. Isto kako su se osjećali strani nautičari kojima je prošli tjedan jedan ugostitelj na Mljetu bocu crnjaka naplatio 21 tisuću kuna. Ja nisam na otoku, ali neki dan u jednom pomodnom kafiću na Savskom mostu gledam vinsku kartu. Na meniju ima možda jedno vino za koje deci košta manje od 18 kuna. Njega ti, uz škripu “četrnaestice” i miris pljeskavice koja se širi s okretišta, servira dijete koje nit’ zna gdje raste plavac mali, nit’ si ga plaćom koju tamo dobiva može priuštiti (barem ne po cijenama kafića u kojemu je valjda zaposleno).

Tako to bude u “zemlji dobrih vina” u kojoj većina kafića u centru grada servira ili jeftini kiseliš ili prosječna vina po iznadprosječnim cijenama, o restoranima da i ne govorim. Uzmimo za primjer dva prilično poznata u užem centru grada (Teslina ulica, da budemo konkretniji).

Imaju bogate vinske liste, s jednako bogatim cijenama.

Evo, u prvom Kutjevačka graševina, koja se u Vrutku može pronaći za 39,48 kuna, stoji 160 kuna (to je marža od 300 posto), a za Mladinu Sauvignon Gaj, koju je u Konzumu moguće kupiti za 54,99 kuna po boci, restoran naplaćuje 110 kuna marže čime je ona tri puta skuplja nego u trgovini.

Nije bolje ni u susjedstvu gdje deci Matošević Alba Malvazije, koja u trgovini košta 99,98 kuna po butelji, stoji 28 kuna - dakle 3,2 puta skuplje nego u maloprodaji.

Naravno, oni koji su doista radili ta vina, u restorane su ih dopremili po još nižim cijenama, ali im je vrijednost automatski digla kategorija restorana u čijem će se podrumu skrasiti, gdjekad i mjesecima, pa čak i godinama.

Tu maržu na vino, pojašnjava mi vinar i predsjednik Udruge kutjevačkih vinara Vlado Krauthaker, čini naknada za takozvani servis po boci, koja se mijenja ovisno o kategoriji restorana i trošku skladištenja, a kako bi taj servis u pravilu trebao biti isti po boci - jer sa svakom ima jednako posla - tako se najčešće događa da marže budu najviše upravo na najjeftinija vina. “Gledajte, svi bismo radije da vina u restoranima budu jeftinija i ja vjerujem da će to vrijeme jednom doći. Već je mnogo restorana po Zagrebu u kojima marža na vino nije viša od 100 posto i takvi su restorani u pravilu krcati. Na žalost, mi se ne možemo uspoređivati sa Španjolskom ili Portugalom koji imaju hiperprodukciju vina i koji to vino posebno jeftino prodaju u domovini, ali ga zato naplate kad ono ide u inozemstvo”, pojašnjava Krauthaker, aludirajući na dvije zemlje u čijim je restoranima moguće za deset eura dobiti vrlo dobru butelju vina. Domaći ugostitelji, otkriva mi predsjednik Udruge vinara Čazme Mladen Furmek, dotle u okolici Zagreba “pristojno vino za gemište” nabavljaju u rinfuzi već za 15 kuna po litri, a butelje se u tom kraju nabavljaju po cijeni od 25 do 40 kuna po komadu.

“Možda mi iz Čazme nismo baš najkompetentniji govoriti o restoranskim cijenama jer malo našeg vina završava kod ugostitelja, ali činjenica je da mnogi od njih imaju nerealno visoke cijene, što nikako ne ide naruku domaćim proizvođačima. Osobno, mislim da su to ljudi kojima je primarni interes obogatiti se, a ne baviti ugostiteljstvom. Mislim da marža na vina ne bi smjela biti viša od 25 posto koliko iznosi i PDV”, rekao je Furmek.

Za početak, dobro bi bilo da se ona zaustavi makar na 100 posto.

Da ne bismo, umjesto po vinima, nešto poznatiji postali po najskupljim vinskim podrumima.