Vilim Ribić, dugogodišnji i uglavnom uspješni šef Sindikata znanosti i obrazovanja, vjerojatno ima pravo kada nastavničke plaće brani i pod cijenu odgađanja početka školske godine: uostalom, posao je svakog sindikata i da se bori za plaće.
Međutim, gospodin Ribić duboko je u krivu kada, kao eventualni idući potez sindikata, najavljuje osnivanje političke stranke, a još je više u krivu u načelno negativnom stavu prema nužnim restriktivnim mjerama koje naprosto mora provesti ova ili ona hrvatska Vlada. Ne zato što ne bi imala razumijevanja za sve građane koje će te mjere pogoditi, nego zato što novca, naprosto, više nema. To je notorna činjenica o kojoj nema smisla puno raspravljati.
Prije nekoliko godina hrvatsko se društvo moglo dijeliti na one koji žele promjene, i imaju veće aspiracije, i na one koji žele zadržati trenutnu strukturu, čak i kada se žestoko bune protiv pojedinih pojava unutar te strukture što ih smatraju negativnima.
Među takve, konzervativne dijelove društva, koji ne žele promjene sustava, spadali su i sindikati, osobito oni u društvenim djelatnostima, što je i normalno: kako bi opravdali svoje postojanje, oni su morali braniti zatečeno stanje. Morali su, primjerice, braniti pregolemu i neefikasnu državnu upravu, koja je nastala unatrag dvadesetak godina (ili je, jednim dijelom, strukturalno naslijeđena još od komunizma).
Danas podjela na progresivne dijelove društva, koji žele promjene, i konzervativne, koji im se suprotstavljaju, više ne može biti relevantna.
Ekonomska kriza izbrisala je takav kod podjele u hrvatskom društvu i nametnula jedan puno okrutniji model: hrvatsko se društvo danas dijeli na one koji se bore da prežive (takvi su u golemoj većini) i na one, relativno malobrojne, koji vide kakvu-takvu perspektivu.
Stoga je danas mnogo teže poduzimati strukturalne reforme nego što je to bilo prije tri ili četiri godine, kada ondašnja Vlada to nije htjela činiti, nego je na valu ekonomskog rasta podmićivala birače. U tome je, naravno i nažalost, sudjelovala i sadašnja premijerka: za njezina je potpredsjedničkog mandata, među ostalim, broj branitelja narastao na pola milijuna.
Bitne, strukturalne društvene reforme, koje će omogućiti jeftiniju državu - a danas se u Hrvatskoj radi prije svega o tome da postignemo jeftiniju državu - ne samo da je teže provoditi u ovako napetim socijalnim okolnostima, nego je takve reforme jedva moguće nametnuti, ako Vlada nema potporu birača. A ova Vlada, kako sva istraživanja pokazuju, nema potporu oko dvije trećine birača. Ovu Vladu hrvatski birači naprosto smatraju nekompetentnom. To je tvrda materijalna činjenica.
Nadalje, iako Jadranka Kosor jest otvorila veliki prostor za borbu protiv korupcije - što moraju priznati i njeni najžešći osporavatelji - birači svejedno ne vjeruju njenoj iskrenosti i dosljednosti u protukorupcijskoj kampanji naprosto zato što je gospođa Kosor sjedila u onoj, Sanaderovoj garnituri, tijekom čije je vladavine stvorena famozna korupcijska “hobotnica”.
Birači, dakle, drže da je Vlada nekompetentna i ne vjeruju potpuno njenim protukorupcijskim akcijama.
Ako, dakle, imamo Vladu kojoj se ne vjeruje i ako je socijalna situacija dramatična, kako je onda, uopće, moguće provesti strukturalne reforme koje bi državu učinile jeftinijom i koje bi, logikom stvari, morale oštetiti sadašnja financijsko-socijalna prava stotina i stotina tisuća korisnika državnog proračuna (počnu li se rezati i mirovine, obilato ćemo prijeći milijunsku brojku)?
Ova jednadžba ne daje nikakvo pozitivno rješenje.
Jasno je, dakle, da su velike društvene reforme, koje bi rasteretile i proračun i poslodavce, koje bi smanjile bruto cijenu radne snage i koje bi pojeftinile državu, bile neophodne i prije četiri godine i danas.
Prije četiri godine ih se moglo odgađati jer je bilo novca, a danas novca, naprosto, više nema, pa tako ni država nema izbora nego da barem pokuša ući u reforme.
Kako ih, međutim, u stvarnosti provesti?
Ovdje je potrebno pogledati nešto širu sliku Hrvatske.
S jedne strane, svaki reformski projekt mora uzeti, kao jedan od svojih krajnjih ciljeva, ideju održavanja kakvih-takvih minimuma socijalne države: Hrvatska je premala, i ima predugu tradiciju socijalne države, da bi se pretvorila u potpuni laissez faire. Takvu državu građani naprosto ne žele.
S druge strane, jasno je da je posve neophodno reformirati državnu upravu, koja je preskupa, što zna svatko tko se bavi proračunskim stavkama, i koja je potpuno neefikasna, što zna svatko tko želi pokrenuti neki biznis ili izvaditi građevinsku dozvolu.
Minimalni uvjet za smanjenje državne uprave jest da i zaposleni u državnoj upravi izađu na tržište radne snage.
Nema baš nikakvog razloga da bilo tko tko je zaposlen u državnoj upravi bude zaštićeniji od zaposlenih u privatnim tvrtkama. Tržište radne snage za državnu upravu i druge korisnike proračuna moglo bi, među ostalim, značiti precizno mjerenje njihove efikasnosti na poslu i, zatim, mjerenje potrebe za postojanjem pojedinog radnog mjesta.
Ostanak nekih elemenata socijalne države kao jednog od hrvatskih strateških ciljeva, smanjenje bruto cijene rada i radikalno smanjenje troškova za većinu državnih plaća (dakle, taj oblik pojeftinjenja države), trebali bi predstavljati okvir za provedbu dijela strukturnih reformi u društvu.
Eventualno osnivanje bilo kakve sindikalne stranke neće pomoći reformama.
Sindikati jesu bili vrlo uspješni u prikupljanju potpisa protiv izmjena Zakona o radu i zbog toga što su predložene promjene zadirale u elementarna socijalna prava, ali još više zato što je velik dio hrvatskog stanovništva u toj sinidikalnoj akciji vidio priliku da prosvjeduje protiv sadašnje Vlade.
Međutim, bilo kakva sindikalna stranka nužno bi se ponašala kao interesna stranka: ona, dakle, nikada ne bi zastupala općenite društvene ciljeve, nego samo trenutne ciljeve članova svojih sindikata.
U krajnjoj instanci, to znači da bi ona koalirala (“trgovala”) s momentalno najboljim velikim politčkim ponuđačem.
Uostalom, zašto je, ako ne zbog toga, Hrvatska stranka umirovljenika prije tri godine ušla u koaliciju s Hrvatskom demorkatskom zajednicom?
Dosadašnja hrvatska iskustva jasno pokazuju da je svaka strogo interesna stranka (bilo da se radi o socijalnoj ili o manjinskoj stranci) zapravo nužno konzervativna, te se gotovo automatski priklanja postojećoj vlasti.
Eventualna velika sindikalna stranka mogla bi se pretvoriti u strahovito opasno sredstvo političke manipulacije, kojim bi se mogli mijenjati izborni rezultati.
Umjesto sidnikalnih i sličnih stranaka, Hrvatskoj je, zapravo, potreban novi, što čvršći mogući, nacionalni sporazum o društvenim reformama.
Hrvatskoj je, zapravo, nužan konsensuz između Vlade koja će imati snage i sposobnosti da provede ključne reforme, ali koja će uživati i dovoljno snažno povjerenje birača za razne, bolne rezove.
Hrvatskoj je potrebna Vlada kojoj će većina glasača vjerovati, kao što sada vjeruju predsjedniku Josipoviću, da bismo se uopće upustili u gadne poteze, poput rezanja državne uprave i ozbiljnog pojeftinjenja države.
Sadašnja Vlada, i da ima najbolje namjere i najbolje mjere na svijetu, naprosto ne može uspjeti u takvim projektima jer joj, ponovimo, malo tko u Hrvatskoj vjeruje. Baš sva istraživanja to potvrđuju.
Novi društeni sporazum, koji podrazumijeva uistinu teške mjere, teže od dosadašnjih, tako će, po svemu sudeći, čekati nove izbore.
A kada je riječ o nastavničkim plaćama, držimo da je to proračunsko mjesto gdje najmanje treba rezati. Obrazovanje, naprosto, mora biti apsolutni hrvatski prioritet.