'Ničiji sin', prvi doista loš film

PULA - U filmu “Ničiji sin” odlični riječki glumac Alen Liverić igra hrvatskoga ratnog invalida Ivana (ostao je bez obje noge dok su ga četnici tjerali da čisti minsko polje) koji iz nekog razloga neprestano pjeva “Ko to kaže, Srbija je mala”.

Iščekivano ostvarenje

U jednoj prigodi čak pokuša nadglasati i pijance koji pjevaju “Juru i Bobana”, no svaki put kad provocira svoju sredinu, samo što ne dobije batina: uvijek ga spasi samo to što svi znaju da je ratni heroj.



Liverićev junak pjeva srpsku tradicionalnu pjesmu, jer je u krizi identiteta. Upravo je doznao da mu pravi otac nije političar Izidor Barić ( Mustafa Nadarević), koji se upravo kandidira za Hrvatski sabor, nego Srbin Simo Aleksić ( Zdenko Jelčić), bivši šef policije u tom kraju, koji je nakon Oluje pobjegao u Srbiju i sada se vratio u programu povratka prognanika.



Da stvar bude gora, svoga bivšeg ljubavnika ubila je Ivanova majka ( Biserka Ipša), upravo u trenutku kada je namjeravao mladiću sve otkriti.



“Ničiji sin”, posljednji film u nacionalnom programu u Areni, iščekivan je s nestrpljenjem, jer ga je režirao Arsen Anton Ostojić, čiji je prvijenac “Ta divna splitska noć” proglašen jednim od tri najbolja ostvarenja nove hrvatske kinematografije.



Ipak, umjesto još jednog favorita, dobili smo možda jedini ozbiljan podbačaj ovogodišnje hrvatske filmske žetve. Film je snimljen po istoimenoj drami Mate Matišića, koji je sam napisao i scenarij (a i prilično patetičnu glazbu) pa je na njemu krivnja za nezgrapnu dramsku strukturu u kojoj središnji dio radnje čini poveliki, povremeno ne baš razgovijetan flashback.

Nakon pola sata zamorno

Ostojićev je pak problem što je karikaturalne likove pokušao uozbiljiti, umjesto da se usmjeri prema crnoj komediji. Politički gledano, film je razornog sadržaja, s porukom da je aktualna hrvatska stvarnost sazdana na lažnim temeljima, međutim učinak je skroman, jer gledatelj već nakon pola sata prestane mariti za ono što se zbiva na ekranu.



Film je produkcijski izvrsno napravljen, s odličnim specijalnim efektima kojima se dočarava Ivanova invalidnost, ali koga za to briga! Više je trebalo misliti o tome ima li u Matišićevoj drami štofa za film. U tom je pogledu Vinko Brešan obavio neusporedivo superiorniji posao u filmu 'Nije kraj', koji je spojio druge dvije drame iz Matišićeve 'posmrtne trilogije', 'Žena bez tijela' i 'Sinovi umiru prvi'. Znakovito je da se Brešan nije upleo u ekranizaciju ovog Matišićevog komada, nego ga je samo postavio na scenu riječkog HNK. Valjda je znao da mu je to najprimjerenije mjesto.

Brešan vještiji s Matišićem

Sudjelovali su Saša Vojković, Sanja Ravlić, Dana Budisavljević, Biljana Čakić-Veselič, Vlatka Vorkapić, Srećko Šestan, Ognjen Sviličić, Slavenka Drakulić, Nenad Polimac, Jagoda Kaloper, Jasenka Kodrnja, Slavica Jakobović Fribec i Milena Dravić. Povod sastanku je porazna statistika: od 1991. godine do danas od 108 igranih filmova samo 6 su režirale žene. Iako u ukupnom sastavu filmskih djelatnika žene sudjeluju s više od 30%, njihovi projekti slabije prolaze na godišnjim natječajima za financiranje filmova Ministarstva kulture, sada Hrvatskog audiovizualnog centra. Od 73 prijavljena dugometražna igrana projekta prošle godine, sredstva nisu odobrena nijednom koji potpisuju žene.



Sudionici skupa zaključili su da se od institucija koje se skrbe o filmu traži da osmisle mehanizam pozitivne diskriminacije ne bi li se poboljšao omjer autorica u domaćoj filmskoj industriji. Traži se veće sudjelovanje žena u komisijama koje odlučuju o financiranju filmova.  ( Branimira Lazarin)

Zašto žene manje režiraju Status autorica u domaćoj kinematografiji prvi put je ozbiljno promišljen na okruglom stolu “Vidljivost žena u hrvatskoj kinematografiji” u sklopu festivala u Puli.

Nenad Polimac