Zar bi vjernik morao s onima koji ne vjeruju ili drugačije vjeruju paziti da se ne otkrije što njemu vjera znači? Kao da bi u susretima s drugima i drugačijima svoju vjeru trebao oprezno prikrivati čekajući pravi čas da otvoreno nastupi. Takvi bi susreti bili od početka namješteni i zato lažni.
Isus sigurno nije na to upućivao. Rješenje je u nenametljivoj ljudskoj iskrenosti koja drugoga cijeni kao čovjeka, bio ili ne bio vjernik, odnosno istomišljenik. To onda uključuje i iskreno iskazivanje svoje vjere, ali bez ikave nametljivosti. Drugi treba doživjeti da nam je drag kao čovjek, a ne kao predmet za vježbanje naše sposobnosti obraćanja. Vjernik u takvu druženju s drugačijima mora prihvaćati da i oni u svojim stavovima, vjerovanjima i običajima zacijelo imaju pravih vrijednosti koje on mora upoznati i od njih nešto naučiti.
Prvim naraštajima Isusovih vjernika bilo je to odmah jasno. Osobito u ondašnjem svijetu grčke odnosno helenističke kulture. Nije im na pamet padalo napadati sve što su drugi značili i vjerovali. Naučili su njihov jezik, proučili djela njihovih mislilaca - i onda Isusov nauk izrazili tim jezikom i tim pojmovima. Poganin onoga doba, prihvativši Isusa, nije se osjećao otpadnikom od svoje baštine, nego je tu baštinu obogatio Isusovim doprinosom. Tako je i složeno kršćansko Vjerovanje, koje i danas molimo.
Susret kršćanstva s novim narodima u tijeku i nakon velike seobe nije imao tih pogodnosti. Od nepismenih naroda tražilo se da svoje idole ruše i svoje predaje zaborave. No, u tijeku je ipak postupak upoznavanja izvornih kultura, osobito u zemljama Latinske Amerike. A sve bi se trebalo svoditi na to da drugačije ne dolazimo nijekati i nasilno mijenjati, nego ih upoznati i obogatiti njih svojim, a nas njihovim vrijednostima. Tako bi se moglo rađati novo, a pravo kršćanstvo u novim sredinama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....