Obračun oko oružanih snaga NDH

Ovih dana bit će objavljeno novo kapitalno djelo povjesničara Ive Goldsteina “Hrvatska 1918. - 2008.” (944 stranice, popraćeno kompletnim znanstvenim aparatom i obiljem ilustrativne graÐe). Sistematiziranom u 91 poglavlje, ovom knjigom naša javnost prvi put dobiva cjelovitu hrvatsku povijest 20. stoljeća i najnovijeg razdoblja, od kojih neki ključni dijelovi dosad još nisu bili temeljitije obraÐeni. Jutarnji list u cjelini prenosi 48. poglavlje, posvećeno posljednjim danima NDH, Bleiburgu i križnom putu.



Poglavlje je za novinsko objavljivanje priredio urednik knjige Slavko Goldstein, koji je bilješke o izvorima djelomično izostavio, a djelomično ugradio u tekst, te je unio neke manje dopune nužne kao objašnjenja širem krugu čitatelja. Knjigom “Hrvatska 1918. - 2008.” počinje zajednička izdavačka djelatnost EPH - Novi Liber, koja će se našoj javnosti predstaviti već na ovogodišnjem Interliberu od 12. do 16. studenoga.








Glavnina oružanih snaga NDH i civilnih izbjeglica 12. se svibnja nalazila na cestama i sporednim putevima iz Celja prema Dravogradu, s najgušćom koncentracijom u dolinama rijeka Pake i Mislinje, posebno oko sela Gornji Dolič.



Raspad i slom NDH, Bleiburg i križni put




U širem području tu su se još kretale brojne postrojbe Wehrmachta koje su se poslije 9. svibnja postupno predavale partizanima ili probijale prema Austriji, te jedna “kozačka” divizija ruskih Vlasovljevaca, ostaci dviju razbijenih mješovitih muslimansko/bošnjačko-folksdojčerskih legionarskih divizija i blizu 10.000 srpskih i crnogorskih četnika koji su se u povlačenju sa svojim obiteljima pridružili oružanim snagama NDH.



Pojedini zapovjednici ustaških i domobranskih jedinica na nekim su lokacijama nastojali dogovoriti sporazum o mirnom prolazu poput onog u Celju, ali bez uspjeha. Pristizanjem šest divizija Treće armije i dijelova Prve armije partizani su do 12. svibnja brojem vojnika i naoružanjem postali izrazito premoćni oružanim snagama NDH i više nigdje nisu dopuštali miran prolaz, a vodstvo jedinica NDH odbijalo je svaku pomisao na kapitulaciju pred divizijama JA “iz straha da će partizani s njima postupati jednako kao što su oni prethodne četiri godine postupali prema partizanima i propartizanskom civilnom stanovništvu” - kako to sažeto definira Jozo Tomasevich, američki povjesničar hrvatskog porijekla, u svom kapitalnom djelu “War and Revolution in Yugoslavia 1941-1945”.



Titovu naredbu da se “presijeku sve veze prema Austriji” izvršavaju divizije Treće armije i snage Glavnog štaba NOV-a i PO-a Slovenije, dok jedinice Prve armije ne smiju dozvoliti “neprijateljskim snagama da se izvuku”. U nastojanjima da probiju obruč prema Austriji, oružane snage NDH predvode ustaški veterani iz Crne legije, Poglavnikova tjelesnog sdruga (dviju jedinica čiji su pripadnici tijekom rata počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom) i Ustaške obrane (koja je činila posade gotovo svih logora u NDH, uključujući Jasenovac). Opterećene počinjenim genocidnim zločinima te se jedinice bore uporno i bezobzirno, na život i smrt.



Brutalno se ponašaju i u završnim danima borbi, sjeverno i sjeverozapadno od Celja, divljački maltretiraju zarobljene partizane i gotovo ih sve ubijaju. Po slovenskim selima masovno pljačkaju, pale kmetije i nemilosrdno ubijaju njima sumnjive seljake i njihove cijele obitelji. Na Lebnikovoj domačiji, nedaleko sela Mežice, ubili su 72-godišnju Mariju Koroš, njenu 10-godišnju unuku Tereziju Reberc zajedno s 13-godišnjom prijateljicom Gretkom Praper, jer su sve tri zatečene kako prate i pomažu ranjenom partizanu Pavlu Močniku, koji je
Titovu naredbu da se ‘presijeku sve veze prema Austriji’ izvršavaju divizije Treće armije i snage Glavnog štaba NOV-a i PO-a

također na mjestu ubijen. (Slovenski historičar Franci Strle u svom iscrpno dokumentiranom djelu “Veliko finale na Koroškem” detaljno opisuje niz takvih zločina i navodi lokacije, imena i prezimena žrtava.)



Nakon brojnih manjih okršaja na raznim lokacijama, velike završne bitke počele su 12. svibnja napadom odabranih ustaških jedinica na Dravograd, s ciljem da se stvori mostobran preko Drave. U dvodnevnim borbama s naizmjeničnim napadima i protunapadima, dijelovi slovenske 14. i vojvođanske 51. i 36. divizije zadržali su i učvrstili kontrolu nad dravogradskim mostovima. Istovremeno, u podnevnim satima 12. svibnja 17. istočnobosanska divizija, prepadom s jugozapadnih obronaka Pohorja, napala je jezgru i zaleđe dugačke kolone oružanih snaga NDH i civilnih izbjeglica u dolini rijeke Mislinje i oko sela Gornji Dolič.



To je bila najkrvavija dvodnevna bitka u cjelokupnim završnim ratnim operacijama u Sloveniji u svibnju 1945. godine. Artiljerija 17. istočnobosanske divizije i njena Majevička brigada nemilosrdno su tukle po bespomoćnoj koloni, pri čemu je stradavalo mnogo vojske, ali i civilnih izbjeglica. “Titovi su partizani počeli pucati iz svih oružja po tom prostoru, gdje je bio nabijen čovjek do čovjeka bez 2 m2 slobodnog prostora. Svaka mina od bacača imala je puni pogodak, tj. svoje žrtve [...] Jedino mogu reći da kada sam sa prvoga brda pogledao u dolinu, odakle smo krenuli, vidio sam da je dolje našlo grob cca. 2 do 3 hiljade ljudi.



Zaključujem po tome, jer je upravo, bio vojnik ili civil, jedan preko drugog ležao mrtav” - svjedoči Zvonimir Skoko u knjizi “Hrvatski holokaust”. Iako su baš u to vrijeme vojnički najsposobnije ustaške jedinice bile angažirane oko 20 km sjevernije pred Dravogradom, neki dijelovi oružanih snaga NDH u mislinjskoj dolini, usprkos taktički nepovoljnom položaju, pružale su očajnički otpor. Mjestimično je bilo i borbi prsa o prsa. Nakon dvodnevnih borbi, u podnevnim satima 14. svibnja, ustaše i domobrani morali su se povući iz Slovenjgradeca, gdje im je dotad bilo središnje uporište. Dijelovi oružanih snaga NDH bili su raspršeni, naneseni su im teški gubici, ali su i partizanski gubici bili znatni.



Čini se da je upravo za vrijeme tih borbi u dolinama rijeke Mislinje i Pake započelo osvetničko ubijanje velikih grupa zarobljenika. Uoči glavne bitke, potpukovnik Blažo Janković, komandant 17. divizije JA, pregovarao je u selu Gornji Dolič sa zapovjedništvom 8. (ustaške) divizije HOS-a, upozoravao da treba obustaviti daljnje prolijevanje krvi i obećavao im korektan postupak sa zarobljenicima u duhu Ženevske konvencije - ako mirno kapituliraju i polože oružje. Međutim, ustaški zapovjednici nisu mu vjerovali i jasno mu rekli da će se predati samo Britancima.



Gotovo istovremeno, iz štaba 51. vojvođanske divizije u Dravogradu upućen je predstavnik (obavještajni kapetan Vesković) u ustaško zapovjedništvo glavne grupacije u Šentjanž s ultimativnim zahtjevom da kapituliraju 13. svibnja do 14 sati, uz upozorenje da im se poslije tog roka više ne jamči korektan postupak prema ratnim zakonima, jer će biti tretirani kao banditi. Slično je upozoravao i major Frane Sever, šef operativnog odsjeka štaba 14. slovenske divizije, na pregovorima s nekim ustaškim parlamentarcima u Guštanju (Ravne na Koroškem).



Slične su poruke partizanski štabovi tih dana i na drugim sektorima upućivali zapovjedništvima opkoljene vojske NDH, pa se čini da je postojala opća direktiva partizanskog vodstva da se na taj način pokuša izbjeći daljnje ratovanje. Po svemu sudeći, tog 12. ili 13. svibnja još je možda bio moguć nekakav pismeni sporazum o mirnoj kapitulaciji opkoljene vojske, s pozivom na Ženevsku konvenciju i eventualno sudjelovanje britanskih vojnih predstavnika (koji su se već nalazili na terenu, delegirani pri štabovima NOV i JA) kao svjedoka pri potpisivanju.



Sa stečenim naknadnim iskustvima lako je pretpostaviti da to ne bi spasilo živote ustaškim dužnosnicima ni većini ustaških i viših domobranskih časnika, ali je vjerojatno moglo ublažiti sudbine mnogim civilnim izbjeglicama, domobranima i ustaškim vojnicima.



Povorka vojnika i hrvatskih civila nadomak Bleiburškom polju u svibnju 1945.



U dvodnevnim borbama u dolini Mislinje i oko Gornjeg Doliča poginulo je, prema partizanskim izvorima, oko 3000 pripadnika vojske NDH, a 17. divizija zarobila ih je 10.960. Istovremeno, također prema partizanskim izvorima, poginula su 82 borca 17. divizije i 186 ih je ranjeno. Prema svjedočenju lokalnog stanovništva mislinjske doline, poslije te bitke u njihovom je kraju u 10 velikih grobišta pokopano “najmanje 4700 ustaških leševa”. Nerazmjer brojki o vlastitim i protivničkim gubicima, o broju ubijenih i pokopanih, jasno govori o činjenici da su masovno bili ubijani zarobljenici. Bila je to prva, pretežno osvetnička faza masovnog ubijanja poražene vojske NDH.



U razdoblju od 2. do 15. svibnja Treća armija imala je ukupno 826 poginulih i nestalih boraca, a imala je i 2482 ranjena. Od toga, 142 borca poginula su, 55 je bilo nestalih i 374 ranjenih u danima poslije 9. svibnja, dakle poslije potpisanog i proklamiranog mira. U istome izvještaju tvrdi se da je u borbama “ubijeno preko 20.000 neprijateljskih vojnika”, pa i taj nerazmjer između vlastitih i protivničkih gubitaka jasno govori o ubijanju zarobljenika.



Iz raznih dokumenata može se naslutiti da je bilo partizanskih komandanata i političkih komesara koji su raspirivali taj osvetnički gnjev (“nije bandi dosta što je četiri godine žarila, palila i ubijala po našoj zemlji, pa puca još i sada, kad cijela Evropa slavi pobjedu i mir, a oni nam ubijaju drugove koji su se sutra trebali vratiti živi iz rata svojim kućama gdje ih čekaju djevojke i majke”), ali bilo je i komandanata i političkih komesara koji su nastojali obuzdati osvetnički gnjev svojih vojnika i ponegdje u tome uspijevali, a ponegdje i nisu.



Vrhovni komandant Josip Broz Tito uputio je 14. svibnja depešu svim štabovima armija i Glavnim štabovima Slovenije i Hrvatske: “Poduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenih od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca... Lica koja treba da odgovaraju za djelo ratnih zločina predavati na revers vojnim sudovima radi daljnjeg postupka.”



Među brojnim mogućim motivima za ovakvu Titovu naredbu barem su dva sasvim očigledna: prvo, nijedan kompetentni vojskovođa ne podnosi da mu vojska čini svojevoljne masovne ispade, mimo zapovjednog sustava i bez izričite naredbe; i drugo, već od 1. svibnja u Trstu i okolici, a od 9. svibnja u Celovcu (Klagenfurtu) i okolici, jake jedinice JA bile su u svakodnevnom dodiru s britanskim trupama. Jugoslavensko vodstvo željelo je zadržati bar dijelove tih područja, ali s terena su dolazile pritužbe o lošem ponašanju pripadnika Jugoslavenske armije, zbog čega je bilo i diplomatskih konflikata koji su umanjivali izglede na ostvarenje jugoslavenskih aspiracija o proširenju državnih granica.



Međutim, Titova naredba nije bilo jako oštro formulirana: ne traži se odgovornost za počinjeno, ne preciziraju se kazne za nove prekršitelje. Pojedinačna ubijanja zarobljenika
‘Poduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenih’, naredio je Josip Broz Tito

nisu prestala (“htio je pobjeći, što sam drugo mogao nego pucati?”), ali sljedećih dana više nije bilo masovnih ubijanja na mjestima zarobljavanja - zarobljenici su odvođeni u logore, gdje je slijedio daljnji postupak prema novim uputama.



Uvidjevši da neće moći ovladati dravogradskim mostovima i da se obruč pogibeljno steže pod pritiskom nadirućih snaga Treće armije iz južnog pravca duž mislinjske doline, vodstvo preostalih jedinica NDH na sastanku u Šentjanžu 13. svibnja odlučilo se za pokušaj proboja zaobilaznim putevima. Rafael Boban ponovno je prikupio najborbenije ustaške jedinice, krenuo s njima u noćni zaobilazni manevar preko sela Kotle i oko 3 sata pred jutro 14. svibnja izvršio iznenadni prepad na štab i manje dijelove 7. vojvođanske brigade 51. divizije u Ravne na Koroškem, odakle su se brojčano i borbeno slabiji Vojvođani brzo povukli. Tim manevrom ustaše su svojoj glavnini oslobodili put iz dravogradskog rejona prema zapadu, dolinom rijeke Meže i okolnim prometnicama.



Obaviještena da je put prema zapadu otvoren, masa vojske i naroda nagomilana pred Dravogradom nahrupila je cestom prema Ravne na Koroškem i Prevalji. Bilo je mnogo paničnog i kaotičnog ponašanja, ali i odlučnosti da se napokon izmakne partizanskom obruču. Borbena prethodnica vojske NDH lako je iz Prevalje potisnula malobrojnu zalaznicu 7. vojvođanske brigade i već rano prije podne našla se pred cestovnim raskršćem u selu Poljana.



Preostalo je još oko 5 km do sela Holmec na staroj slovensko-austrijskoj granici i daljnjih 5 km do Bleiburga. Ustaško vodstvo raspolagalo je podacima da su na staroj austrijskoj granici već raspoređene britanske trupe, ali prepreka su bili partizani raspoređeni u selu Poljana i oko nje. Tu se razvila bitka koja je trajala cijelog dana i sve do večernjih sati 14. svibnja, a često se spominje kao posljednja veća bitka Drugoga svjetskog rata u Europi.



Prethodnog dana, 13. svibnja, Prva brigada 14. slovenske divizije (Tomšičeva) u selu Poljana zaustavila je 104. lovačku diviziju Wehrmachta na njezinu putu prema austrijskoj granici. Nakon višesatnih neuspjelih pregovora došlo je do kratkotrajne oštre bitke u kojoj su vješto postavljene zamke Tomšičevaca nanijele teške gubitke elitnoj njemačkoj diviziji, koja je pod tim pritiskom pristala na kapitulaciju.



Početkom 50-ih godina Hrvati su potajno posjećivali Bleiburško polje, dolazili su samo najhrabriji



Tomšičeva brigada je cijelu večer i narednu noć razoružavala blizu 10.000 njemačkih vojnika i oficira i sprovodila ih u zarobljeništvo prema Črni na Koroškem, pa se samo njezin manji dio, zajedno s jednim bataljonom Šlandrove brigade i razbijenim dijelovima 7. vojvođanske, mogao suprotstaviti žustroj navali jedinica vojske NDH u Poljani. Žestoka bitka s velikim obostranim gubicima u samome selu ipak je trajala gotovo cijeli dan, od 9 do 17 sati, kad su partizani bili prisiljeni na povlačenje i time je bio otvoren cestovni put prema Bleiburgu.



Istovremeno, dok je trajala bitka u selu Poljana, jedna jaka grupa ustaških jedinica prešla je Mežu u Ravne na Koroškem, razbila položaje 6. i 12. brigade 51. vojvođanske divizije, potisnula ih na lijevu obalu Drave i ovladala dijelom prostora između Meže i Drave. Štab 51. divizije u Dravogradu čak je nakratko izgubio i svaku vezu s dobrim dijelom svojih jedinica.



Time je većini vojske NDH i pratećim civilima bio omogućen relativno siguran prolaz cestom prema Poljani i Bleiburgu, ali cesta je bila zakrčena, kretalo se polako s velikim zastojima, kolona je bila dugačka više od 40 km i veliki dio vojske i naroda nije se ni pomakao iz doline pred Dravogradom. Ipak, prilično velika grupa probila se mimo ceste, obroncima planine Strojna, duž željezničke pruge i prije noći stigla na austrijsko-slovensku granicu, odnosno pred Blajburško polje.



U predvečernjim satima 14. svibnja na staroj austrijsko-slovenskoj granici prethodnice oružanih snaga NDH susrele su se s jednom isturenom tenkovskom jedinicom Petog korpusa Osme armije britanske vojske. Ustaškim je predstavnicima odmah saopćena demarkaciona linija u polju pred Bleiburgom do koje se smiju kretati i koju ne smiju prijeći, a narednog jutra obaviješteni su da će ih u 13 sati primiti predstavnik iz štaba britanskog Petog korpusa.



Zarobljeničke povorke prolazile su hrvatskim selima i gradovima. Ovo je povorka koja prolazi kroz Koprivnicu u svibnju 1945.



Tijekom jutra i prijepodneva 15. svibnja neprekidno su navirale grupe vojske i civila, pa ih se u polju pred Bleiburgom nakupilo vjerojatno oko 30.000. Svi ostali još su bili u nepreglednoj masi duž ceste, sve do Dravograda. Partizani su koristili mjestimično zatišje od borbi da prikupe vojsku i ponovno zatvore još čvršći obruč oko goleme neprijateljske kolone.



U starome dvorcu kraj Bleiburga predstavnik štaba britanskog Petog korpusa brigadir Patrick Scott vrlo je hladno primio delegaciju oružanih snaga NDH (generali Herenčić i Servatzy i pukovnik Crljen). Nije se ni predstavio niti im pružio ruku.



Prema zapisu Danijela Crljena, general Herenčić započeo je svoj istup izjavom: “Dolazimo po nalogu Poglavara NDH i hrvatske vlade, da se predamo i stavimo pod zaštitu zapadnih saveznika”, na što je brigadir Scott spremno i resko odgovorio da ih “engleska vojska ne može primiti”, da bi s njima “trebalo postupati kao s ilegalnim bandama”, jer su “po ugovoru o primirju trebali već prije osam dana položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a ipak su nastavili s borbom”.



Na Herenčićevu repliku da su “za NDH partizani razbojničke bande”, brigadir ga je prekinuo i odlučno odrezao: “Oni su naši saveznici.” Time je, u stvari, u prvoj minuti susreta sve bilo rečeno.



Daljnje inzistiranje i argumentiranje ustaških delegata brigadir Scott vojnički je presjekao - pošto ima “sasvim precizne naloge od generala Alexandera koji je sigurno dobio potrebne političke upute od predsjednika vlade gospodina Churchilla”, pa nema smisla dalje raspravljati jer se “neće ništa promijeniti na već stvorenim odlukama”, to jest da britanska vojska ne prima predaju glavnine vojske NDH, koja se ima predati savezničkoj Jugoslavenskoj armiji, vojsci jugoslavenskih partizana protiv kojih je NDH četiri godine ratovala.



Da bi bar donekle ublažio krutost svojih riječi, brigadir je dodao da “naši saveznici priznaju međunarodne ugovore i obavezali su se postupati prema međunarodnim zakonima, tako da se vaš svijet nema čega bojati od njih. Vi niste trebali narod zastrašivati svojom propagandom i navesti ga da napusti zemlju bez potrebe.”



Kolone izmučenih vojnika povremeno su zastajale da predahnu, svibanj 1954.



Zatim je brigadir Scott srdačno dočekao partizanske delegate (komandanta slovenske 14. divizije Ivana Kovačiča Efenku i političkog komesara vojvođanske 51. divizije Milana Bastu), suočio ih s ustaškim predstavnicima i zamolio komesara Bastu da im izdiktira uvjete kapitulacije. Uvjeti su bili vrlo tvrdi i neumoljivi: u roku od 1 sat i 20 minuta “izvjesiti bijele zastave i izvršiti organiziranu predaju čitave vojske”.



I Basta je usput spominjao da će se “prema zarobljenicima poštivati ratna pravila” i da će “krivci biti izvedeni pred vojni sud”, ali o tome nije nudio nikakva jamstva, već je inzistirao na terminu “bezuvjetna kapitulacija”. Kad su se na to ustaški delegati počeli nagađati pokušavajući isposlovati barem produljenje roka za predaju, brigadir Scott je izgubio strpljenje i upozorio ih da su britanski tenkovi na raspolaganju partizanskim komandantima. Pred tom prijetnjom delegacija HOS-a povukla se i oko 16 sati krenula obavijestiti svoje trupe o uvjetima kapitulacije.



U velikoj većini mnogobrojnih tekstova o kompleksu Bleiburg provlači se tvrdnja da se glavnina vojske NDH predala Britancima, a da su zatim Britanci tu vojsku izručili Jugoslavenskoj armiji - što nije točno. Prije 15. svibnja britanske vojne jedinice u Koruškoj prihvatile su predaju nekoliko manjih grupa vojske NDH i konfinirale ih u zarobljeničkim logorima, ali odluka da se ne prihvati predaja glavnine oružanih snaga NDH i da ona bude prepuštena Jugoslavenskoj armiji bila je donesena unaprijed, već nekoliko dana prije susreta u Bleiburgu.



O tome su u lokalnim štabovima britanske vojske u Koruškoj već dogovarali predstavnici 4. Operativne zone NOV Slovenije i Motoriziranog odreda 4. armije, a prema podacima u knjigama “Veliko finale na Koroškem” Francija Strlea i “Konačno oslobođenje” generala Petra Brajovića čini se da je definitivni dogovor preciziran na sastanku komandanta 14. slovenske divizije potpukovnika Ivana Kovačiča Efenke u štabu britanskog Petog korpusa 15. svibnja ujutro, neposredno prije susreta u Bleiburgu.



Nekoliko je bitnih okolnosti utjecalo na takve odluke nadležnih britanskih tijela, iako su u tim krugovima prvih dana svibnja još postojale neke dileme. Zbog neusuglašenih jugoslavenskih aspiracija na Trst, Julijsku krajinu i dijelove Koruške došlo je između zapadnih saveznika i jugoslavenskih vlasti do žustrih diplomatskih polemika i velikih napetosti na samome terenu. U najkritičnijim danima, sredinom svibnja, u povjerljivim se depešama na obim stranama čak spominjala i mogućnost oružanog sukoba.



Na jugoslavenskoj strani bilo je i znakova sumnje da bi u prijetećem sukobu Britanci mogli upotrijebiti vojsku NDH u borbi protiv JA, iako se iz britanskih dokumenata vidi da nadležne institucije i ličnosti na takvu kombinaciju nisu ni pomišljale. Prevladala je obostrana spoznaja o nužnom kompromisu, nasuprot besmislenom začinjanju novoga rata među ratnim saveznicima, netom nakon zajedničke pobjede izvojevane u mnogo krvi.



Po dogovorima koji su postignuti usmeno i kratkim depešama, a bez potpisanog ugovora, sve jedinice JA povukle su se u danima od 17. do 23. svibnja iz austrijskog dijela Koruške na staru jugoslavensko-austrijsku granicu, a Britanci su odbili primiti predaju glavnine vojske NDH i do kraja svibnja postupno su iz zarobljeničkih logora izručili jugoslavenskim vlastima oko 20.000 ranije prihvaćenih slovenskih belogardista, crnogorskih i srpskih četnika i ljotićevaca, zajedno s oko 3000 pripadnika oružanih snaga NDH i ustaških dužnosnika, uključujući i ministre vlade NDH.



Na tu odluku Britanaca znatno je utjecalo i njihovo izrazito loše mišljenje o NDH, koja je pune četiri godine ratovala na strani Hitlerova Trećega Reicha, nastavila ratovati nakon što su svi drugi kapitulirali i prestali ratovati, koja je prema britanskim spoznajama ogrezla u zločinu i u čijim su kolonama prema Koruškoj bježali i mnogi ratni zločinci.



Dodatno, za glavnu grupaciju oružanih snaga NDH i pratećih civila bilo je vrlo nepovoljno što su njeni ustaški predvodnici, u nastojanju da dokažu kako je s njima hrvatski narod, pismeno i usmeno lažno obavještavali Britance tvrdeći da u koloni imaju oko 200.000 vojnika i 500.000 civila. Možda bi Britanci još i 15. svibnja u svoje logore privremeno smjestili neku manju grupu vojske NDH, ali u tadašnjoj zategnutoj situaciji u Koruškoj nisu imali ni hrane ni dovoljno vojske, a ni najmanje dobre volje, da se brinu o tolikom broju ljudi.

Ivo Goldstein
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2021 20:36