Ozbiljni povjesničari ne raspravljaju o dosjetkama koje se tiču njihova predmeta, povijesti. Najdalje će otići do Cicerona i njegove krilatice prema kojoj je povijest učiteljica života. Oni radije neće komentirati drugu krilaticu prema kojoj povijest pišu ratni pobjednici i pobjednici uopće.
Zašto? Pa zato da ne bi morali dokazivati da je moguće napisati objektivnu povijest ne samo Balkanskog poluotoka ili Europe, nego i cijeloga svijeta. Izreka o pobjednicima i povijesti samo ističe u prvi plan pitanje usredištenosti svake i cjelokupne historiografije. Jedna razina tog pitanja je "europocentričnost" ili "amerocentričnost" raznih povijesti, dakle činjenica da su bezbrojne povijesti bile moguće jedino tako što su uzele za centar svijeta ono što je najbrojnijim kupcima njihova djela odgovaralo.
To i jest prvo pitanje s kojim se suočila, i koje je riješila, velika skupina talijanskih znanstvenika, okupljenih oko Torinskog sveučilišta. Naime, prvobitno izdanje "Povijesti svijeta", koju Jutarnji list izdaje u suradnji s talijanskim dnevnikom La Repubblica, izašlo je pod naslovom "Univerzalna povijest naroda i civilizacija" u 27 svezaka (Utet). To je bila osnovica prema kojoj je napravljena "Povijest svijeta" u 20 svezaka, koju sada, pod uredništvom uglednog povjesničara Ive Goldsteina, možemo čitati na hrvatskom jeziku. Na sreću, izvornik nije talijanocentričan, nego i zato što Talijani, za razliku od, primjerice, Amerikanaca, nemaju kompleks povijesti ili starina - one su im svakodnevica.
Ne treba im čak ni nacionalni kompleks zato što se njime hrani još važeća, eliotovska interpretacija judeo-antičko-kršćanskih korijena Zapada. Otvorenost prema suvremenim interpretacijama povijesti, ali i kulture, odavno je svojstvena talijanskoj kulturi.
Zato je i bilo moguće da "najveće dijete" Anala i Nove povijesti, Francuz Jacques Le Goff, sastavi nekoliko zbornika - primjerice, L'uomo medievale (Laterza, 1987.) - na talijanskom. Tako je senzibilizirao javnost na dvojbenost srednjovjekovne povijesti.
Kako je, naime, pisati tu dionicu prošlosti ako su pristup peru imali tek malobrojni redovnici, dok je većina siromašnog seljaštva, pa i ratništva, bila nepismena?! Hoću reći, zahvaljujući otvorenosti tamošnje znanstvene zajednice, hrvatski čitatelji u "Povijesti svijeta" prvi put dobivaju jedno takvo jedinstveno, ničemu slično djelo.
Mogao bi tkogod kazati da smo nešto slično, ali u mnogo skromnijem obliku, kako sadržajnom tako i slikovnom, imali u "Historiji čovječanstva" koju je zagrebački Naprijed izdao u nekoliko svezaka početkom 70-ih godina. Na stranu to što se do toga odavno ne može doći. Reći ću samo to da je UNESCO, dakle dio UN-a, okupio znastvenike po "republičkom" ključu te da se unutar te povijesti licitiralo s moći u potrazi za jalovim balansom. Dobar zubac u lošem ključu, jednostavno, ne može otvoriti vrata.
Sasvim je druga situacija s "Povijesti svijeta" urednika Goldsteina u izdanju Jutarnjeg lista. Ova se povijest temelji na znanstvenom dogovoru modernih povjesničara koji su usvojili primjedbe i doprinose Nove povijesti. Takoreći od pretpovijesti do rušenja njujorških "Blizanaca", oni donose sve ključne događaje i osobe, koji su utjecali na suvremenu globaliziranu cjelinu svijeta.
Zato ovo i nije još jedna vojno-politička povijest, dakle nizanje zemljovida s ucrtanim osvajanjima od Aleksandra Velikog, preko Karla Velikog do Otomanskog ili kojeg drugog carstva. Ova povijest nastoji rastvoriti svaki takav zemljovid na političke, sociološke, socijalne, vjerske, znanstvene i druge čimbenike. Crtajući prošlost svih nas, "Povijest svijeta" ujedno donosi poput kakve sažete enciklopedije širok spektar ljudskog znanja koji je formirao baš takvu povijest. Zato je "Povijest svijeta" zbir cjelokupne prošlosti, ali i zbir znanja kojima su one, dakle te prošlosti, definirale sebe i sve nas. Mimo hrvatskog udjela u izvorniku, hrvatsko izdanje "Povijesti svijeta" donosi kao 21. svezak visokocijenjenu Goldsteinovu "Hrvatsku povijest".
Rezerve prema ovakvoj ili onakvoj centriranosti globalne ili nacionalne povijesti kod hrvatskog čitatelja postoje s razlogom. Majorizacija, preglasavanje i prevlast u ime zajedničke budućnosti nisu bili samo stvar Skupštine ili Centralnog komiteta u Beogradu. Iste su se pojave događale u interpretaciji svojedobne "jugoslavenske", dakle i hrvatske povijesti. Kao što je "eurocentričnost" pretvarala dijelove svijeta i pojedine narode u bijele pjege, tako je tzv. jugocentričnost nerijetko pretvarala Hrvatsku u jedno takvo područje. Stoga je primjereno naglasiti da biblioteka "Povijest svijeta" u 20 knjiga ne pati od takvih historiografskih "ospica". Njena otvorenost za nove dosege povijesne znanosti sačuvala ju je od favoriziranja pojedinih kontinenata ili zemalja. Uzmimo za primjer povijest Novog svijeta, odnosno američkog kontinenta.
Meksički povjesničar Jorge Canizares-Esguerra objasnio je u svome remek-djelu "Kako napisati povijest Novoga svijeta" kako naš pogled na povijest Amerike ima više veze s, jednostavno rečeno, pingvinima, nego s tamošnjim domorocima, američkim Indijancima.
On misli, štoviše, da su znanstvenici Europe u 18. stoljeću - a to je doba kad se s prosvjetiteljstvom rađa povijesna znanost kakvu danas poznajemo - diskreditirali amero-indijanske povijesne izvore. Zato i ne čudi što se sam dao u potragu za njima. Historiografija - dakle, pisanje povijesti - nema zadaću otkrivati istinu, nego pomagati u boljem razumijevanju prošlosti. "Autoritarni i despotski režimi bili su oni koji su tražili od povjesničara da prenose 'istinu', koja je bila način da o sebi govore ono što žele kako bi se proslavili", zabilježio je povjesničar Massimo L. Salvadori. Prema tome, preostaje nam jedino strogi znanstveni pristup, otvoren aktualnim strujanjima u povijesti, pristup kakav brani "Povijest svijeta" u 20 knjiga.
Naposljetku, treba reći da je uravnotežen pristup povijesti, odnosno ravnoteža globalne i lokalne povijesti posebno važna za budućnost. Bili smo, naime, svjedoci da "bezazlena" povijest može postati oružje u rukama ratnih suparnika. Većina povijesnih priručnika s kojima su diplomati i vojnici dolazili u ratove na području bivše Jugoslavije, bila je prosrpske orijentacije.
Konkretno, Penguinov "Rječnik suvremene povijesti 1789. - 1945." točno je zabilježio pod natuknicom "Hrvatska" da je "Pavelićev režim počinio zastrašujuće zločine protiv Srba, Židova i komunista". Istodobno isti priručnik pod "Srbija" niti ne spominje - četnike. Drugim riječima, centriranje povijesti nije samo akademsko, nego može postati pitanje života i smrti.
1. Prapovijest i prve civilizacije
U 18. stoljeću prapovijest se jedva spominjala. Darwinova "borba za opstanak" dala joj je krila. Fosili praptice bili su jeftini. Godine 1940. otkrivena je špilja Lascaux s crtežima čovjeka starim 17.000 godina, prozvana "Sikstinskom kapelom prapovijesti".
2. Egipat i antička Grčka
Legendarni Tutankhamon vladao je u tinejdžerskoj dobi. Više od 12-13 godina nisu imali ni ostali čije su mumije pronađene, poput Nefretiti, oživjele ili uskrsle iz "knjige mrtvih" hijeroglifa nađenih po piramidama. Zato su egipatske lađe tako malene, "dječje", kao prvi tenkovi.
3. Helenizam i Rimska Republika
Od polisa, grada-države, kojim upravlja vijeće staraca u ime "demosa" (naroda), mali je korak do kora u Donizijevu kazalištu ili do Pitijskog proročišta i Akropole. Homerovi epovi žive baš kao Polikletov Dijadumen i Fidijin Bacač diska. Zatim su došli Perzijanci.
4. Rimsko Carstvo
Rim je zavladao Italijom, a zatim uništio Kartagu. Prvi trijumvirat (Cezar, Kras, Pompej) smanjio je moć Senata i potkopao Republiku. Cezar je stvorio carstvo na republikanskim osnovama. Carstvo je bilo opsjednuto kontrolom, no nije uspjelo "ubiti" Isusa.
5. Kasno Rimsko Carstvo i rani srednji vijek
Od 476. godine i propasti Zapadnog Rimskog Carstva računa se srednji vijek koji napušta antičku tradiciju. Obilježavaju ga, s jedne strane, kristijanizacija - u Hrvata Ćiril i Metod - i razvoj feudalnog ustroja. Seljak, vitez i svećenik društveni su predvodnici.
6. Rani i razvijeni srednji vijek
Na Karolinšku renesansu presudno je utjecao vladar franačke države Karlo Veliki. Vratio se interes za antiku, utemeljene su škole i vraćen je latinski u uporabu. Karlo dovodi učenjaka iz dalekih krajeva. Stvara se temelj jedinstvene europske kulture.
7. Razvijeni srednji vijek
Dinastija Karolinga raspala se nakon smrti Karla Velikog (814.). Njegovi unuci podijelili su Franačku. Kult znanja je preživio. Padom Carigrada pod Turke 1453. "pada" i srednji vijek, no baština je golema. Strši poput jedne od brojnih katedrala koje su sagrađene.
8. Humanizam i renesansa, doba otkrića
Preporod koji se događa u društvu i umjetnosti između 14. i 16. stoljeća nema para u europskoj povijesti. Širi se od Italije, preko Alpa do Amerike, a obuhvaća upravu, obrazovanje (povratak antici, klasičnoj filologiji) i sve aktivnosti ljudskog duha.
9. Počeci novog doba (16. stoljeće)
Kopernikov heliocentrični sustav zaprepastio je Vatikan i svijet. Firentinski vladar Lorenzo Veličanstveni posudio je da Vincija milanskom vojvodi Sforzi. Najveća otkrića i slikarske ljepote događali su se u despotskoj sjeni, na malenom pedlju Apenina.
10. Doba apsolutizma (17. stoljeće)
Kralj Sunce (Louis XIV.) i prljavština simboliziraju ovo vrijeme. "Država, to sam ja", ponavljao je i vodio pobjedonosne ratove. Istodobno je to "stoljeće genija" koji mijenjaju pogled ljudi na svijet. Predvodi ih I. Newton sa svoja tri zakona mehanike.
11. Doba prosvjetiteljstva (18. stoljeće)
Šire se epidemije (kuga), baš kao i začini. James Cook okreće granice svijeta u korist britanske vlade i Istočnoindijske kompanije. Društvo manje-više siromašnih pisaca u Parizu (Diderot, Voltaire, Rousseau) pod strogim policijskim nadzorom stvara Enciklopediju.
12. Kolonijalizam i građanske revolucije
Neki pripisuju rast nataliteta u Engleskoj - džinu. Od polovice 18. (oko sedam milijuna stanovnika) do početka 19. stoljeća broj stanovnika višestruko je porastao. Ta je kraljevina zavladala s gotovo tri četvrtine svijeta. Bojala se jedino Francuske revolucije.
13. Napoleon, restauracija i građanske revolucije (1800. - 1848.)
Siromašni dječak s Korzike ostvario je zavidnu vojnu karijeru. Od konzula se pretvorio u cara. Želio je pokoriti Rusiju po zimi. Poražen, umro je na otoku u Atlantiku. Monarhisti i revolucionari nastavili su svoj posao s promjenjivim uspjehom i uz brojne žrtve.
14. Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848. - 1871.)
Dickens je opisao dimnjake i smog, većinsku bijedu prema otisku svoga vremena. U Americi je izumljen stroj za izradu čavala i satova. Parni stroj povezao je željeznicom i parobrodom kontinente. Jelačićeve Hrvate kritiziraju zbog gušenja mađarske pobune.
15. Kolonijalna carstva i imperijalizam (1871. - 1914.)
Posvuda izbijaju ratovi za sirovine. Kolonijalna engleska prevlast više nije održiva. Nizozemska, Njemačka, Francuska, pa i Italija nadmeću se oko zauzimanja dalekih teritorija. U Austro-Ugarskom Carstvu Hrvatska trpi teške udarce mađarskog nacionalizma.
16. Prvi svjetski rat i poslijeratno doba (1914. - 1936.)
Od svih carstava koja se ruše i guše u ratnom porazu, za jugoistočnu Europu najznačajniji je raspad Austro-Ugarske i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U njemačkoj inflaciji, kako novčanoj tako i duhovnoj, s nacističkim pokretom rađa se Hitler.
17. Predvečerje rata i Drugi svjetski rat (1936. - 1945.)
U namjeri da osvoji svijet, Hitler je našao saveznike u Italiji i Japanu. Polomio je zube u Rusiji. Uspio je ostati zabilježen po zločinu kojim je nadmašio sve zločince iz povijesti - holokaustu. Kako bi porazili Japance, Amerikanci su uporabili atomsku bombu.
18. Poslijeratno doba (1945. - 1985.)
Hladni rat podijelio je cijeli svijet na dva bloka. Zapadni na čelu sa SAD-om branio je načela demokracije. SSSR je predvodio istočni, komunistički blok. Titovo "ne" Staljinu 1948. dalo je bivšoj Jugoslaviji specifičan položaj između dvije vatre. Iz toga je nastao Pokret nesvrstanih.
19. Suvremeno doba (1985. - 2005.)
Pad Berlinskog zida kao simbola komunizma obilježio je suvremeno doba. Tome su doprinijeli glasnost Gorbačova i držanje Ivana Pavla II. U ratovima na Balkanu iz Jugoslavije su nastale nove države. Teroristički napad na Ameriku dogodio se 11. rujna 2001. godine.
20. Kronologija svjetske povijesti
Kako bi se čitatelj mogao što lakše kretati ovim iscrpnim pregledom svjetske povijesti, izdavač mu je dodao Kronologiju. Na taj je način moguće s velikom lakoćom doći do bilo kojeg podatke ili osobe, koji su važni u tisućugodišnjoj povijesti ljudskog roda.
Željko Ivanjek
Zašto? Pa zato da ne bi morali dokazivati da je moguće napisati objektivnu povijest ne samo Balkanskog poluotoka ili Europe, nego i cijeloga svijeta. Izreka o pobjednicima i povijesti samo ističe u prvi plan pitanje usredištenosti svake i cjelokupne historiografije. Jedna razina tog pitanja je "europocentričnost" ili "amerocentričnost" raznih povijesti, dakle činjenica da su bezbrojne povijesti bile moguće jedino tako što su uzele za centar svijeta ono što je najbrojnijim kupcima njihova djela odgovaralo.
To i jest prvo pitanje s kojim se suočila, i koje je riješila, velika skupina talijanskih znanstvenika, okupljenih oko Torinskog sveučilišta. Naime, prvobitno izdanje "Povijesti svijeta", koju Jutarnji list izdaje u suradnji s talijanskim dnevnikom La Repubblica, izašlo je pod naslovom "Univerzalna povijest naroda i civilizacija" u 27 svezaka (Utet). To je bila osnovica prema kojoj je napravljena "Povijest svijeta" u 20 svezaka, koju sada, pod uredništvom uglednog povjesničara Ive Goldsteina, možemo čitati na hrvatskom jeziku. Na sreću, izvornik nije talijanocentričan, nego i zato što Talijani, za razliku od, primjerice, Amerikanaca, nemaju kompleks povijesti ili starina - one su im svakodnevica.
Ne treba im čak ni nacionalni kompleks zato što se njime hrani još važeća, eliotovska interpretacija judeo-antičko-kršćanskih korijena Zapada. Otvorenost prema suvremenim interpretacijama povijesti, ali i kulture, odavno je svojstvena talijanskoj kulturi.
Zato je i bilo moguće da "najveće dijete" Anala i Nove povijesti, Francuz Jacques Le Goff, sastavi nekoliko zbornika - primjerice, L'uomo medievale (Laterza, 1987.) - na talijanskom. Tako je senzibilizirao javnost na dvojbenost srednjovjekovne povijesti.
Kako je, naime, pisati tu dionicu prošlosti ako su pristup peru imali tek malobrojni redovnici, dok je većina siromašnog seljaštva, pa i ratništva, bila nepismena?! Hoću reći, zahvaljujući otvorenosti tamošnje znanstvene zajednice, hrvatski čitatelji u "Povijesti svijeta" prvi put dobivaju jedno takvo jedinstveno, ničemu slično djelo.
Mogao bi tkogod kazati da smo nešto slično, ali u mnogo skromnijem obliku, kako sadržajnom tako i slikovnom, imali u "Historiji čovječanstva" koju je zagrebački Naprijed izdao u nekoliko svezaka početkom 70-ih godina. Na stranu to što se do toga odavno ne može doći. Reći ću samo to da je UNESCO, dakle dio UN-a, okupio znastvenike po "republičkom" ključu te da se unutar te povijesti licitiralo s moći u potrazi za jalovim balansom. Dobar zubac u lošem ključu, jednostavno, ne može otvoriti vrata.
Sasvim je druga situacija s "Povijesti svijeta" urednika Goldsteina u izdanju Jutarnjeg lista. Ova se povijest temelji na znanstvenom dogovoru modernih povjesničara koji su usvojili primjedbe i doprinose Nove povijesti. Takoreći od pretpovijesti do rušenja njujorških "Blizanaca", oni donose sve ključne događaje i osobe, koji su utjecali na suvremenu globaliziranu cjelinu svijeta.
Zato ovo i nije još jedna vojno-politička povijest, dakle nizanje zemljovida s ucrtanim osvajanjima od Aleksandra Velikog, preko Karla Velikog do Otomanskog ili kojeg drugog carstva. Ova povijest nastoji rastvoriti svaki takav zemljovid na političke, sociološke, socijalne, vjerske, znanstvene i druge čimbenike. Crtajući prošlost svih nas, "Povijest svijeta" ujedno donosi poput kakve sažete enciklopedije širok spektar ljudskog znanja koji je formirao baš takvu povijest. Zato je "Povijest svijeta" zbir cjelokupne prošlosti, ali i zbir znanja kojima su one, dakle te prošlosti, definirale sebe i sve nas. Mimo hrvatskog udjela u izvorniku, hrvatsko izdanje "Povijesti svijeta" donosi kao 21. svezak visokocijenjenu Goldsteinovu "Hrvatsku povijest".
Rezerve prema ovakvoj ili onakvoj centriranosti globalne ili nacionalne povijesti kod hrvatskog čitatelja postoje s razlogom. Majorizacija, preglasavanje i prevlast u ime zajedničke budućnosti nisu bili samo stvar Skupštine ili Centralnog komiteta u Beogradu. Iste su se pojave događale u interpretaciji svojedobne "jugoslavenske", dakle i hrvatske povijesti. Kao što je "eurocentričnost" pretvarala dijelove svijeta i pojedine narode u bijele pjege, tako je tzv. jugocentričnost nerijetko pretvarala Hrvatsku u jedno takvo područje. Stoga je primjereno naglasiti da biblioteka "Povijest svijeta" u 20 knjiga ne pati od takvih historiografskih "ospica". Njena otvorenost za nove dosege povijesne znanosti sačuvala ju je od favoriziranja pojedinih kontinenata ili zemalja. Uzmimo za primjer povijest Novog svijeta, odnosno američkog kontinenta.
Meksički povjesničar Jorge Canizares-Esguerra objasnio je u svome remek-djelu "Kako napisati povijest Novoga svijeta" kako naš pogled na povijest Amerike ima više veze s, jednostavno rečeno, pingvinima, nego s tamošnjim domorocima, američkim Indijancima.
On misli, štoviše, da su znanstvenici Europe u 18. stoljeću - a to je doba kad se s prosvjetiteljstvom rađa povijesna znanost kakvu danas poznajemo - diskreditirali amero-indijanske povijesne izvore. Zato i ne čudi što se sam dao u potragu za njima. Historiografija - dakle, pisanje povijesti - nema zadaću otkrivati istinu, nego pomagati u boljem razumijevanju prošlosti. "Autoritarni i despotski režimi bili su oni koji su tražili od povjesničara da prenose 'istinu', koja je bila način da o sebi govore ono što žele kako bi se proslavili", zabilježio je povjesničar Massimo L. Salvadori. Prema tome, preostaje nam jedino strogi znanstveni pristup, otvoren aktualnim strujanjima u povijesti, pristup kakav brani "Povijest svijeta" u 20 knjiga.
Naposljetku, treba reći da je uravnotežen pristup povijesti, odnosno ravnoteža globalne i lokalne povijesti posebno važna za budućnost. Bili smo, naime, svjedoci da "bezazlena" povijest može postati oružje u rukama ratnih suparnika. Većina povijesnih priručnika s kojima su diplomati i vojnici dolazili u ratove na području bivše Jugoslavije, bila je prosrpske orijentacije.
Konkretno, Penguinov "Rječnik suvremene povijesti 1789. - 1945." točno je zabilježio pod natuknicom "Hrvatska" da je "Pavelićev režim počinio zastrašujuće zločine protiv Srba, Židova i komunista". Istodobno isti priručnik pod "Srbija" niti ne spominje - četnike. Drugim riječima, centriranje povijesti nije samo akademsko, nego može postati pitanje života i smrti.
1. Prapovijest i prve civilizacije
U 18. stoljeću prapovijest se jedva spominjala. Darwinova "borba za opstanak" dala joj je krila. Fosili praptice bili su jeftini. Godine 1940. otkrivena je špilja Lascaux s crtežima čovjeka starim 17.000 godina, prozvana "Sikstinskom kapelom prapovijesti".
2. Egipat i antička Grčka
Legendarni Tutankhamon vladao je u tinejdžerskoj dobi. Više od 12-13 godina nisu imali ni ostali čije su mumije pronađene, poput Nefretiti, oživjele ili uskrsle iz "knjige mrtvih" hijeroglifa nađenih po piramidama. Zato su egipatske lađe tako malene, "dječje", kao prvi tenkovi.
3. Helenizam i Rimska Republika
Od polisa, grada-države, kojim upravlja vijeće staraca u ime "demosa" (naroda), mali je korak do kora u Donizijevu kazalištu ili do Pitijskog proročišta i Akropole. Homerovi epovi žive baš kao Polikletov Dijadumen i Fidijin Bacač diska. Zatim su došli Perzijanci.
4. Rimsko Carstvo
Rim je zavladao Italijom, a zatim uništio Kartagu. Prvi trijumvirat (Cezar, Kras, Pompej) smanjio je moć Senata i potkopao Republiku. Cezar je stvorio carstvo na republikanskim osnovama. Carstvo je bilo opsjednuto kontrolom, no nije uspjelo "ubiti" Isusa.
5. Kasno Rimsko Carstvo i rani srednji vijek
Od 476. godine i propasti Zapadnog Rimskog Carstva računa se srednji vijek koji napušta antičku tradiciju. Obilježavaju ga, s jedne strane, kristijanizacija - u Hrvata Ćiril i Metod - i razvoj feudalnog ustroja. Seljak, vitez i svećenik društveni su predvodnici.
6. Rani i razvijeni srednji vijek
Na Karolinšku renesansu presudno je utjecao vladar franačke države Karlo Veliki. Vratio se interes za antiku, utemeljene su škole i vraćen je latinski u uporabu. Karlo dovodi učenjaka iz dalekih krajeva. Stvara se temelj jedinstvene europske kulture.
7. Razvijeni srednji vijek
Dinastija Karolinga raspala se nakon smrti Karla Velikog (814.). Njegovi unuci podijelili su Franačku. Kult znanja je preživio. Padom Carigrada pod Turke 1453. "pada" i srednji vijek, no baština je golema. Strši poput jedne od brojnih katedrala koje su sagrađene.
8. Humanizam i renesansa, doba otkrića
Preporod koji se događa u društvu i umjetnosti između 14. i 16. stoljeća nema para u europskoj povijesti. Širi se od Italije, preko Alpa do Amerike, a obuhvaća upravu, obrazovanje (povratak antici, klasičnoj filologiji) i sve aktivnosti ljudskog duha.
9. Počeci novog doba (16. stoljeće)
Kopernikov heliocentrični sustav zaprepastio je Vatikan i svijet. Firentinski vladar Lorenzo Veličanstveni posudio je da Vincija milanskom vojvodi Sforzi. Najveća otkrića i slikarske ljepote događali su se u despotskoj sjeni, na malenom pedlju Apenina.
10. Doba apsolutizma (17. stoljeće)
Kralj Sunce (Louis XIV.) i prljavština simboliziraju ovo vrijeme. "Država, to sam ja", ponavljao je i vodio pobjedonosne ratove. Istodobno je to "stoljeće genija" koji mijenjaju pogled ljudi na svijet. Predvodi ih I. Newton sa svoja tri zakona mehanike.
11. Doba prosvjetiteljstva (18. stoljeće)
Šire se epidemije (kuga), baš kao i začini. James Cook okreće granice svijeta u korist britanske vlade i Istočnoindijske kompanije. Društvo manje-više siromašnih pisaca u Parizu (Diderot, Voltaire, Rousseau) pod strogim policijskim nadzorom stvara Enciklopediju.
12. Kolonijalizam i građanske revolucije
Neki pripisuju rast nataliteta u Engleskoj - džinu. Od polovice 18. (oko sedam milijuna stanovnika) do početka 19. stoljeća broj stanovnika višestruko je porastao. Ta je kraljevina zavladala s gotovo tri četvrtine svijeta. Bojala se jedino Francuske revolucije.
13. Napoleon, restauracija i građanske revolucije (1800. - 1848.)
Siromašni dječak s Korzike ostvario je zavidnu vojnu karijeru. Od konzula se pretvorio u cara. Želio je pokoriti Rusiju po zimi. Poražen, umro je na otoku u Atlantiku. Monarhisti i revolucionari nastavili su svoj posao s promjenjivim uspjehom i uz brojne žrtve.
14. Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848. - 1871.)
Dickens je opisao dimnjake i smog, većinsku bijedu prema otisku svoga vremena. U Americi je izumljen stroj za izradu čavala i satova. Parni stroj povezao je željeznicom i parobrodom kontinente. Jelačićeve Hrvate kritiziraju zbog gušenja mađarske pobune.
15. Kolonijalna carstva i imperijalizam (1871. - 1914.)
Posvuda izbijaju ratovi za sirovine. Kolonijalna engleska prevlast više nije održiva. Nizozemska, Njemačka, Francuska, pa i Italija nadmeću se oko zauzimanja dalekih teritorija. U Austro-Ugarskom Carstvu Hrvatska trpi teške udarce mađarskog nacionalizma.
16. Prvi svjetski rat i poslijeratno doba (1914. - 1936.)
Od svih carstava koja se ruše i guše u ratnom porazu, za jugoistočnu Europu najznačajniji je raspad Austro-Ugarske i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U njemačkoj inflaciji, kako novčanoj tako i duhovnoj, s nacističkim pokretom rađa se Hitler.
17. Predvečerje rata i Drugi svjetski rat (1936. - 1945.)
U namjeri da osvoji svijet, Hitler je našao saveznike u Italiji i Japanu. Polomio je zube u Rusiji. Uspio je ostati zabilježen po zločinu kojim je nadmašio sve zločince iz povijesti - holokaustu. Kako bi porazili Japance, Amerikanci su uporabili atomsku bombu.
18. Poslijeratno doba (1945. - 1985.)
Hladni rat podijelio je cijeli svijet na dva bloka. Zapadni na čelu sa SAD-om branio je načela demokracije. SSSR je predvodio istočni, komunistički blok. Titovo "ne" Staljinu 1948. dalo je bivšoj Jugoslaviji specifičan položaj između dvije vatre. Iz toga je nastao Pokret nesvrstanih.
19. Suvremeno doba (1985. - 2005.)
Pad Berlinskog zida kao simbola komunizma obilježio je suvremeno doba. Tome su doprinijeli glasnost Gorbačova i držanje Ivana Pavla II. U ratovima na Balkanu iz Jugoslavije su nastale nove države. Teroristički napad na Ameriku dogodio se 11. rujna 2001. godine.
20. Kronologija svjetske povijesti
Kako bi se čitatelj mogao što lakše kretati ovim iscrpnim pregledom svjetske povijesti, izdavač mu je dodao Kronologiju. Na taj je način moguće s velikom lakoćom doći do bilo kojeg podatke ili osobe, koji su važni u tisućugodišnjoj povijesti ljudskog roda.
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....