Prije nekoliko dana novine su objavile da se Vice Vukov, nakon skoro dvije godine dubokoga sna, nasmiješio. U tom naslovu koji je pao skoro niotkud, usred kasnoga ljeta ispunjenog ružnim i šokantnim vijestima, mogla se osjetiti neka čudna nostalgija za vremenom u kojemu smo bili djeca i u kojemu je Vice Vukov bio zvijezda. Ništa kasnije nije tako temeljito prebrisano kao njegov zvjezdani status.
Najprije zato što su punih sedamnaest godina njegovo ime i glas bili zabranjeni, a onda i zato što je u devedesetim godinama Vice Vukov odbio prihvatiti ulogu žrtve, koja mu je po svemu pripadala. Bila je to gospodska gesta, kojom je pokazao kako mu živome nije stalo da bude simbol i spomenik. Hvastanje zaslugama iz Sedamdeset prve ostavio je drugima, premda je u očima običnoga svijeta, pogotovo onoga koji je živio daleko od Zagreba, Vice Vukov bilo drugo ime jednoga prekinutog vremena. Prvo, šapatom izgovoreno, bilo je - Savka.
U to vrijeme smo zbog djedove astme po pola godine živjeli u Drveniku kod Makarske i u Sarajevu. Imao sam četiri-pet godina, bio sam Dalmatinac, posve adaptiran u malome mjestu u kojem je svatko znao svakoga, a djeca su imala potpunu slobodu, jer im se ništa nije moglo dogoditi, nije bilo automobilskog prometa, niti műla da s njega padneš u more. Sarajevskih pola godine doživljavao sam kao zarobljeništvo, nisam mogao sam izlaziti van, nije mi se sviđalo kako ljudi govore i jako sam se ljutio kad bi mi se reklo da sam Bosanac.
Te 1971. Hajduk je postao prvak i svi Drveničani su na prozore izvjesili bijele lancune. Palili su se krjesovi uz more, pokraj puta koji je zamjenjivao pravu rivu, i vladala je euforija u kakvu se kao dijete savršeno uklopiš i sasvim te proguta to kolektivno pijanstvo. Moji nono i nona, kao ni otac i majka u Sarajevu, nisu bili dio te priče. Bili su suzdržani kao svi došljaci i kuferaši.
Istoga ljeta na zagrebačkom je radiju svirala "Tvoja zemlja", novi hit Vice Vukova. Imao je sunčan i čist glas, pjevao je poput Talijana, punim i otvorenim grlom, kao da je svaka otpjevana riječ suha istina. U Sarajevu smo kupili tu singlicu, pa je uz "Zvona moga grada", "Bokeljsku noć", "Finili su Mare bali", "Šesnaest lavandera" i prepjev Aznavourove "Mame" činila niz Vice Vukova, koji se izmjenjivao na gramofonu. Sve to su bile nove pjesme, ali nona ih je uz njega pjevušila kao da su jako stare. Moji stari vjerovali su kako je samo ono što je staro doista i vrijedno. Te pjesme bile su moj prvi pravi glazbeni i pjesnički odgoj.
Mi smo živjeli u Gornjoj vali, ili u malome Drveniku, a u Donjoj vali, tojest velikome Drveniku, bila je Krčma kod Mare. Tamo smo išli svaki drugi-treći dan, jer je u Donjoj vali bila samoposluga, a u Gornjoj samo dućan. Nona je pila kavu, nono rakijicu, ja sam pio oru, a krčmarica Mare je hrvatovala pokraj uključenog radija, na kojem je Savka držala jedan od onih svojih maratonskih govora. Nono bi Mari pokoju potvrđivao i odobravao, za ponešto bi joj rekao - e, sad ste pretjerali!, ali sve je to bilo vedro i bezazleno, bez ružnih riječi i mutnih misli, od kojih bi mene trebalo skloniti. Kada više ni jedno ni drugo ne bi znali što da kažu, nono bi rekao za Savku: Što žena može pričati, svaka joj čast! Krčmarica bi se smijala, a meni bi ora odjednom krenula izlaziti na nos.
Bilo je to vrijeme kada su gazirana pića djeci išla na nos. Sjećam se dana kada su u novinama objavljene vijesti o događajima u Karađorđevu. Opet smo bili u Donjoj vali, svatko je pio svoje piće, a Mare je, onako krupna, stajala naslonjena na veliku škrinju na kojoj je bio znak Pepsi cole, i šutjela. Radio je bio ugašen, a ona u sat vremena, nakon što se s mojima upitala za zdravlje, nije progovorila nijednu riječ. Osjećala se nekakva praznina, kao kad loptom razbiješ susjedov prozor, pa čekaš da se on vrati iz Makarske i strepiš tko će te prijaviti…
Nakon tog prvog straha uslijedilo je poniženje. Sastojalo se u tome što krčmarica više nikada nije izgovorila Savkino ime, a nono i nona znali su zašto ga ne spominje. Više nije hrvatovala, niti je uopće govorila o politici, a njih dvoje znali su zašto šuti, i osjećali su se jadno. Šutjeli su kao što je šutjela i Mare koja je, vjerojatno, mislila da su njih dvoje prvi počeli šutjeti. Uvijek mi je bila i uvijek će mi biti bijedna, promašena i kukavička metafora o hrvatskoj šutnji, jer su se na nju pozivali takvi koji uopće nisu šutjeli, nego su glasno hvalili Tita i Partiju, ali svojim sam ušima čuo kako se ljudi osjećaju poniženi u svojoj šutnji.
U Donjoj vali završio sam prvi osnovne, a onda je nono umro pa smo se trajno vratili u Sarajevo. Dobio sam učiteljicu, Aida se zvala, koja mi je u prvoj zadaćnici iz srpskohrvatskoga crvenim podvukla riječi uopće, rajčica i listopad, i dala mi 3+. Moji su za to znali, ali su odšutjeli. Računalo se da nije dobro podizati frku, ili dijete premještati u drugu školu, a mislili su i to da ću ja sve to zaboraviti i da me neće žuljati pitanje svih pitanja: kako je moguće da su u Drveniku bile ispravne riječi uopće, rajčica i listopad, a u Sarajevu odjednom nisu? Inatio sam se učiteljici Aidi, pa kod nje nikada nisam dobio peticu iz srpskohrvatskoga.
Singlice Vice Vukova ponijeli smo sa sobom u Sarajevo. Bilo bi razumno, i prilično očekivano, da ih je nona iz straha bacila u smeće, ali ona ih je samo sakrila na dno ormara, ispod ručnika među kojima su mirisali sapuni Merime Leskovac. Vadila bi ih subotom ili nedjeljom, u vrijeme glazbe i razonode, pa bismo nas dvoje slušali "Zvona moga grada" i "Šesnaest lavandera", pjesmu koja započinje recitacijom o tome kako se 1891. utopilo šesnaest pralja iz Preka na otoku Ugljanu, dok su čistu robu nosile u Zadar. Dok smo slušali te pjesme, prozori su morali biti zatvoreni, a gramofon stišan.
Teško je opisati kakav je to bio doživljaj i što se tih godina vrtjelo po mojoj glavi, ali dok je u mojoj sobi, na Sepetarevcu iznad Mejtaša, iz koje se vidjelo pola Sarajeva, Vice Vukov pjevao "Tvoju zemlju", ja sam znao da on pjeva o Hrvatskoj. Nitko mi to nije rekao, ali nekako se podrazumijevalo, iako njezino ime nigdje nije bilo izgovoreno. Nona ga je pažljivo slušala i nije više pjevušila, jer tada ne bi čula njegov glas. Iako više nikakvoj politici nije vjerovala, i nije je Sedamdeset prva nimalo ponijela, zabrana Vice Vukova za nju je bila strašna i neshvatljiva nepravda. Govorila je o tome ispod glasa i kroz zube i da ju je tko tada čuo, rekao bi kako je baba pod stare dane postala težak nacionalist.
Kada bi se na televiziji pojavio Đorđe Marijanović, ona je izlazila iz sobe. Naime, prepričavala se legenda, u koju su svi vjerovali, da su se posvađali Vice Vukov i Đorđe Marijanović, pale su teške riječi i psovke na nacionalnoj bazi. Nakon toga je Vice zabranjen, a Đorđe je nastavio skakati po pozornici, bacati u publiku svoj kockasti sako i meketavim glasom pjevati svoje pjesme. I tako godinama, kroz cijele sedamdesete i osamdesete.
Nona je umrla 1986, i do pred smrt je uz zatvorene prozore slušala Vicu Vukova. Nije to bio njezin tihi protest, niti njezina hrvatska šutnja. Radilo se o glazbenom ukusu i o tome da se nije mogla pomiriti s nepravdom koja joj je učinjena time što je zabranjen onaj koji je najbolje pjevao. "Kao neka vječna glazba, naše slave, našeg jada, zvonila su od davnina, stara zvona moga grada." Eto, upravo tako je zvučalo njezino hrvatstvo.
S Vicom Vukovim sjedio sam krajem devedesetih u tadašnjem restoranu AGM, s pogledom na Trg bana Jelačića. U to vrijeme bio je već jako daleko od pjesme i pjevanja, pa je tvrdoglavo odbijao ulogu u kojoj sam ga želio vidjeti. Na kraju sam ga zamolio da se zajedno
slikamo, kao nikoga prije ni poslije njega, jer mi je trebao dokaz, pred mojom pokojnom nonom, da sam bio s njim. Čudno je to kako čovjek, ipak, povjeruje da bi takva fotografija mogla stići onome kome je namijenjena, iako se dovršeni životi više ne mogu vratiti, niti nas ima u vremenima u kojima smo bili.
Simbolična snaga Vice Vukova jednostavno je ishlapila, i to zato što je on tako htio, a ovaj nesretni svijet ne umije se sjećati, nego neprestano izmišlja i uljepšava neku svoju prošlost i povijest, naseljavajući je izmišljenim ili preuveličanim žrtvama i kojekakvom teladi od zlata. To da je Vice Vukov bio najljepši i najmoćniji glas Jugoslavije, živi simbol Hrvatske i hrvatstva, kao nečega što je kulturnije, ljepše, raspjevanije i zanesenije od Đorđa Marijanovića, o tome danas pojma nemaju ni oni koji su Sedamdeset prvu doživjeli.
Krivotvorenje vlastitih biografija i banalno politiziranje ukinuli su i samu mogućnost da se sjećamo njegove pjesme i onoga što je ona tada značila. Bez mržnje i grča, kao čovjek slobodan od nacionalizma i pripadanja nečijem privatnom ili partijskom stadu, pjevao je kako drugi nisu, i zato je bio zabranjen. Iako nikada nismo saznali koji je pravi razlog zabrane, koja je ostala bez presedana u kulturnome životu Jugoslavije, može se reći kako su njegove pjesme bile opasne po poredak, jer su bile pretjerano lijepe i jer se u njima jasno čula ona jedna neizgovorena riječ. Hrvatsku je, koliko se mogu sjetiti, spominjao samo u jednoj popevki s Krapinskoga festivala.
Svoje pjesme, i hrvatsko ime u njima, Vice Vukov branio je devedesetih, u gruba vremena, kada su se imena trošila i gubila svaku uzvišenost. Kada je postalo moderno i poželjno lajati na Srbe, on je nastavio govoriti ljudskim glasom, a kada se broj stradalnika komunističkoga režima toliko uvećao da je cijela zemlja, tvoja zemlja, počela sličiti na azil za umobolne, kojim šetaju ljudi s posuđenim i ukradenim biografijama, on je ostao isti onaj koji je bio Sedamdeset prve. Gospodi nije dano da puk u njima vidi žrtve. Poželiš li danas čuti hrvatsko ime kako lijepo zvuči, slušat ćeš ga kroz glas Vice Vukova.
Miljenko Jergović
Najprije zato što su punih sedamnaest godina njegovo ime i glas bili zabranjeni, a onda i zato što je u devedesetim godinama Vice Vukov odbio prihvatiti ulogu žrtve, koja mu je po svemu pripadala. Bila je to gospodska gesta, kojom je pokazao kako mu živome nije stalo da bude simbol i spomenik. Hvastanje zaslugama iz Sedamdeset prve ostavio je drugima, premda je u očima običnoga svijeta, pogotovo onoga koji je živio daleko od Zagreba, Vice Vukov bilo drugo ime jednoga prekinutog vremena. Prvo, šapatom izgovoreno, bilo je - Savka.
U to vrijeme smo zbog djedove astme po pola godine živjeli u Drveniku kod Makarske i u Sarajevu. Imao sam četiri-pet godina, bio sam Dalmatinac, posve adaptiran u malome mjestu u kojem je svatko znao svakoga, a djeca su imala potpunu slobodu, jer im se ništa nije moglo dogoditi, nije bilo automobilskog prometa, niti műla da s njega padneš u more. Sarajevskih pola godine doživljavao sam kao zarobljeništvo, nisam mogao sam izlaziti van, nije mi se sviđalo kako ljudi govore i jako sam se ljutio kad bi mi se reklo da sam Bosanac.
Te 1971. Hajduk je postao prvak i svi Drveničani su na prozore izvjesili bijele lancune. Palili su se krjesovi uz more, pokraj puta koji je zamjenjivao pravu rivu, i vladala je euforija u kakvu se kao dijete savršeno uklopiš i sasvim te proguta to kolektivno pijanstvo. Moji nono i nona, kao ni otac i majka u Sarajevu, nisu bili dio te priče. Bili su suzdržani kao svi došljaci i kuferaši.
Istoga ljeta na zagrebačkom je radiju svirala "Tvoja zemlja", novi hit Vice Vukova. Imao je sunčan i čist glas, pjevao je poput Talijana, punim i otvorenim grlom, kao da je svaka otpjevana riječ suha istina. U Sarajevu smo kupili tu singlicu, pa je uz "Zvona moga grada", "Bokeljsku noć", "Finili su Mare bali", "Šesnaest lavandera" i prepjev Aznavourove "Mame" činila niz Vice Vukova, koji se izmjenjivao na gramofonu. Sve to su bile nove pjesme, ali nona ih je uz njega pjevušila kao da su jako stare. Moji stari vjerovali su kako je samo ono što je staro doista i vrijedno. Te pjesme bile su moj prvi pravi glazbeni i pjesnički odgoj.
Mi smo živjeli u Gornjoj vali, ili u malome Drveniku, a u Donjoj vali, tojest velikome Drveniku, bila je Krčma kod Mare. Tamo smo išli svaki drugi-treći dan, jer je u Donjoj vali bila samoposluga, a u Gornjoj samo dućan. Nona je pila kavu, nono rakijicu, ja sam pio oru, a krčmarica Mare je hrvatovala pokraj uključenog radija, na kojem je Savka držala jedan od onih svojih maratonskih govora. Nono bi Mari pokoju potvrđivao i odobravao, za ponešto bi joj rekao - e, sad ste pretjerali!, ali sve je to bilo vedro i bezazleno, bez ružnih riječi i mutnih misli, od kojih bi mene trebalo skloniti. Kada više ni jedno ni drugo ne bi znali što da kažu, nono bi rekao za Savku: Što žena može pričati, svaka joj čast! Krčmarica bi se smijala, a meni bi ora odjednom krenula izlaziti na nos.
Bilo je to vrijeme kada su gazirana pića djeci išla na nos. Sjećam se dana kada su u novinama objavljene vijesti o događajima u Karađorđevu. Opet smo bili u Donjoj vali, svatko je pio svoje piće, a Mare je, onako krupna, stajala naslonjena na veliku škrinju na kojoj je bio znak Pepsi cole, i šutjela. Radio je bio ugašen, a ona u sat vremena, nakon što se s mojima upitala za zdravlje, nije progovorila nijednu riječ. Osjećala se nekakva praznina, kao kad loptom razbiješ susjedov prozor, pa čekaš da se on vrati iz Makarske i strepiš tko će te prijaviti…
Nakon tog prvog straha uslijedilo je poniženje. Sastojalo se u tome što krčmarica više nikada nije izgovorila Savkino ime, a nono i nona znali su zašto ga ne spominje. Više nije hrvatovala, niti je uopće govorila o politici, a njih dvoje znali su zašto šuti, i osjećali su se jadno. Šutjeli su kao što je šutjela i Mare koja je, vjerojatno, mislila da su njih dvoje prvi počeli šutjeti. Uvijek mi je bila i uvijek će mi biti bijedna, promašena i kukavička metafora o hrvatskoj šutnji, jer su se na nju pozivali takvi koji uopće nisu šutjeli, nego su glasno hvalili Tita i Partiju, ali svojim sam ušima čuo kako se ljudi osjećaju poniženi u svojoj šutnji.
U Donjoj vali završio sam prvi osnovne, a onda je nono umro pa smo se trajno vratili u Sarajevo. Dobio sam učiteljicu, Aida se zvala, koja mi je u prvoj zadaćnici iz srpskohrvatskoga crvenim podvukla riječi uopće, rajčica i listopad, i dala mi 3+. Moji su za to znali, ali su odšutjeli. Računalo se da nije dobro podizati frku, ili dijete premještati u drugu školu, a mislili su i to da ću ja sve to zaboraviti i da me neće žuljati pitanje svih pitanja: kako je moguće da su u Drveniku bile ispravne riječi uopće, rajčica i listopad, a u Sarajevu odjednom nisu? Inatio sam se učiteljici Aidi, pa kod nje nikada nisam dobio peticu iz srpskohrvatskoga.
Singlice Vice Vukova ponijeli smo sa sobom u Sarajevo. Bilo bi razumno, i prilično očekivano, da ih je nona iz straha bacila u smeće, ali ona ih je samo sakrila na dno ormara, ispod ručnika među kojima su mirisali sapuni Merime Leskovac. Vadila bi ih subotom ili nedjeljom, u vrijeme glazbe i razonode, pa bismo nas dvoje slušali "Zvona moga grada" i "Šesnaest lavandera", pjesmu koja započinje recitacijom o tome kako se 1891. utopilo šesnaest pralja iz Preka na otoku Ugljanu, dok su čistu robu nosile u Zadar. Dok smo slušali te pjesme, prozori su morali biti zatvoreni, a gramofon stišan.
Teško je opisati kakav je to bio doživljaj i što se tih godina vrtjelo po mojoj glavi, ali dok je u mojoj sobi, na Sepetarevcu iznad Mejtaša, iz koje se vidjelo pola Sarajeva, Vice Vukov pjevao "Tvoju zemlju", ja sam znao da on pjeva o Hrvatskoj. Nitko mi to nije rekao, ali nekako se podrazumijevalo, iako njezino ime nigdje nije bilo izgovoreno. Nona ga je pažljivo slušala i nije više pjevušila, jer tada ne bi čula njegov glas. Iako više nikakvoj politici nije vjerovala, i nije je Sedamdeset prva nimalo ponijela, zabrana Vice Vukova za nju je bila strašna i neshvatljiva nepravda. Govorila je o tome ispod glasa i kroz zube i da ju je tko tada čuo, rekao bi kako je baba pod stare dane postala težak nacionalist.
Kada bi se na televiziji pojavio Đorđe Marijanović, ona je izlazila iz sobe. Naime, prepričavala se legenda, u koju su svi vjerovali, da su se posvađali Vice Vukov i Đorđe Marijanović, pale su teške riječi i psovke na nacionalnoj bazi. Nakon toga je Vice zabranjen, a Đorđe je nastavio skakati po pozornici, bacati u publiku svoj kockasti sako i meketavim glasom pjevati svoje pjesme. I tako godinama, kroz cijele sedamdesete i osamdesete.
Nona je umrla 1986, i do pred smrt je uz zatvorene prozore slušala Vicu Vukova. Nije to bio njezin tihi protest, niti njezina hrvatska šutnja. Radilo se o glazbenom ukusu i o tome da se nije mogla pomiriti s nepravdom koja joj je učinjena time što je zabranjen onaj koji je najbolje pjevao. "Kao neka vječna glazba, naše slave, našeg jada, zvonila su od davnina, stara zvona moga grada." Eto, upravo tako je zvučalo njezino hrvatstvo.
S Vicom Vukovim sjedio sam krajem devedesetih u tadašnjem restoranu AGM, s pogledom na Trg bana Jelačića. U to vrijeme bio je već jako daleko od pjesme i pjevanja, pa je tvrdoglavo odbijao ulogu u kojoj sam ga želio vidjeti. Na kraju sam ga zamolio da se zajedno
slikamo, kao nikoga prije ni poslije njega, jer mi je trebao dokaz, pred mojom pokojnom nonom, da sam bio s njim. Čudno je to kako čovjek, ipak, povjeruje da bi takva fotografija mogla stići onome kome je namijenjena, iako se dovršeni životi više ne mogu vratiti, niti nas ima u vremenima u kojima smo bili.
Simbolična snaga Vice Vukova jednostavno je ishlapila, i to zato što je on tako htio, a ovaj nesretni svijet ne umije se sjećati, nego neprestano izmišlja i uljepšava neku svoju prošlost i povijest, naseljavajući je izmišljenim ili preuveličanim žrtvama i kojekakvom teladi od zlata. To da je Vice Vukov bio najljepši i najmoćniji glas Jugoslavije, živi simbol Hrvatske i hrvatstva, kao nečega što je kulturnije, ljepše, raspjevanije i zanesenije od Đorđa Marijanovića, o tome danas pojma nemaju ni oni koji su Sedamdeset prvu doživjeli.
Krivotvorenje vlastitih biografija i banalno politiziranje ukinuli su i samu mogućnost da se sjećamo njegove pjesme i onoga što je ona tada značila. Bez mržnje i grča, kao čovjek slobodan od nacionalizma i pripadanja nečijem privatnom ili partijskom stadu, pjevao je kako drugi nisu, i zato je bio zabranjen. Iako nikada nismo saznali koji je pravi razlog zabrane, koja je ostala bez presedana u kulturnome životu Jugoslavije, može se reći kako su njegove pjesme bile opasne po poredak, jer su bile pretjerano lijepe i jer se u njima jasno čula ona jedna neizgovorena riječ. Hrvatsku je, koliko se mogu sjetiti, spominjao samo u jednoj popevki s Krapinskoga festivala.
Svoje pjesme, i hrvatsko ime u njima, Vice Vukov branio je devedesetih, u gruba vremena, kada su se imena trošila i gubila svaku uzvišenost. Kada je postalo moderno i poželjno lajati na Srbe, on je nastavio govoriti ljudskim glasom, a kada se broj stradalnika komunističkoga režima toliko uvećao da je cijela zemlja, tvoja zemlja, počela sličiti na azil za umobolne, kojim šetaju ljudi s posuđenim i ukradenim biografijama, on je ostao isti onaj koji je bio Sedamdeset prve. Gospodi nije dano da puk u njima vidi žrtve. Poželiš li danas čuti hrvatsko ime kako lijepo zvuči, slušat ćeš ga kroz glas Vice Vukova.
Miljenko Jergović