Poglavar Katoličke crkve papa Frane odabrao je pravno najsnažniji oblik dekreta, apostolsko pismo motu proprio (vlastitom Papinom inicijativom), da bi preciznije definirao upravljanje imutkom Svete Stolice. Na temelju prijedloga povjerenstva koje je vodio pravnik kardinal Velasio De Paolis, preciznije su i jasnije razdvojene funkcije upravljanja povjerene Upravi imutka Apostolske Stolice (APSA) pod vodstvom kardinala Domenica Calcagna, odnosno pojedinim kongregacijama, od funkcija usmjeravanja i nadzora povjerenih Tajništvu za ekonomiju pod vodstvom kardinala Georgea Pella.
Nije posrijedi neki epohalni zaokret, kao što s nekih strana pokušavaju predočiti, a još manje atak na autoritet kardinala Pella, koji je tako i tako navršio 75 godina, kanonsko doba za umirovljenje, pa Papa može u svakom trenutku prihvatiti njegovo odricanje, ali je očito da to zasad ne kani. Posrijedi je tektonsko slijeganje potresa, izazvanoga dokumentom koji je zaista bio epohalan. Bio je to motuproprij Fidelis dispensator prudens kojim je Frane 24-II-2014 utemeljio Tajništvo za ekonomiju (dikasterij koji je i po nazivu stavljen uz bok Državnom tajništvu), Vijeće za ekonomiju, te Ured glavnog revizora.
Upravo završeno suđenje za aferu “Vatileaks 2”, mimo svojih brutalnih seksualnih aspekata, pokazuje koliko je bilo neoprezno povjeriti čak i samo istraživački aspekt vatikanskih ekonomskih poslova nestabilnim osobama, odabranima po klijentelističkim indikacijama nekih kardinala, ali je još snažnija pouka da su neumjerene ambicije i povrijeđene taštine opasna mina, koju je koliko-toliko moguće neutralizirati samo pažljivo (i dinamično) balansiranim sustavom protuteža koje sprečavaju da ijedna vlast postane apsolutna. Što su ovlasti veće, toliko je to važnije, u svakoj organizaciji. Dakle i u religijskoj.
Štogod govorila etika, što god propovijedala vjera, u svakodnevnome ljudskom moralu najveća je osjetljivost na seks i novac. Organizacijama koje se smatraju pozvanima dijeliti moralne pouke – dakle i crkvama – njihovi vlastiti sljedbenici, makar koliko i sami bili slabi bilo na novac, bilo na seks, bilo na oboje, najteže će oprostiti moralne prijestupe u tim dvjema sferama. Kao što su pedofilski skandali teže naškodili crkvama nego drugim institucijama u kojima su bili statistički nazočniji (obitelji, školi, skautskim i sportskim sredinama…), tako je vjernicima teže preći preko financijskih prijestupa u crkvama nego u poduzećima ili političkim strankama. Utoliko teže ukoliko je razina viša: financijska povezanost Vatikana i mafije bila je prvorazredan skandal, utoliko više što je trebalo čekati Benedikta XVI da se ta vrsta smeća iščisti iz “vatikanske banke” IOR-a.
Nije dakle nimalo slučajno što motuproprij Vremenita dobra u preambuli citira Kanon 1254 koji određuje u koju svrhu Katolička crkva smije “stjecati, posjedovati i otuđivati vremenita dobra te upravljati njima”: to su “uređenje bogoštovlja, briga za dolično uzdržavanje klera i drugih službenika, vršenje djela apostolata i dobrotvornosti, napose prema siromasima”.
Nije svrha ni najnovijega apostolskog pisma motu proprio, a ni onoga prije dvije godine i pô, samo urediti upravljanje imutkom i financijama Katoličke crkve, na efikasniji i ekonomičniji način, nego upravljanje imutkom usmjeriti kompletno (a ne samo djelomično) i definitivno u svrhu osnovnih funkcija Crkve.
Osim toga, sređivanje i discipliniranje tih odnosa, koji su bili glavno ishodište sablazni u Vatikanu (kako je bilo i te kako razvidno iz afere “Vatileaks 1”) nužno je radi sređivanja i discipliniranja tih odnosa na nižim razinama, konkretno u dijecezama i redovima. Zakonik kanonskog prava je jasan i nije od jučer, ali Zakonik sam ostaje mrtvo slovo na papiru ako ga biskupi i redovnički poglavari ne primjenjuju, odnosno ako ne bivaju sankcionirani, što se događa toliko rijetko da je senzacija (na primjer kad je papa Frane smijenio dotadašnjega limburškog biskupa Franza-Petera Tebartza-van Elsta kad je u uređenje biskupske palače spiskao četrdesetak milijuna eura, od kojih 5-6 iz zaklade St. Georgeswerkes za siromašne obitelji). Frane je stoga, nastavljajući Benediktovim tragom, odlučio i ustrajao mesti prvo ispred svojih vrata.
Treba se pobožno nadati da će i biskupi krenuti tim primjerom.
Imutak kojim upravlja APSA procijenjen je na oko 2,7 milijardi eura. Otprilike još toliko bi moglo biti u imutku dikasterijâ koji imaju vlastitu blagajnu, ponajprije Kongregacije za evangelizaciju narodâ. Ipak, to je veoma mali dio onoga što ima Katolička crkva u svijetu i čime upravljaju biskupi odnosno redovnička poglavarstva. Zakonik kanonskog prava kaže: “Vlasništvo dobara, pod vrhovnom vlašću rimskog prvosvećenika, pripada onoj pravnoj osobi koja je ta dobra zakonito stekla.” To pokazuje da papa, koji bio, može intervenirati samo u izuzetnim situacijama - ali može, vidimo, pokazati i dekretom i primjerom.