Bilo je to ne baš odveć hladne, ali za mene neugodne večeri, 23. prosinca 1993. godine. U Vjesnikovoj se tiskari slagao Globus s jednim od etički najvrednijih članaka što smo ih objavili, onaj s detaljnim priznanjima ljudi koji su ubili obitelj Zec. Članak je zauzeo naslovnicu i prve četiri stranice lista, a tiskan je pod nedvosmislenim naslovom “Merčepovi eskadroni smrti”.
Oko pola deset nazvala me mala Andrea te me zamolila da odmah dođem u firmu.
Digao sam se usred večere, posve nevoljko, uzeo taksi i odvezao se u Martićevu 22, gdje je tada bila redakcija Globusa, kao i uprava male izdavačke tvrtke, koja će se poslije pretvoriti u najveću medijsku kompaniju u ovom dijelu Europe.
Mesić je, kako piše u mojim bilješkama, nosio smeđi samtani sako, crnu dolčevitu i traperice. Ležerno se smijao i rekao nešto poput: “Sjajno ste ovo napravili” (pokazali su mu isprinte teksta o ubojicama obitelji Zec) te dodao: “Znaš, ako ti nije komplicirano, možeš li mi vratiti zabilješku? Kada to sutra vidi u novinama, Tuđman će provjeravati tko ti je to dao pa bih je htio imati kod sebe, da mu pokažem da je u mom sefu”.
Ponovno sam nazvao taksi, otišao doma i nakon petnaestak minuta vratio se u Martićevu s dvadesetak gusto tipkanih kartica teksta, koji je bio označen državnom tajnom, a koji je sadržavao detaljna priznanja strašnog ubojstva počinjenog u studenome 1991. godine u Zagrebu. Ubojstva što ga je zagrebačka policija bila riješila za nekoliko dana, ali ga HDZ-ovo pravosuđe jednostavno nije željelo procesuirati.
Stjepan Mesić, kojeg sam tada već razmjerno dobro poznavao, dao mi je zabilješku o slučaju Zec tjedan dana prije, dok sam ga intervjuirao. Pred kraj intervjua iz sefa u uredu predsjednika Sabora izvadio je zabilješku te rekao da je taj materijal jedna od najvažnijih državnih tajni s kojim on ne može ništa učiniti, ali bi bilo dobro kada bi se to objavilo…
Potkraj te 1993. godine Stipe Mesić već je imao status HDZ-ova disidenta. Franjo Tuđman bio mu je ponudio veleposlaničko mjesto u Francuskoj, samo da ga se mirno riješi s položaja predsjednika Sabora, formalno druge najvažnije dužnosti u državi, koju mu je bio povjerio tek godinu prije.
Tuđman i Mesić posvađali su se zbog niza razloga. Glavni je bio ne samo rat u Bosni, nego činjenica da je Tuđman, i zbog rata u Bosni, odlučio prepustiti glavnu, zlatnu dionicu HDZ-a Gojku Šušku i hercegovačkoj frakciji stranke, što Josip Manolić i Stjepan Mesić nisu željeli trpjeti.
Ipak su njih dvojica, zajedno s Tuđmanom, osnivali HDZ, prve hrvatske sigurnosne službe, skupljali novac u inozemstvu, određivali državnu politiku…
Danas se valja podsjetiti na to da je Stjepan Mesić bio prvi hrvatski predsjednik Vlade. Valja se podsjetiti na to da je Franjo Tuđman Stjepana Mesića usred rata poslao u Beograd, kao hrvatskog člana Predsjedništva SFRJ.
Valja se podsjetiti na to da je Franjo Tuđman imenovao Stjepana Mesića glavnim tajnikom HDZ-a (dakle, faktičkim šefom stranke), a zatim i predsjednikom Sabora.
Niti jedan drugi Tuđmanov suradnik, u sve vrijeme trajanja njegove vladavine, nije akumulirao toliko važnih dužnosti kao Stjepan Mesić između 1990. i 1992. godine.
No, za razliku od većine drugih najbližih Tuđmanovih suradnika, Mesić nikada nije patio od viška autoriteta prema Tuđmanu.
Za razliku od većine drugih čelnika HDZ-a, koji su Tuđmanu govorili “gospodine predsjedniče”, Mesić mu se obraćao s više nego familijarnim Franc. Nekoliko mi je puta pričao, bez osobite potrebe da se pravi važan, kako je Tuđmanu volio kontrirati frazom “Ali, slušaj, Franc, ti ovo uopće ne razumiješ!”
Prvi i drugi hrvatski predsjednik definitivno su se razišli u siječnju 1994. godine. Globus je tada objavio detaljnu inside story o tome da Mesić napušta vodeća tijela HDZ-a. Predsjedništvo HDZ-a odmah se sastalo i u središnjem Dnevniku HTV-a demantiralo Globusov tekst.
Nekoliko dana kasnije smijenjeni su s mjesta predsjednika Zastupničkog i Županijskog doma Sabora. Osnovali su Hrvatske nezavisne demokrate te pokušali izvesti mali državni udar u parlamentu, računajući na potporu tehnomenadžerske frakcije HDZ-a, koju su vodili bivši predsjednik Vlade Franjo Gregurić i aktualni predsjednik Vlade Nikica Valentić. Valentić i Gregurić odlučili su, međutim, ostati uz Tuđmana, a HND je uskoro postao jedna od tipičnih, malih, nevažnih hrvatskih stranaka, koje se danas više nitko ne sjeća.
Stjepan Mesić tri je godine bio najbliži suradnik Franje Tuđmana.
Ipak, Mesić nikada nije bio kadar utjecati na najvažnije Tuđmanove odluke.
Usprkos svim svojim važnim stranačkim i državnim dužnostima, nije mogao utjecati na hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini, niti na hrvatske pregovore o podjeli Bosne što su se vodili između Tuđmana i Miloševića.
Naime, formalne, državne i stranačke dužnosti Stjepana Mesića već su onda značajno nadmašivale njegovu stvarnu političku moć. Mesić je simbolizirao puno veću vlast od one kojom je efektivno raspolagao.
Taj se fenomen nastavio 2000. godine, Mesićevim dolaskom u Predsjedničke dvore, i traje sve do danas.
Glavna je značajka Mesićeva paradoksa da sadašnjeg predsjednika Republike optužuju ili hvale za one društvene i političke procese i odluke za koje on nije odgovoran.
Primjerice, Mesićevi štovatelji tvrde kako je predsjednik Republike najzaslužniji za demokratizaciju zemlje, za njeno otvaranje prema Zapadu te za nesumnjive hrvatske vanjskopolitičke uspjehe, dakle za ulazak u NATO, i za vrlo skori pristup Europskoj Uniji.
Predsjednik Mesić jest znatno pridonio svim tim procesima, ali niti u jednom od njih nije bio glavni protagonist.
Predsjednik Mesić jest simbolizirao posttuđmanovsku Hrvatsku, što se vidjelo i po impresivnom broju stranih državnika na njegovoj inauguraciji 2000. godine.
Ali, sasvim je jasno da su posttuđmanovsku tranziciju proveli Ivica Račan i Ivo Sanader, a ne Stipe Mesić.
U tom je osmogodišnjem procesu Stipe Mesić samo jednom, ujesen 2000. godine, odigrao presudnu ulogu.
U rujnu te godine dvanaest je generala Hrvatske vojske potpisalo peticiju protiv demokratizacije zemlje i protiv Vlade i predsjednika koji su na izborima dobili gotovo konsenzualnu većinu. To je pismo moglo predstavljati najavu za vojni udar.
Koalicijska vlada nije reagirala, ali je zato, 29. rujna 2000. godine, predsjednik Mesić umirovio sedmoricu aktivnih časnika, potpisnika peticije (među ostalim i Antu Gotovinu).
Danas je jasno kako je to bila najvažnija i najpozitivnija odluka u cjelokupnoj Mesićevoj političkoj karijeri.
No, u većini drugih ključnih političkih procesa u Račanovu i Sanaderovu razdoblju predsjednik Meić nije imao nikakvu osobitu ulogu.
Dapače, katkad se upuštao u teške diplomatske pogreške.
Karakterističan je primjer njegov protuamerički govor, emitiran na HTV-u, na dan američke invazije na Irak.
Mesić je tada žestoko osudio Busha, na što je premijer Račan zamalo dobio živčani slom: “Mesić je upravo uništio naše odnose s Amerikancima”, rekao mi je Ivica Račan te večeri.
Mesićev je paradoks još vidljiviji kada je riječ o njegovim protivnicima, nego o njegovim štovateljima, ili rijetkim apologetima.
Niti jedan ozbiljniji političar u Hrvatskoj nije izložen tolikim izljevima mržnje i uvreda kao Stipe Mesić.
Hrvatska radikalna desnica, kako kroz svoje niskotiražne medije, tako i kroz istupe svojih glavnih protagonista, uglavnom bivših generala, predstavnika raznih udruga povezanih s ratom, ili naprosto političara koji su propali na izborima; hrvatska radikalna desnica, dakle, Mesića optužuje za sve ono što, po njenom mišljenju, narušava hrvatske nacionalne interese.
Hrvatska radikalna desnica u Mesiću vidi simbol nacionalne izdaje, jugoslavenstva, pa čak i komunizma.
I tako već osam godina (podsjetimo, Mesić, kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, izviždan je još 2000. godine, prigodom posjeta jednoj splitskoj vojarni).
Mržnja hrvatske desnice prema Mesiću ide toliko daleko da se Mesića ozbiljno optužuje kako je u vrijeme agresije na Hrvatsku bio vrhovni zapovjednik JNA, iako svi znaju da je Mesića u Beograd poslao Franjo Tuđman i da Mesić nije imao niti najminimalniji utjecaj na odluke jugoslavenskoga vojnog vrha.
Naime, glavni krimen hrvatske posttuđmanovske vlasti, u očima radikalne desnice, jesu suradnja s Haaškim sudom i kazneni progon časnika iz Domovinskog rata.
Suradnju s Haaškim sudom uspostavila je Vlada Ivice Račana, a produbila (i uspješno završila), Vlada Ive Sanadera.
Vlada Ivice Račana uhitila je Mirka Norca, poslije čega je Norac osuđen na dugogodišnju robiju. Vlada Ivice Račana pokrenula je suđenja za zločine u Lori.
Naposljetku, Vlada Ive Sanadera izručila je Haagu Antu Gotovinu, a za vrijeme Sanaderova mandata Mirko Norac dobio je još sedam godina zatvora.
Dakle, za suradnju s Haagom i kazneni progon generala HV-a “odgovorni” su, i formalno i stvarno, Ivica Račan i Ivo Sanader, a ne Stipe Mesić.
Dapače, Stipe Mesić pokušao je nagovoriti generala Gotovinu da se preda, obećavajući mu tretman heroja Domovinskog rata: kada su Mesića na televiziji pitali hoće li dati uhititi Gotovinu ako se on uistinu pojavi u Predsjedničkim dvorima, Mesić je odgovorio da neće, što je izazvalo solidan skandal u međunarodnoj javnosti.
Hrvatska desnica Mesiću predbacuje svjedočenje u Haagu koje je, navodno, duboko kompromitiralo hrvatsku državnu politiku, i koje služi kao osnova za haaški progon pojedinih Hrvata.
Međutim, ako se pažljivo analiziraju Mesićevi haaški iskazi, lako je pokazati da je on sve te stavove, osobito one vezane uz hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini, već bio iznosio u javnosti najmanje od kraja 1993. godine.
Međutim, glavne procese detuđmanizacije, od kadrovskih u državnim službama, do drukčijeg sadržaja unutarnje i vanjske politike, također su provodili Račan i Sanader, a nipošto Stipe Mesić.
Mesić je, čini se, postao simbolom svega što radikalna desnica ne podnosi zbog svog ponašanja u prvoj polovici devedesetih godina, kada se žestoko sukobljavao s Gojkom Šuškom, Vicom Vukojevićem, Ivićem Pašalićem, ali i Vladimirom Šeksom i Branimirom Glavašem.
Iako se tu, prije svega, radilo o borbi za vlast u vrhu ondašnje Hrvatske demokratske zajednice, a ne o obrani bilo kakvih viših političkih ili etičkih načela, činjenica je da je Stipe Mesić konzekventno branio politiku jedinstvene Bosne i Hercegovine, nasuprot Tuđmanovoj politici podjele Bosne.
Mesić je, na primjer, još u srpnju 1992., poslije jednog od osnivačkih sastanaka tadašnje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, kada je jedan od hercegovačkih političara dao izjavu o tome da će Herceg-Bosna imati svoje državne simbole, u Globusu javno reagirao sljedećom rečenicom: “Taj je čovjek lud”.
Bio je to najjasniji mogući komentar o Herceg-Bosni kao državi u državi, koju se u budućnosti htjelo priključiti Hrvatskoj.
Drugi razlog za Mesićevu omraženost u radikalnim desnim krugovima jest njegovo nekritičko veličanje hrvatskog antifašizma.
Mesićeve izjave o Bleiburgu ne samo da su dubinski nepravedne, nego katkad prelaze granicu dobrog ukusa i poštovanja prema žrtvama.
Tajna Mesićeve pobjede na prvim predsjedničkim izborima bila je u strahu hrvatskog biračkog tijela od nove koncentracije vlasti.
Na izborima 2000. godine Ivica Račan i Dražen Budiša nastupali su kao predstavnici jedne te iste političke skupine.
Račan je postao premijer, pa birači nisu htjeli da i predsjednički mandat ode na isto mjesto.
Drugo, entourage kojim se Stipe Mesić okružio još u kampanji, kao i poslije pobjede, krajnje je neprimjeren za predsjednika Republike.
Mesić se družio i druži i s ljudima s ruba, od kojih su neki bliski “pravom” kriminalu, dok se drugi bave poslovima sumnjive legalnosti.
Dio Mesićeva društvenog miljea ostavio je trajne, neugodne posljedice na njegov predsjednički mandat.
Dužnost kontrolora vlasti Mesić je počeo obavljati tek u vrijeme Sanaderove vlade.
Sanader se prema Mesiću od početka postavio vrlo korektno, pazeći da ne izaziva Mesićevu taštinu, čime ga je inteligentno pacificirao.
Sanader je u svom prvom mandatu s Mesićem živio gotovo idilično.
Jedini ozbiljni Mesićev napad na Sanaderovu Vladu, s eventualnim dugoročnim posljedicama, u kojem predsjednik Republike jest odigrao ulogu javnog kontrolora vlasti, ticao se afere s kamionima u Ministarstvu obrane, koja se, po svemu sudeći, upravo počinje rasplitati.
Do prvog pravog političkog sukoba između Sanadera i Mesića došlo je tek poslije lanjskih parlamentarnih izbora, kada je predsjednik Republike nerazumno odugovlačio s davanjem novoga mandata Ivi Sanaderu.
Posve je nerazumljivo zašto Mesić nije ranije proglasio Sanadera izbornim pobjednikom, kada je već u izbornoj noći bilo posve jasno da Zoran Milanović nema nikakve šanse da dobije većinu u parlamentu.
Neki zagrebački politički insideri tvrde kako je Mesić čekao, da bi pokušao u Vladu ugurati i Hrvatsku narodnu stranku (o tome se uistinu pregovaralo).
Bojimo se, ipak, da je glavni razlog tom neugodnom odugovlačenju, tijekom kojeg je HDZ čak spominjao izlazak ljudi na ulice (što bi bilo katastrofalno), predsjednikova strast prema vlasti.
Mesić kojeg sam upoznao početkom devedesetih bio je ironičan čovjek, koji ni samoga sebe, ni bilo koga oko sebe nije shvaćao smrtno ozbiljno, koji nije bio osvjetoljubiv i koji je imao vrlo zdrav i hrabar odnos prema politici.
Deset godina kasnije Stipe Mesić postao je čovjek kod kojeg je taština znatno nadmašila osjećaj za autoironiju.
Tako je, primjerice, Jutarnji list svojedobno javno nazvao smećem, zbog jednog teksta o njegovu posjetu Libiji i o trgovini naftom.
Bila je to preslika tipične tuđmanovske reakcije na Feral ili Globus krajem devedesetih.
Vrlo je teško obavljati toliko značajnu javnu dužnost, kada taština i čista požuda za vlasti postanu jedan od glavnih, ako ne i glavni motiv nečijeg djelovanja.
Utoliko je dobro što je Mesić pri kraju mandata.
No, pogledamo li njegovu sveukupnu političku karijeru, od 1990. godine do danas, Stipe Mesić jedan je od vrlo rijetkih hrvatskih političara koji zaslužuju donekle prolaznu ocjenu.
Stipe Mesić je jedini hrvatski političar koji je skoro osam godina na čelu lista popularnosti u svim istraživanjima javnog mišljenja.
Mislim da ga to čini sretnim.
Politički sukobi Račana i Mesića, iako su obojica bili na lijevoj strani, bili su mnogo teži i napetiji od odnosa Mesića sa Sanaderom. Primjerice, Hrvatska je više od godinu dana imala provizorne čelnike tajnih službi zato što Račan nije htio potpisati Mesićev prijedlog za šefove nekih od službi. Sukob Račana i Mesića u ovom je slučaju bila čista borba za vlast.
Davor Butković
Poziv usred večere
Budući da sam znao kako će me sutra, na Badnjak, zahvatiti javni, ali i sigurnosni kaos (policija je Denisu Kuljišu, tadašnjem glavnom uredniku, i meni rekla da nas ne može štititi, što je nezgodno, jer smo se objavljivanjem tog teksta zamjerili ozbiljnim ubojicama), odlučio sam provesti zadnju mirnu prazničku večer u Bistrou Esplanade.Oko pola deset nazvala me mala Andrea te me zamolila da odmah dođem u firmu.
Digao sam se usred večere, posve nevoljko, uzeo taksi i odvezao se u Martićevu 22, gdje je tada bila redakcija Globusa, kao i uprava male izdavačke tvrtke, koja će se poslije pretvoriti u najveću medijsku kompaniju u ovom dijelu Europe.
Smeđi sako i traperice
U sobi za sastanke sjedili su vlasnici tvrtke i predsjednik Zastupničkog doma Hrvatskog sabora, sadašnji predsjednik Republike Stjepan Mesić.Mesić je, kako piše u mojim bilješkama, nosio smeđi samtani sako, crnu dolčevitu i traperice. Ležerno se smijao i rekao nešto poput: “Sjajno ste ovo napravili” (pokazali su mu isprinte teksta o ubojicama obitelji Zec) te dodao: “Znaš, ako ti nije komplicirano, možeš li mi vratiti zabilješku? Kada to sutra vidi u novinama, Tuđman će provjeravati tko ti je to dao pa bih je htio imati kod sebe, da mu pokažem da je u mom sefu”.
Ponovno sam nazvao taksi, otišao doma i nakon petnaestak minuta vratio se u Martićevu s dvadesetak gusto tipkanih kartica teksta, koji je bio označen državnom tajnom, a koji je sadržavao detaljna priznanja strašnog ubojstva počinjenog u studenome 1991. godine u Zagrebu. Ubojstva što ga je zagrebačka policija bila riješila za nekoliko dana, ali ga HDZ-ovo pravosuđe jednostavno nije željelo procesuirati.
|
|
Stjepan Mesić, kojeg sam tada već razmjerno dobro poznavao, dao mi je zabilješku o slučaju Zec tjedan dana prije, dok sam ga intervjuirao. Pred kraj intervjua iz sefa u uredu predsjednika Sabora izvadio je zabilješku te rekao da je taj materijal jedna od najvažnijih državnih tajni s kojim on ne može ništa učiniti, ali bi bilo dobro kada bi se to objavilo…
Potkraj te 1993. godine Stipe Mesić već je imao status HDZ-ova disidenta. Franjo Tuđman bio mu je ponudio veleposlaničko mjesto u Francuskoj, samo da ga se mirno riješi s položaja predsjednika Sabora, formalno druge najvažnije dužnosti u državi, koju mu je bio povjerio tek godinu prije.
Tuđman i Mesić posvađali su se zbog niza razloga. Glavni je bio ne samo rat u Bosni, nego činjenica da je Tuđman, i zbog rata u Bosni, odlučio prepustiti glavnu, zlatnu dionicu HDZ-a Gojku Šušku i hercegovačkoj frakciji stranke, što Josip Manolić i Stjepan Mesić nisu željeli trpjeti.
Ipak su njih dvojica, zajedno s Tuđmanom, osnivali HDZ, prve hrvatske sigurnosne službe, skupljali novac u inozemstvu, određivali državnu politiku…
Pozitivan odnos
Tuđmanov odnos prema Mesiću, barem u prve dvije godine vladavine HDZ-a, bio je jednoznačno pozitivan.Danas se valja podsjetiti na to da je Stjepan Mesić bio prvi hrvatski predsjednik Vlade. Valja se podsjetiti na to da je Franjo Tuđman Stjepana Mesića usred rata poslao u Beograd, kao hrvatskog člana Predsjedništva SFRJ.
Valja se podsjetiti na to da je Franjo Tuđman imenovao Stjepana Mesića glavnim tajnikom HDZ-a (dakle, faktičkim šefom stranke), a zatim i predsjednikom Sabora.
Niti jedan drugi Tuđmanov suradnik, u sve vrijeme trajanja njegove vladavine, nije akumulirao toliko važnih dužnosti kao Stjepan Mesić između 1990. i 1992. godine.
No, za razliku od većine drugih najbližih Tuđmanovih suradnika, Mesić nikada nije patio od viška autoriteta prema Tuđmanu.
Podrivao autoritet
Usuđivao se javno kritizirati neke njegove poteze, što je za sve druge HDZ-ove političare, osim za njega i Jožu Manolića, u ono vrijeme bilo posve nezamislivo.Za razliku od većine drugih čelnika HDZ-a, koji su Tuđmanu govorili “gospodine predsjedniče”, Mesić mu se obraćao s više nego familijarnim Franc. Nekoliko mi je puta pričao, bez osobite potrebe da se pravi važan, kako je Tuđmanu volio kontrirati frazom “Ali, slušaj, Franc, ti ovo uopće ne razumiješ!”
Prvi i drugi hrvatski predsjednik definitivno su se razišli u siječnju 1994. godine. Globus je tada objavio detaljnu inside story o tome da Mesić napušta vodeća tijela HDZ-a. Predsjedništvo HDZ-a odmah se sastalo i u središnjem Dnevniku HTV-a demantiralo Globusov tekst.
Mali državni udar
No, nije moglo demantirati činjenicu da Stjepana Mesića više nije bilo u javnosti. Tri mjeseca kasnije Mesić i Manolić i službeno su napustili HDZ, navodeći Tuđmanovu bosansku politiku i prevlast nacionalističke, Šuškove frakcije u stranci kao glavne razloge za razlaz.Nekoliko dana kasnije smijenjeni su s mjesta predsjednika Zastupničkog i Županijskog doma Sabora. Osnovali su Hrvatske nezavisne demokrate te pokušali izvesti mali državni udar u parlamentu, računajući na potporu tehnomenadžerske frakcije HDZ-a, koju su vodili bivši predsjednik Vlade Franjo Gregurić i aktualni predsjednik Vlade Nikica Valentić. Valentić i Gregurić odlučili su, međutim, ostati uz Tuđmana, a HND je uskoro postao jedna od tipičnih, malih, nevažnih hrvatskih stranaka, koje se danas više nitko ne sjeća.
|
|
Stjepan Mesić tri je godine bio najbliži suradnik Franje Tuđmana.
Ipak, Mesić nikada nije bio kadar utjecati na najvažnije Tuđmanove odluke.
Usprkos svim svojim važnim stranačkim i državnim dužnostima, nije mogao utjecati na hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini, niti na hrvatske pregovore o podjeli Bosne što su se vodili između Tuđmana i Miloševića.
Mesićeva nemoć
Također, nije mogao utjecati na sprečavanje ili kažnjavanje zločina kojima su bili izloženi hrvatski Srbi. U vrijeme Mesićeve suradnje s Tuđmanom počela se oblikovati pojava koju danas možemo nazvati Mesićevim paradoksom.Naime, formalne, državne i stranačke dužnosti Stjepana Mesića već su onda značajno nadmašivale njegovu stvarnu političku moć. Mesić je simbolizirao puno veću vlast od one kojom je efektivno raspolagao.
Taj se fenomen nastavio 2000. godine, Mesićevim dolaskom u Predsjedničke dvore, i traje sve do danas.
Glavna je značajka Mesićeva paradoksa da sadašnjeg predsjednika Republike optužuju ili hvale za one društvene i političke procese i odluke za koje on nije odgovoran.
Primjerice, Mesićevi štovatelji tvrde kako je predsjednik Republike najzaslužniji za demokratizaciju zemlje, za njeno otvaranje prema Zapadu te za nesumnjive hrvatske vanjskopolitičke uspjehe, dakle za ulazak u NATO, i za vrlo skori pristup Europskoj Uniji.
Predsjednik Mesić jest znatno pridonio svim tim procesima, ali niti u jednom od njih nije bio glavni protagonist.
|
|
Predsjednik Mesić jest simbolizirao posttuđmanovsku Hrvatsku, što se vidjelo i po impresivnom broju stranih državnika na njegovoj inauguraciji 2000. godine.
Ali, sasvim je jasno da su posttuđmanovsku tranziciju proveli Ivica Račan i Ivo Sanader, a ne Stipe Mesić.
Premijeri važniji
Obojica su donijeli čitav niz složenih i teških odluka, koje su Hrvatsku učinile najuspješnijom zemljom istočno od Slovenije.U tom je osmogodišnjem procesu Stipe Mesić samo jednom, ujesen 2000. godine, odigrao presudnu ulogu.
U rujnu te godine dvanaest je generala Hrvatske vojske potpisalo peticiju protiv demokratizacije zemlje i protiv Vlade i predsjednika koji su na izborima dobili gotovo konsenzualnu većinu. To je pismo moglo predstavljati najavu za vojni udar.
Koalicijska vlada nije reagirala, ali je zato, 29. rujna 2000. godine, predsjednik Mesić umirovio sedmoricu aktivnih časnika, potpisnika peticije (među ostalim i Antu Gotovinu).
Danas je jasno kako je to bila najvažnija i najpozitivnija odluka u cjelokupnoj Mesićevoj političkoj karijeri.
No, u većini drugih ključnih političkih procesa u Račanovu i Sanaderovu razdoblju predsjednik Meić nije imao nikakvu osobitu ulogu.
Dapače, katkad se upuštao u teške diplomatske pogreške.
Karakterističan je primjer njegov protuamerički govor, emitiran na HTV-u, na dan američke invazije na Irak.
Mesić je tada žestoko osudio Busha, na što je premijer Račan zamalo dobio živčani slom: “Mesić je upravo uništio naše odnose s Amerikancima”, rekao mi je Ivica Račan te večeri.
Mesićev je paradoks još vidljiviji kada je riječ o njegovim protivnicima, nego o njegovim štovateljima, ili rijetkim apologetima.
Niti jedan ozbiljniji političar u Hrvatskoj nije izložen tolikim izljevima mržnje i uvreda kao Stipe Mesić.
Hrvatska radikalna desnica, kako kroz svoje niskotiražne medije, tako i kroz istupe svojih glavnih protagonista, uglavnom bivših generala, predstavnika raznih udruga povezanih s ratom, ili naprosto političara koji su propali na izborima; hrvatska radikalna desnica, dakle, Mesića optužuje za sve ono što, po njenom mišljenju, narušava hrvatske nacionalne interese.
Hrvatska radikalna desnica u Mesiću vidi simbol nacionalne izdaje, jugoslavenstva, pa čak i komunizma.
I tako već osam godina (podsjetimo, Mesić, kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, izviždan je još 2000. godine, prigodom posjeta jednoj splitskoj vojarni).
Mržnja hrvatske desnice prema Mesiću ide toliko daleko da se Mesića ozbiljno optužuje kako je u vrijeme agresije na Hrvatsku bio vrhovni zapovjednik JNA, iako svi znaju da je Mesića u Beograd poslao Franjo Tuđman i da Mesić nije imao niti najminimalniji utjecaj na odluke jugoslavenskoga vojnog vrha.
Iracionalna desnica
Nesnošljivost nacionalističke desnice prema Stipi Mesiću činjenično je uglavnom neutemeljena.Naime, glavni krimen hrvatske posttuđmanovske vlasti, u očima radikalne desnice, jesu suradnja s Haaškim sudom i kazneni progon časnika iz Domovinskog rata.
Suradnju s Haaškim sudom uspostavila je Vlada Ivice Račana, a produbila (i uspješno završila), Vlada Ive Sanadera.
Vlada Ivice Račana uhitila je Mirka Norca, poslije čega je Norac osuđen na dugogodišnju robiju. Vlada Ivice Račana pokrenula je suđenja za zločine u Lori.
Naposljetku, Vlada Ive Sanadera izručila je Haagu Antu Gotovinu, a za vrijeme Sanaderova mandata Mirko Norac dobio je još sedam godina zatvora.
Dakle, za suradnju s Haagom i kazneni progon generala HV-a “odgovorni” su, i formalno i stvarno, Ivica Račan i Ivo Sanader, a ne Stipe Mesić.
Dapače, Stipe Mesić pokušao je nagovoriti generala Gotovinu da se preda, obećavajući mu tretman heroja Domovinskog rata: kada su Mesića na televiziji pitali hoće li dati uhititi Gotovinu ako se on uistinu pojavi u Predsjedničkim dvorima, Mesić je odgovorio da neće, što je izazvalo solidan skandal u međunarodnoj javnosti.
Hrvatska desnica Mesiću predbacuje svjedočenje u Haagu koje je, navodno, duboko kompromitiralo hrvatsku državnu politiku, i koje služi kao osnova za haaški progon pojedinih Hrvata.
Međutim, ako se pažljivo analiziraju Mesićevi haaški iskazi, lako je pokazati da je on sve te stavove, osobito one vezane uz hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini, već bio iznosio u javnosti najmanje od kraja 1993. godine.
Simbol detuđmanizacije
Osim što je simbol suradnje s Haaškim sudom, Mesić je i simbol detuđmanizacije, procesa što ga radikalna desnica smatra drugim glavnim grijehom državne politike.Međutim, glavne procese detuđmanizacije, od kadrovskih u državnim službama, do drukčijeg sadržaja unutarnje i vanjske politike, također su provodili Račan i Sanader, a nipošto Stipe Mesić.
Mesić je, čini se, postao simbolom svega što radikalna desnica ne podnosi zbog svog ponašanja u prvoj polovici devedesetih godina, kada se žestoko sukobljavao s Gojkom Šuškom, Vicom Vukojevićem, Ivićem Pašalićem, ali i Vladimirom Šeksom i Branimirom Glavašem.
Iako se tu, prije svega, radilo o borbi za vlast u vrhu ondašnje Hrvatske demokratske zajednice, a ne o obrani bilo kakvih viših političkih ili etičkih načela, činjenica je da je Stipe Mesić konzekventno branio politiku jedinstvene Bosne i Hercegovine, nasuprot Tuđmanovoj politici podjele Bosne.
Mesić je, na primjer, još u srpnju 1992., poslije jednog od osnivačkih sastanaka tadašnje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, kada je jedan od hercegovačkih političara dao izjavu o tome da će Herceg-Bosna imati svoje državne simbole, u Globusu javno reagirao sljedećom rečenicom: “Taj je čovjek lud”.
Bio je to najjasniji mogući komentar o Herceg-Bosni kao državi u državi, koju se u budućnosti htjelo priključiti Hrvatskoj.
Drugi razlog za Mesićevu omraženost u radikalnim desnim krugovima jest njegovo nekritičko veličanje hrvatskog antifašizma.
Mesićeve izjave o Bleiburgu ne samo da su dubinski nepravedne, nego katkad prelaze granicu dobrog ukusa i poštovanja prema žrtvama.
Tajna pobjede
Mesić je stavovima o Bleiburgu i bezuvjetnom afirmacijom specifičnog, lokalnog antifašizma na sebe navukao bijes, pa i prezir Crkve.Tajna Mesićeve pobjede na prvim predsjedničkim izborima bila je u strahu hrvatskog biračkog tijela od nove koncentracije vlasti.
Na izborima 2000. godine Ivica Račan i Dražen Budiša nastupali su kao predstavnici jedne te iste političke skupine.
Račan je postao premijer, pa birači nisu htjeli da i predsjednički mandat ode na isto mjesto.
Drugo, entourage kojim se Stipe Mesić okružio još u kampanji, kao i poslije pobjede, krajnje je neprimjeren za predsjednika Republike.
Mesić se družio i druži i s ljudima s ruba, od kojih su neki bliski “pravom” kriminalu, dok se drugi bave poslovima sumnjive legalnosti.
Dio Mesićeva društvenog miljea ostavio je trajne, neugodne posljedice na njegov predsjednički mandat.
Dužnost kontrolora vlasti Mesić je počeo obavljati tek u vrijeme Sanaderove vlade.
Sanader se prema Mesiću od početka postavio vrlo korektno, pazeći da ne izaziva Mesićevu taštinu, čime ga je inteligentno pacificirao.
Sanader je u svom prvom mandatu s Mesićem živio gotovo idilično.
Jedini ozbiljni Mesićev napad na Sanaderovu Vladu, s eventualnim dugoročnim posljedicama, u kojem predsjednik Republike jest odigrao ulogu javnog kontrolora vlasti, ticao se afere s kamionima u Ministarstvu obrane, koja se, po svemu sudeći, upravo počinje rasplitati.
Do prvog pravog političkog sukoba između Sanadera i Mesića došlo je tek poslije lanjskih parlamentarnih izbora, kada je predsjednik Republike nerazumno odugovlačio s davanjem novoga mandata Ivi Sanaderu.
Posve je nerazumljivo zašto Mesić nije ranije proglasio Sanadera izbornim pobjednikom, kada je već u izbornoj noći bilo posve jasno da Zoran Milanović nema nikakve šanse da dobije većinu u parlamentu.
Neki zagrebački politički insideri tvrde kako je Mesić čekao, da bi pokušao u Vladu ugurati i Hrvatsku narodnu stranku (o tome se uistinu pregovaralo).
Bojimo se, ipak, da je glavni razlog tom neugodnom odugovlačenju, tijekom kojeg je HDZ čak spominjao izlazak ljudi na ulice (što bi bilo katastrofalno), predsjednikova strast prema vlasti.
Promjena karaktera
Stipe Mesić posljednjih se godina jako promijenio.Mesić kojeg sam upoznao početkom devedesetih bio je ironičan čovjek, koji ni samoga sebe, ni bilo koga oko sebe nije shvaćao smrtno ozbiljno, koji nije bio osvjetoljubiv i koji je imao vrlo zdrav i hrabar odnos prema politici.
Deset godina kasnije Stipe Mesić postao je čovjek kod kojeg je taština znatno nadmašila osjećaj za autoironiju.
Tuđmanovske reakcije
Pojedine Mesićeve reakcije na negativno intonirane novinske članke počele su podsjećati na Tuđmanov autentični bijes prema medijima koje nije mogao nadzirati.Tako je, primjerice, Jutarnji list svojedobno javno nazvao smećem, zbog jednog teksta o njegovu posjetu Libiji i o trgovini naftom.
Bila je to preslika tipične tuđmanovske reakcije na Feral ili Globus krajem devedesetih.
Vrlo je teško obavljati toliko značajnu javnu dužnost, kada taština i čista požuda za vlasti postanu jedan od glavnih, ako ne i glavni motiv nečijeg djelovanja.
Utoliko je dobro što je Mesić pri kraju mandata.
No, pogledamo li njegovu sveukupnu političku karijeru, od 1990. godine do danas, Stipe Mesić jedan je od vrlo rijetkih hrvatskih političara koji zaslužuju donekle prolaznu ocjenu.
Stipe Mesić je jedini hrvatski političar koji je skoro osam godina na čelu lista popularnosti u svim istraživanjima javnog mišljenja.
Mislim da ga to čini sretnim.
Politički sukobi Račana i Mesića, iako su obojica bili na lijevoj strani, bili su mnogo teži i napetiji od odnosa Mesića sa Sanaderom. Primjerice, Hrvatska je više od godinu dana imala provizorne čelnike tajnih službi zato što Račan nije htio potpisati Mesićev prijedlog za šefove nekih od službi. Sukob Račana i Mesića u ovom je slučaju bila čista borba za vlast.
I ne tako dobar kontrolor izvršne vlastiBirači su Mesiću povjerili posao javnog kontrolora izvršne vlasti, koji je u Hrvatskoj, zemlji sklonoj svim mogućim zlorabama vlasti, zapravo iznimno važan. Pitanje je kako je Stipe Mesić u ovih osam godina obavljao taj posao. U prvim godinama svog mandata nije se ponašao kao javni nadzornik izvršne vlasti, nego je pokušavao neposredno upravljati nekim važnim segmentima vlasti, sukobljavajući se pritom s Račanovom Vladom. |
Davor Butković