Najprije su u Rijeci izrezali hrvatsku zastavu. Potom se usred bijela dana mokrilo pred zgradom hrvatske vlade. A u Velikoj će se Gorici i danas, u samo predvečerje hrvatskog Dana neovisnosti, portret hrvatske premijerke nositi na golom muškom spolovilu. Sve to u režiji osoba koje se nazivaju umjetnicima.
Jesu li ti ljudi potpuno poludjeli? Jesu li izgubili svaki osjećaj za mjeru i ukus? Jesu li prekoračili sve granice građanske pristojnosti? Naposljetku, mrze li svi oni Hrvatsku? Preziru li i državu i domovinu? Zar im ništa nije sveto? Ja tvrdim: nipošto, upravo je suprotno!
Odakle Janezu Janši, iliti Emilu Hrvatinu, ideja da će posjetitelji njegovog performansa u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti doista biti spremni oskvrnuti zakonom zaštićeni državni simbol? On je uz zastavu i škare stavio natpis: “Sram vas je vašeg naroda. Uzmite škare i razrežite zastavu. Komade ostavite na podu.” Je li u hrvatskoj stvarnosti imala ikakvog utemeljenja njegova pretpostavka da će se u pretežno mladoj publici naći ljudi koji se pripadnosti jednom narodu više srame nego što se njome ponose? Očito da je. Sve da je umjetniku jedina svrha akcije bila narcističko privlačenje pažnje na samoga sebe i dobivanje publiciteta kakvog nikada nije imao, o rezultatima se itekako ozbiljno može razmišljati i razgovarati.
Hadezeovcima Stjepanu Milinkoviću i Draženu Bošnjakoviću nije bilo stalo do ozbiljnog razgovora kada su u Saboru, u sklopu uvježbanog igrokaza zvanog “Aktualno prijepodne”, razmijenili dogovoreno pitanje i odgovor na tu temu. Zastupnik je pitao dokle se došlo s kaznenim progonom krivaca, a ministar je rekao da se time bavi Državno odvjetništvo koje će sigurno biti brzo. I pri tom je, čim je zinuo, pokazao neobaviještenost i nekompetentnost govoreći o “neospornoj činjenici paleža zastave”.
Čovjek doista može pomisliti da mu se stranka na vlasti svjesno ruga kad za postavljanje pitanja koje se tiče zaštite dostojanstva, ponosa i slave naše države i naroda zaduži upravo zastupnika koji u Saboru sjedi kao zamjena za Damira Polančeca.
Osobno poznajem premnogo divnih, poštenih, pametnih i vrijednih Hrvata da bih se sramio svog naroda, ali bih zbog mnogih njegovih parlamentarnih zastupnika često najradije propao u zemlju.
Što je, pak, mislio trenutno najpoznatiji hrvatski konceptualac i performer Siniša Labrović kada je usred bijela dana na Markovu trgu otkopčao šlic i oko sebe napravio krug mokraćom? Ima li u hrvatskoj stvarnosti ikakvog temelja za čin u kojem građanin pojedinac oko sebe i svog života podiže ogradu od čistog prezira prema svim institucijama koje ga baš na tom trgu okružuju? Tko to ne shvaća da je za veliki broj Hrvata jedno od obilježja hrvatske neovisnosti i kolektivni osjećaj da nam svako malo pišaju po leđima, a govore nam da pada kiša? Upravo zbog tih koji to ne shvaćaju mislim da je umjetnik svoju tekuću poruku dostavio na prave adrese.
Na pozornici Scene Gorica na sve to dogodio se “Kiklop”. Predstava žestoka i bučna, eksplicitna i izravna, kakve već moraju biti satirijade. Baš ju je takvu, nemilosrdnu prema tiranima, izrabljivačima, primitivnim divljacima i kukavicama koje im se podčinjavaju za svoje Atenjane davno napisao Euripid. I baš su je takvu, aktualnu da aktualnija ne može biti, za svoje Hrvate ovih dana tek neznatno prilagodili redatelj Ivica Buljan, dramaturg Goran Ferčec i LET 3.
Mrletovo pokrivanje spolnog organa fotografijom Jadranke Kosor samo je jedan slikovit detalj, a nipošto smisao predstave. Ima tu daleko oštrijih zapažanja i poruka. Recimo, što to samog Kiklopa u predstavi čini toliko moćnijim divom da nitko, sve do Odisejeva dolaska, ni ne pomišlja da mu se treba i može oduprijeti? Nikakva pomagala, nikakvi scenski trikovi, nego pod svako Kiklopovo stopalo ljepljivom trakom pričvršćen snop knjiga.
Ako knjiga znači zakon, onda je autorska ekipa ove predstave savršeno pokazala kako neko bezobzirno ljudoždersko čudovište može na zakonima, pravnoj državi i institucijama temeljiti svoju moć, a u isto vrijeme po njima gaziti. Naši današnji kiklopi to čine i sa svim pojmovima koje sami proglašavaju svetinjama: sa slobodom, s neovisnošću, domovinom i samim imenom Hrvatska.
A ako ćemo o pristojnosti, zaključite sami: je li veća uvreda i bezobrazluk bezobzirno se narugati premijerki, ili biti premijerka i predsjednica stranke čiji će lokalni apartčici jednim potezom izbrisati jedno čitavo sjajno kazalište? I tim činom škarama izrezati, pomokriti ga i u neku stvar poslati čitav jedan grad? Hrvatski, dakako.