PIŠE BRANIMIR ČATIPOVIĆ Zataškavanje - rješenje za greške koje život znače

Prije desetak dana u gradu sam sreo profesoricu (42 godine, udana, majka troje malodobne djece) te smo otišli na kavu. Kao što je običaj svugdje u svijetu, kada sjednete s liječnikom, počnete pričati o zdravstvenim problemima. Na pitanje kako je i što ima novo, požalila mi se na jaku šetajuću bol u prsima koja je takva da se skoro “ne usudi disati”. Uz bol, primijetila je i zaduhu. Zadnjih nekoliko mjeseci bila je slabije pokretna jer je imala ozljedu i operaciju. Budući da sam ovakve karakteristične simptome vidio često u životu, savjetovao sam joj da odmah ode na hitnu jer mi to izgleda kao plućna embolija te da treba napraviti osnovne pretrage (izvaditi krv, obaviti EKG i CT pluća). Plućna embolija je jedno od najhitnijih stanja u medicini i pacijent svakog trenutka može umrijeti. Profesorica je otišla u bolnicu na urgentni trakt, gdje su joj izvadili krv i ustanovili da joj je D Dimer 4800 značajno povišen (marker za plućnuemboliju i trombozu). Konzultiran je iskusni pulmolog koji je obavljao funkciju šefa kontrole kvalitete u Kliničkom bolničkom centru Osijek. Sa sigurnošću je rekao da to nije embolija te da nema potrebe za daljnjim testovima. Preporučio je antibiotike za pneumoniju, unatoč činjenici da je nalaz rendgena pluća normalan, da ne kašlje i nema temperaturu. Pacijentica se vratila na hitni prijem te zahtijevala da joj naprave CT pluća (pretraga koja sa sigurnošću može potvrditi predmetnu dijagnozu, tzv. zlatni standard). Na hitnom je bila njezina bivša učenica, mlada 28-godišnja doktorica koja na profesoričino inzistiranje na daljnjim pretragama daje “ljubazno” upozorenje kako “mi ovdje jako dobro znamo dijagnosticirati plućnu emboliju”, i da je CT u kvaru. Naručena je scintigrafija pluća, test inferioran CT skenu. Scintigrafija je očitana kao negativna za plućnu emboliju i pacijentica je poslana kući. Pulmolog se jako razljutio zato što su se radile daljnje pretrage (scintigrafija) i poručio pacijentici da mu više ne dolazi na pregled. Sljedeći dan na kavi pacijentica mi sva sretna pokazuje nalaze (nije joj ništa, u biti je zdrava), a ja sam doslovno zaprepašten jer scintigrafija pokazuje očiti perfuzijski defekt tipičan za plućnu emboliju. EKG je imao inverziju T3, što je također jedan od znakova plućne embolije.

Ovaj put sam zamolio dugogodišnjeg prijatelja, specijalista kirurgije da nam pomogne. Nakon razgovora s pacijenticom i pregleda svih nalaza, uspio je organizirati CT pretragu (uređaj je naglo proradio). Profesoricu smo poslali ponovno u bolnicu i CT je, nažalost, pokazao obostrane plućne embolije i infarkte pluća. Jedan od njih je lociran točno gdje je bio perfuzijski defekt uočen na scintigrafiji. Pacijentica je primljena na intenzivnu njegu i počela je terapija antikoagulacijom.

Tu počinje, po mom mišljenju, najgori dio ove priče: zataškavanje ili ‘cover-up’, što je u biti i glavni razlog zašto pišem o ovome.

U razgovoru sa šefom smjene u urgentnom traktu koji je radio sljedeći dan (koji nije direktno sudjelovao u ovom debaklu) ostao sam iznenađen njegovim relativiziranjem ove vrlo ozbiljne situacije. A kad mi je rekao kako D Dimer od 4800 “nije toliko visok” (gornja normalna granica 500), samo sam zašutio jer tu se valjda više i nema što reći. Dežurna doktorica na intenzivnoj pacijentici je “objasnila” kako nije baš sigurno da je to embolija, vjerojatno je riječ o običnoj pneumoniji pa su počeli s apsolutno nepotrebnom terapijom antibiotikom. I to unatoč tome što na CT skenu nema ni p od pneumonije. To je poprilici kao da vam pokažem tramvaj i kažem da to nije tramvaj nego podmornica. I sada ćemo popraviti propeler na podmornici. Znači, direktno krivotvorenje dijagnoze i uvođenje nepotrebne terapije kako bi se prikrila i relativizirala stravična pogreška. To je uvjerljivo i najopasniji dio ove priče. Pacijentičin suprug i ja inzistirali smo na razgovoru sa sanacijskim upraviteljem KBC-a dr. Svenom Kurbelom. Obećan je sastanak u srijedu 6. svibnja, ali do danas nam se nitko nije javio. Uz to, pacijentičina sestra, koja je medicinska biokemičarka, poslala je pismo ravnatelju na koje joj nisu odgovorili (osim da će joj odgovoriti).

Profesorica je došla na urgentni trakt s dijagnozom plućne embolije, no tamo su više puta pogriješili s dijagnozom. Za iskusnog pulmologa, koji je pred mirovinom, vjerojatno je kasno da nauči o plućnoj emboliji. Ako dosad nije naučio, vjerojatno niti neće. Mladu liječnicu, za koju sada znamo da ne zna dijagnosticirati plućnu emboliju, jer da zna postavila bi je, trebalo bi poslati na edukaciju. Profesorica se nadala (dok je ležala na intenzivnoj) da će je njena bivša učenica posjetiti i barem pitati kako je. To se nije dogodilo. Za taj dio ne znam postoji li edukacija.

Temeljno je pitanje planira li Klinički bolnički centar nastaviti s ovakvom praksom kojom pokazuje neznanje, aroganciju i prevaru? Hoće li sljedeća ovakva greška imati “happy end” ili će dijagnoza biti postavljena na obdukcijskom stolu? Hoće li se u Kliničkom bolničkom centru Osijek promijeniti sustav kako se ovakve greške i naknadno falsificiranje dijagnoza više ne bi događali? U isto vrijeme naš ministar Varga bavi se pripijenim uniformama, skijanjem na državni račun, uređenjem 50 kvadrata sobe u Ministartstvu sa 1,2 milijuna kuna našeg novca i nekim najnovijim privatizacijama u zdravstvu. Kome se obratiti?

* autor je liječnik, diplomirao je i doktorirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a šest godina proveo je na specijalizacijama na sveučilištima ‘Johns Hopkins’ u Baltimoreu i Vanderbilt u Nashvilleu. Ima dugodišnje iskustvo rada u američkim bolnicama