Piše Davor Butković: Agenda za novu Vladu

Ova će Vlada vjerojatno potrajati do proljeća, dakle do svršetka pregovora s Europskom Unijom, rekla mi je nedavno Vesna Pusić. Gospođa Pusić, koja je zahvaljujući interpelaciji protiv srpske autonomije posljednjih dana postala zvijezda čak i krajnje desnih medija, procjenjuje da gospođa Kosor nema snage sada raspisati izbore i da joj HDZ to, uostalom, ne bi dopustio (iako bi, s druge strane, za HDZ možda bilo bolje da se izbori raspišu baš sada, prije nego što se rejting te stranke dodatno uruši).

I u drugim opozicijskim strankama drže da Vlada ove godine neće raspisati izbore, osim ako ne ostane bez potpore u parlamentu.

Takva mogućnost, međutim, nije velika.

Možda se i može spekulirati da će HSLS u idućih mjesec dana napustiti vladajuću koaliciju, no HDZ i premijerka još se mogu oslanjati na potporu manjinskih zastupnika. Naime, HDZ je u novom tekstu Zakona o manjinama ispunio većinu njihovih zahtjeva.

Neovisno o tome hoće li se izbori održati ove ili iduće godine, činjenica je da veći dio hrvatske javnosti Vladu Jadranke Kosor tretira kao privremenu vladu. Ta je činjenica, koja je već neko vrijeme na snazi, osobito podcrtana s više od osam stotina tisuća potpisa na peticiju za referendum o Zakonu o radu.

Među ostalim, i zbog slabog rejtinga, ali i zbog upitnog statusa aktualne Vlade, nova će se Vlada - tko god pobijedio na izborima - naći u bitno drukčijoj situaciji.

Ona će biti suočena s neusporedivo većim očekivanjima, i s jednakim, ako ne i većim teškoćama od onih koje pokušava riješiti kabinet gospođe Kosor.

Nova će se Vlada naći pred ideološki i strukturalno bitno drukčijim katalogom problema.

Agenda za novu Vladu utoliko jest glavno političko pitanje ove zemlje u iduće dvije godine.

Agenda za novu Vladu podrazumijeva dva različita segmenta.

Prvi je posve vrijednosni, i ideološki.

Ako Zoran Milanović pobijedi na izborima, on će morati promijeniti paradigmu hrvatskog političara, u jednakoj mjeri u kojoj to upravo čini Ivo Josipović.

Milanović će se morati ponašati bezuvjetno nekorumpirano (što za njega nije problem), prosvijećeno, liberalno, izravno, nefrazerski, i s puno poštovanja prema svim onim građanima koji nisu glasovali za njega i koji o njemu imaju negativne političke stavove.

Milanović će se, također, pobijedi li na izborima, morati pokazati krajnje kooperativnim prema HDZ-u: pobjednici koji preziru svoje rivale pripadaju povijesti hrvatske političke scene.

Ako, pak, što se sada ne čini vjerojatnim, HDZ pobijedi na idućim izborima, ta će stranka morati reartikulirati svoju političku poziciju. HDZ, naime, trenutno ne vodi nikakvu artikuliranu ni konzistentnu politiku, a njegova je glavna politička stajališta i političke i državne ciljeve bio oblikovao još dr. Ivo Sanader početkom dvijetisućitih. Ti ciljevi više nisu aktualni.

Drugi segment agende za novu Vladu podrazumijeva upravljanje zemljom, osobito kada je riječ o gospodarstvu.

Ovdje se, zasad, mogu postavljati jedino pitanja, i pitanja i opet pitanja.

Prvo, kako će nova Vlada pomiriti nužnu potrebu teških reformi u državnoj upravi, kao i mjere štednje na svim mogućim razinama, s očiglednim građanskim konsenzusom da se u Hrvatskoj mora očuvati socijalna država?

Kako će, dakle, nova Vlada provoditi one neugodne reforme, a da pritom ne iznevjeri povjerenje svojih birača?

Drugo, što će nova Vlada definirati kao glavni smjer svog djelovanja: hoće li se raditi samo o restriktivnim reformama ili o propulzivnoj, stimulativnoj gospodarskoj politici? Hoće li Vlada poticati potrošnju kao stimulaciju domaćoj proizvodnji?

Treće, hoće li Vlada smanjiti cijenu rada, kroz znatno smanjivanje poreza i doprinosa na plaće? Niti jedna hrvatska Vlada dosad nije uspjela reducirati tu vrstu opterećenja za ekonomiju.

Četvrto: kakvu će socijalnu politiku Vlada voditi? Što s onim građanima koji će u idućih nekoliko godina morati ostati bez posla?

Peto, hoće li nova Vlada uspjeti modernizirati državnu upravu, kako bi je učinila prohodnom, efikasnom i smislenom? Bilo zbog neznanja ili nepostojanja političke volje, niti jedna hrvatska Vlada dosad nije ni pokušala obaviti taj posao.

Šesto, hoće li (hoće li moći) nova Vlada poticati BDP velikim državnim investicijama, kao što su to radile Račanova i Sanaderova Vlada?

Sedmo, hoće li nova Vlada stvoriti uvjete za privlačenje stranih investicija, što, također, nije uspjelo niti jednoj prethodnoj Vladi?

Osmo, i politički najvažnije, hoće li nova Vlada uspjeti stvoriti atmosferu povjerenja i nacionalnog dogovora o teškim mjerama koje će morati povlačiti?

Hoće li nova Vlada, tko god pobijedio na idućim parlamentarnim izborima, uspjeti uvjeriti građane da su njeni potezi utemeljeni i na načelu pravednosti, te da, baš zbog poštovanja načela pravednosti, zaslužuju potporu i kada imaju okrutne posljedice po pojedine društvene grupe?

Jedno od glavnih pravila u upravljanju državom kaže da se sve glavne, najradikalnije odluke moraju donositi odmah, čim se dođe na vlast.

To je i normalno.

Kada određena vlada zauzme vlast, ona raspolaže punim legitimitetom, jer su je građani izabrali, na temelju njezina konkretnog, operativnog programa, i/ili na temelju ideologije i vrijednosti za koje se pobjednička stranka zalaže.

Najbolji primjer da se najteži potezi povlače odmah dao nam je novi britanski premijer David Cameron, koji je u prvih nekoliko desetaka dana svog mandata u Dow-ning Streetu zamalo proglasio državni bankrot, te nametnuo radikalne mjere štednje, dirajući, doduše vrlo obzirno, čak i u skoro sedamdesetogodišnju tradiciju britanske socijalne države.

Novi hrvatski premijer i nova hrvatska Vlada naći će su u sasvim drukčijoj situaciji od Vlade Jadranke Kosor.

Oni će, ponovimo, imati puni legititmet za povlačenje i najkompliciranijih i najbolnijih poteza jer će biti izravno i recentno izabrani.

Mnogi od tih poteza vjerojatno će se podudarati sa sadržajima gospodarske reforme, koju kabinet gospođe Kosor pokušava provesti.

S druge strane, nova će Vlada, ako ne želi odmah iznevjeriti svoje birače, sve ozbiljne, dugoročne odluke morati donositi pred javnošću, maksimalno transparentno, i u otvorenoj i poštenoj suradnji sa svim svojim partnerima.

Naposljetku, ponovo valja ponoviti da će bilo koja nova Vlada morati znati pomiriti reforme sa socijalnim momentom, koji je u Hrvatskoj, kao maloj zajednici, bez tržišnih socijalnih amortizera, iznimno značajan.

Agenda nove Vlade predstavljat će dosad najkompliciraniji zbroj različith ekonomskih, socijalnih i političkih mjera u posljednjih petnaestak godina, otkako je Hrvatska pobijedila u ratu.

Novi će se premijer morati suočiti s najsloženijim poslom otkako je Ivica Račan u siječnju 2000. godine počeo demontirati Tuđmanov sustav upravljanja Hrvatskom.