PIŠE DENIS KULJIŠ Može li Putin Rusiju doista vratiti u neki oblik totalitarne diktature

U Moskvi pada snijeg, temperatura i rubalj, a raste antizapadna retorika. Najuglednija agencija za istraživanje javnog mišljenja, Levada, utvrdila je da 71% građana u studenome priželjkuje “poboljšanje ekonomskih, političkih i kulturnih veza sa Zapadom”. Ovaj rezultat ne znači da su sada odjednom svi poludjeli od želje za ulaskom u liberalni kapitalizam i normalni zapadnjački poredak, no ljude je strah, boje se onoga što vide da slijedi.

Stari ruski nosač koji dimi kao imperijalni drednot, koji je oplovio svijet da ga Japanci potope kod Cušime 1905., stigao je u Mediteran da pojača ofenzivu na Alep, koji su rusko-sirijske snage zatim zaista i zauzele. Intervencionizam na najudaljenijim točkama globusa u ruskoj je političkoj memoriji povezan s mučnim predrevolucionarnim kretanjima. Kad je režim najjači, kad se Rusa svi boje, i sami ga se Rusi toliko prestraše da posve izgube strah - a onda se zbilja moraš početi bojati…

Čečenski lokalni diktator Ramzan Kadirov organizirao je televizijski reality-show, kopiju Trumpova TV formata “Apprentice” i sebi izabrao pomoćnika. Kavkaski poglavica s nastupom moskovskog gangstera, sebi je zapravo našao zamjenu - Filipa Varičenka (24), rođenog u Njemačkoj i školovanog u Americi. On bi trebao preuzeti lokalnu putinovsku ekipu u Groznom kad Putin, ako je točno što se priča, Kadirova povuče u Moskvu na neku još odgovorniju dužnost… Ramzan tvrdi da je Filip počeo zarađivati još kao kao devetogodišnjak te da je već postao milijunaš vodeći jednu uspješnu njemačku firmu. U stvari, jedina je provjeriva činjenica da je pripadao nekoj amaterskoj kazališnoj trupi u Americi, povezanoj s Ruskom pravoslavnom crkvom. Što znači da ne bi bio loš za funkciju koja mu je, možda, namijenjena. Za samoga Kadirova bilo bi dobro da ode tako što napreduje, jer mu je popularnost pala sa 35 na 17 %, ustanovila je Levada. Iz Čečenije redovno stižu vijesti o primjeni torture, otmicama i brakovima s maloljetnicama pedofilske dobi. Kadirova je Kremlj ipak potvrdio kao lokalnog vođu pa je automatski dobio izbore, a zatim izjavio: “Biti dio ekipe u današnjem sistemu znači biti dio tima Vladimira Putina, i to sto posto!”

Kad je lani na mostu koji vodi na Crveni trg snajperom ubijen karizmatični ruski opozicionar Boris Njemcov, fizičar i liberalni državnik zgodan kao holivudski filmski glumac, podjednako pametan i neustrašiv - dva tjedna prije smrti izjavio je da će ga Putin vjerojatno likvidirati - za ubojstvo su optuženi “dečki iz Groznoga”, bivši tjelohranitelji Ramzana Kadirova. Unatoč tome, Kadirov je, čini se, designiran za neko važno mjesto u Moskvi. Što se to sprema u Rusiji? Može li se Rusija doista vratiti u neki oblik totalitarne diktature? I sad je vlast neizmjerno jaka, a u Moskvi, po hotelima, dućanima i u podzemnoj željeznici sjede i stoje deseci tisuća ljudi u uniformama koji nešto kontroliraju, nadgledaju, provjeravaju… Sistem je tako postavljen da se ono malo spontane inicijative koja bi se mogla razviti unatoč birokraciji, udaljenostima i klimi, spriječi u začetku. No, to nije represivni poredak u kojem više instancije kontroliraju niže, nego svenarodna, samoupravna represija koja služi za regimentalizaciju naroda i ograničavanje slobode mišljenja i kretanja.

Samo što je u Rusiji to nemoguće provesti. Naravno, najjače je sredstvo za uniformiranje masa i pridobivanje sveopće podrške - nacionalizam, evokacije veličine, patriotski ponos i religiozni zanos. U gradu koji je projektiran za divove ovjekovječene na raskrsnicama bulevara, gdje sjede i stoje smrknuti, istesani u granitu, s pogledom usmjerenim prema nebu i u daljinu, među bijelim crkvama sa zlatom prekrivenim tornjevima nalik na lukovice, lako je pokrenuti svaki domoljubni narativ. Prvi i najjači je, naravno - antifašizam, što je domaći, staljinistički terminološki izum. Stoga je pokrenuta velika patriotska kampanja, o čemu moskovski liberalni visokotiražni dnevnik na engleskom, The Moscow Times, na naslovnoj stranici javlja: “Ruske vlasti neće dopustiti da historiografija ometa potragu za nacionalnim ikonama!”

U Moskvi, prosinac je mjesec domoljublja i ruskog adventa. U “Gorki parku” podignuto je divovsko klizalište na 16.000 m2 oko Muzeja moderne umjetnosti što ga je za svoju drugu ženu, Dariju Žukovu, unuku generala Žukova koji je u Drugom svjetskom ratu zauzeo Berlin, sagradio jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, Roman Abramovič. No, još je važnija u Moskvi godišnjica bitke u kojoj je prije točno 75 godina na prilazima gradu zaustavljen prodor Wehrmachta. Ratni spektakl “Panfilovljevih 28”, premijerno prikazan u kinima širom zemlje, posvećen tom događaju, koštao je 30 milijuna rubalja, oko 400.000 eura, kao manji hrvatski umjetnički intimistički film u produkciji HAVC-a. U Moskvi su na premijeri bili skupa Putin i Nursultan Nazarbajev, predsjednik Kazahstana.

Da je u Rusiji teško provesti jednoumni diktat, unatoč državnoj politici i kulturnoj politici koju vodi Putinovo Ministarstvo kulture, pokazalo se odmah zatim jer je - iako to nitko na Zapadu, a ni u Hrvatskoj nije primijetio - provedena lustracija!

Na internetu je Memorial, udruga za obranu ljudskih prava, objavila bazu podataka s imenima 40.000 pripadnika sovjetske tajne policije koji su 1935. - 1939. proveli velike staljinske čistke. Na stranim jezicima nazivaju se “Veliki teror”, a na našem nemaju čak ni skupno ime… U njima je uhapšeno i osuđeno 1,4 milijuna ljudi, a 724.000 od toga strijeljano “zbog zločina prema državi”. “Teror”, međutim, ne treba pobrkati s potonjim ratnim događajima i represijom koju je provodio Smerš (Vojno kontraobavještajna služba Smert Špionam) - oni su ubili barem 700 tisuća sovjetskih vojnika i više sovjetskih generala nego Wehrmacht, ali to je drugo, to je rat, dok su Sibir, sibirski logori i deportacije oko 7 milijuna ljudi, nešto treće, posebno, kao i ukrajinski Holodmor, pomor glađu prije i poslije rata, sa žrtvama koje se također broje u milijunima. Zašto je upravo “Teror” tako važan? To je ruski Bleiburg, tu su satirani politički neistomišljenici i oni koji bi to mogli postati, to je bio preventivni politički inženjering usmjeren protiv “klasnog” odnosno režimskog neprijatelja. To je srce fašističkog genocidnog projekta antifašista.

Kako je popis Memoriala nastao? Denis Karagodin, apsolvent univerziteta u Tomsku, objavio je ovog studenog da je poslije četverogodišnjeg istraživanja uspio ustanoviti tko je sve sudjelovao u masovnoj likvidaciju u kojoj je stradao njegov pradjed Sergej 1937. Državni činovnici nisu ga mogli zaustaviti, objasnio je radiju “Sloboda”. “Došao sam im oboružan dvjestogodišnjom tradicijom svoga roda, dok su oni samo privremeni eksponenti jednog režima”. Pritom je ruska država čudo svršene birokracije - arhivi su sveobuhvatni i vječiti, pa su očuvani oni iz doba carizma, staljinizma, komunizma i tranzicije. Naprosto, nitko nije ovlašten da bilo što baci, “pročisti” ili sakrije. U Rusiji, sve državne ustanove skrupulozno čuvaju sve papire. Država je vječna, a ljudi i režimi se mijenjaju (kakva antiteza fluidne balkanske egzistencije!). Praunuka dželata koji je ubio Karagodinova pra-pradjeda javila mu se tražeći od njega oprost. Odgovorio joj je na svom blogu: “U meni nećete naći neprijatelja ili osvetnika, nego samo osobu koja želi da se zaustavi to vječno rusko krvoproliće. To mora jednom zauvijek prestati. A mislim da smo upravo mi spremni da to i ostvarimo”.

Tko podcjenjuje Ruse i snagu ruskoga građanskog i patriotskog sentimenta, taj je budala. Za lustraciju je kasno, ali nije prekasno, a svakako je prerano da se sve prepusti općem sudu historije. Prvo treba utvrditi činjenice. Zatim treba administrirati oprost nekrivima i tek onda slijedi potpuno, istinsko pomirenje. Što nas Hrvate i ostale eksjugoslavene od toga dijeli? Sve prepreke koje je potrebno svladati - od nedostatka institucionalne memorije, do opstrukcije one ljudske - kako bi se objavio popis pripadnika Ozne i KNOJ-a koji su svi sudjelovali u jugoslavenskom Velikom Teroru. Ako su to mogli Rusi pod Putinom, valjda bismo mogli i mi u sklopu prosvijećene Europske unije.