U Hrvatskoj postoji cijeli niz struka koje se skutre iza blindiranog oklopa autonomije čim netko počne propitivati njihov rad. Od sudaca do kulturnjaka, hrvatski su profesionalci jako skloni onoj krilatici Ostapa Bendera o benzinu koji je vaš, a idejama koje su naše. Premda primaju javnu plaću, koriste javne resurse i služe javnom dobru, ne vole kad se njihov rad pokuša korektivno regulirati. Tada vrište poput male djece i skviče: “autonomija”!
Nisu tome neskloni, velim, ni kulturnjaci, ni suci, ni inženjeri, ni odvjetnici. No, ako postoji u Hrvatskoj područje djelovanja u kojem se autonomija pretvorila u toksičnu samovlast, onda je to, nažalost, visoko školstvo. Teško je uopće pronaći prasariju koju nam u proteklih deset, petnaest godina nije priredio sustav visokog školstva. Bilo je tu fakulteta koji su vlastite studente gulili školarinama i financijskim globama. Fakulteta koji su vlastitim redovnim studentima naplaćivali ljetne škole pa im priznavali ocjene. Fakulteta čije su referade bile probušene korupcijom.
Deseci su hrvatskih fakulteta padali na banalnom testu financijske revizije. Nastavnicima su se dijelili novci za znanstveni rad bez računa i provjere troška. Dijelile su se ozbiljne pare iz školarina za interne honorare i recenzije. Projekti za privredu su se pretvarali u rubno koruptivnu “cottage” industriju. Tolerirala su se lažna napredovanja, plagijati, klijentelizam, kadroviranje preko stranke i župnog dvora. Zagrebački je rektor zatečen in flagranti kako ljetuje u sveučilišnom dormitoriju u Dubrovniku. Nema toga što nam, ukratko, taj sustav nije priredio.
U posljednjih petnaest godina postojali su poneki pokušaji da se, rječnikom navijača, ta močvara isuši. Ti su se pokušaji, doduše, najčešće trošili na probleme za koje sam mislio i još mislim da su bili rubni, ali bar su bili pokušaji. No, čak i takve stidljive pokušaje fakultetski bi mainstream orno i borbeno rušio. Pritom je imao bar dvije jake poluge. Jedna je bliskost s vlašću, armirana ideološkom laskom i počasnim doktoratima. Druga je slizanost sa sudstvom, preko zajedničkog, trećeg “blizanca”, a to je pravni fakultet. Kad god bi netko zapeckao sustav pa i najpovršnijim pokušajem reformiranja, on bi zavrištao “autonomija!” i stvari bi bio kraj.
U toj borbi za autonomiju daleko je najornije bilo najveće (i jednom davno najuglednije) hrvatsko sveučilište - ono zagrebačko. Kad bi god itko pokušao propitati sveučilišni business as usual, Zagrebačko bi sveučilište pod vodstvom dua Boras - Čović krenulo u borbenu političku protuofenzivu. U toj se ofenzivi koristilo štošta, od Ustavnog suda do plaćenog oglasnog priloga u dnevnim novinama, priloga u kojem se nerijetko difamiralo novinare istih onih novina u kojima je izlazio. Sva su sredstva bila na raspolaganju da bi se obranila sveta riječ - autonomija.
No, autonomija je nož koji ima dvije oštrice. Koji put ti autonomija ide na ruku, a koji put ide na ruku tvojim neprijateljima. A tada se, ispada, Zagrebačko sveučilište naglo prestane tako gorljivo zalagati za tu svetu akademsku biljčicu.
Sveučilište koje već deset godina javno tuli o nepovredivosti akademske autonomije ovih je dana, naime, brutalno zgazilo autonomiju svoje najveće, najstarije i (na Borasovu žalost) opozicijski nastrojene sastavnice. Ovog je tjedna Senat zagrebačkog Sveučilišta na e-sjednici, bez rasprave i pogovora, zaustavio izbor novog dekana Filozofskog fakulteta, klasičnog filologa i specijalista za renesansni latinitet Nevena Jovanovića.
Senat je sa samo 12 glasova protiv prihvatio prijedlog rektora Borasa koji je uskratio suglasnost Jovanovićevu programu. Za Jovanovića su prethodno glasali svi članovi vijeća Filozofskog fakulteta osim njih pet. Oni koji znaju kako taj mnogoljudni fakultet zna biti tašt i svadljiv, morali su bili nemalo iznenađeni što je mladoliki latinist dobio od kolega tako konsenzualnu, jednodušnu podršku. No, ni taj očiti konsenzus nije bio dostatan da rastopi tvrdo srce imperatora Zagrebačkog univerziteta.
Poput Tuđmana u 90-ima, ni Boras nije dopustio na svom bivšem fakultetu nikakvu “oporbenu situaciju”. Dosta mu je valjda bilo toga što samo u svojoj kući nije prorok i što je FF jedna od samo dvije i pol sastavnice koje na senatu vazda glasaju protiv njegovih mudrolija. Stoga je “oporbenu situaciju” odlučio slistiti time što je uskratio suglasnost za program izabranog dekana. Time će ustanovu odvesti u administrativnu pat-poziciju koja mu odgovara jer će već u rujnu svom bivšem faksu moći nametnuti v.d. - guvernera.
Bi li Jovanović bio dobar dekan? Ne znam. Bih li se slagao s njegovim vođenjem FF-a? Dvojim. No, već i činjenica da program izglasanog dekana nije dovoljno dobar Borasu sama je po sebi parodija. Jovanović je, za početak, sasvim dobar i prilično produktivan znanstvenik, dok je Borasov znanstveni opus na rubu vica.
Isti taj Boras nekako baš i nije imao najizvrsnije himalajske kriterije kad je prije nekoliko godina za svog savjetnika za kulturu uzeo Jakova Sedlara ili kad je počasne doktorate davao Draganu Čoviću i (zamalo) Bandiću. I sad taj isti rektor kojem je Sedlar bio dovoljno dobar najednom u sebi otkriva tankoćutnu šufištiku kojoj smetaju i najmanja odstupanja od programske perfekcije. Borasu su Sedlar i Bandić možda bili dobri, ali, ispada, ne i taj tamo neki hipi filolog s kosom do leđa.
Već i činjenica da nakon svih svojih blamaža Boras o nekom kandidatu za dekana uopće ima mišljenje sama je po sebi skaredna. No, stvar biva još grotesknija kad čovjek pročita tekst uskrate suglasnosti za Jovanovićev program, tekst koji je rektorski drug Kim sročio, a sjevernokorejski senat elektronski izglasao.
Riječ je o tekstu od 11 printanih stranica, uzgred sročenom stilski nezgrapno i na samom rubu pismenosti. Ali, iako sam piše kao drvenim plugom, Boras se u tekstu obrušava na wannabe dekana poput fiškala koji kinji seosku kumicu. Gunđa što FF nije propisno adresirao pismo, kuka što Jovanović “ne koristi formalno predviđene pojmove”, a jedino ne spominje je li dekan možda na krivo mjesto zalijepio i taksenu marku.
Boras se potom laća Jovanovićeva programa, gdje poput usplahirenog prvosvećenika pronalazi kojekakve hereze. Jovanović bi- pazi sad- povećao studentsku participaciju. Dao im veće odlučivanja na odsjecima. Potakao ih da kreiraju projekte. Stvorio je partnerstvo s civilnim društvom.
Stoga ga Boras poput starijeg dušebrižnika upozorava da ne može to tako, da postoje tu neke odluke, programi i strategije, neke misije i vizije koje je njegov mudri gremij kreirao, pa nek se dugokosi kolega izvoli uhvatiti posla i prilagoditi onom što Mudro Rukovodstvo propisuje. Tako se Boras na šest stranica obrušava na te hipijevske i inkluzivne ideje kao da 1947. raskrinkava kakvu revizionističku partijsku ćeliju.
Velim, na šest strana. Jer, ono zbog čega taj rubno pismeni dokument vrijedi čitanja počinje na 7. stranici i zauzima dobru polovicu obrazloženja. Jovanović je, spočitava mu Boras, u svom programu napisao da će “nastaviti i unaprijediti dosadašnju upravljačku praksu” dekanice Vesne Vlahović-Štetić. Za Borasa ta je rečenica očito dostatan razlog da Jovanovićev program ne može biti dobar.
Stoga on u drugoj polovici teksta napušta bavljenje budućim dekanom i kreće u juriš na njegovu prethodnicu, pronalazeći u njenom djelovanju svakovrsne opačine. Tih je opačina, ako se koji list spisa nije pogubio, pazite, tri (!). Pritom jedna zauzima lavovski dio prostora. A ta je imenovala stručno povjerenstvo koje je imalo zadatak proučiti moguće oduzimanje znanstveno-nastavnog zvanja Borasovom consigliereu Anti Čoviću.
Bivšeg marksista Čovića se, naime, optuživalo da je kontinuirano pumpao uvjete za napredovanje višekratno koristeći iste ili neznatno preinačene radove u uzastopnim reizborima. Je li to tako bilo ili ne, za ovu priču čak nije ni suštinski bitno, bitno je da se netko tamo na FF-u drznuo to propitati i da za te i takve Jovanović ima riječi hvale.
“S kim si, takav si”, inače je pučka poslovica, kod Borasa i Čovića ona postaje programsko kadrovsko načelo. Šefovi Zagrebačke univerze čak se nisu ni potrudili sakriti da iza njihova slamanja “oporbene situacije” viri prijesna, privatna odmazda. Veliki trbuhozborci sveučilišne autonomije najednom su se dosjetili da ta autonomija nije baš za svakoga. Nije, recimo, za one koji čeprkaju po njihovim životopisima.
Volio bih na ovom mjestu napisati da je Borasovo gaženje FF-a ljaga na ugledu mog bivšeg sveučilišta. Volio bih, također, napisati da je ovo što je Boras napravio završna točka njegovog sramotnog mandata. Nažalost, nijedno ni drugo nije točno. Gaženje FF-a ne može narušiti ugled Zagrebačkog univerziteta, jer to sveučilište više nema ugled.
Ono ga je prokartalo odavno, položilo na odar Sedlara i Dragana Čovića. A ako nas je Boras išta naučio u svom dugom mandatu, onda je to da sramoćenje nema završne točke. S Borasom je, doslovce, sve moguće: i počasni doktorat Glavašu ili Merčepu, i sveučilišni studij ptolomejske astronomije, i kolegij o flat Earthu, i profesura emeritus Avi Karabatić. Borasu je, kao i Voyageru, samo svemir granica.
Jer je, naravno, visoko školstvo “autonomno”. Ili bar neki u njemu.