Nakon odigranih utakmica u našoj skupini protiv Austrije, Njemačke i Poljske i s maksimalnih devet osvojenih bodova, naša nogometna nacija bila je s pravom oduševljena. Još smo samo čekali utakmicu protiv Turske u kojoj smo se već automatski vidjeli kao pobjednici, što znači među četirima najboljim ekipama Starog kontinenta. Svi su pokazatelji govorili da će se to i dogoditi. Naši su prvotimci, igrajući protiv Poljske s “rezervnom” postavom, dobili priliku da se praktički tjedan dana odmaraju prije susreta s Turskom. U međuvremenu, oni su igrali utakmicu s Češkom pa su tako imali manje dana odmora nego mi.
U nogometu se zna kako prolazi faza odmora između utakmica. Dan poslije utakmice svi su igrači “bolesni” od umora, drugi dan počinje razgibavanje, treći dan već se svi osjećaju bolje i trener može izvesti trening bez osobitog intenziteta, da bi tek četvrti dan igrači bili odmorni i spremni za turnirski način natjecanja. Znači, mi smo imali veliku prednost u odnosu na Turke kojima, uza sve to, dva ključna kartonirana igrača nisu imala pravo igranja (vratar Volkan i vezni igrač Aurelio). S pravom smo očekivali trijumf nad njima.
Turska je dotada sve svoje utakmice igrala u istom rasporedu 4-4-2 gdje bi se od ta dva napadača jedan vraćao pomoći u sredini. Tako bi, zapravo, oni uvijek imali pet igrača u sredini. Kako im se događalo da su sve utakmice u regularnom vremenu gubili, u posljednjim su minutama prelazili na “va-bank” igru. Tako se dogodilo protiv Švicarske i Češke. Oni su, na njihovu sreću, svaki put uspjeli ostvariti željeni rezultat, plasirali su se kao drugi u svojoj skupini. Ta njihova “va-bank” igra, gledajući je poslije naše utakmice, za dobre poznavatelje nogometa i sistema počinje imati smisla. A to je kako igrati kada moraš pobijediti. Jer to je jurenje rezultata kroz pressing na loptu. Turci su to dobro radili još 2002. kada su bili treći na svijetu.
Znali su unaprijed da ćemo mi igrati svoju igru i Fatih je tražio način da tome parira. Odlučio se na takvu igru da Hrvatskoj ne dopusti igrati. Potpuno je zatvorio sredinu pa se tako naši igrači u manevru apsolutno nisu snalazili pokraj njihovih zgusnutih igrača. Bilo je jasno da s takvom zgusnutom igrom u sredini naši bokovi ostaju slobodni i šanse koje smo stvorili došle su samo preko bokova. Napadali su nas kao ose sa svih strana, na svakom našem igraču bila su njihova dvojica. Trčali su za loptom i tako udvajali naše igrače, zbog čega vezni igrači nisu mogli po bokovima pronaći slobodne suigrače. Kada su nam bokovi imali loptu, jurili po okomicama, stvarali prilike, centrirali, a igrači dolazili u prilike realiziranja, trebala im je veća brzina nego ona na koju su navikli. Zbog toga su se i događali promašaji zicera.
Turci su brojčanom nadmoći zauzeli sredinu terena, igrali su kratki međusobni pas, upuštali se u driblinge koji dovode do prekršaja i na taj način dobivali na vremenu i odmoru. Njihov je napad po bokovima bio jalov jer nemaju kvalitetne centaršuteve jednoga Srne, Rakitića, Pranjića, i često su, zbog nedostatka te kvalitete, loptu morali vraćati natrag te su, zapravo, bili bezopasni za naš gol. Jednom riječju, oni su nama uzeli sredinu terena, a prepustili bokove na način da ih pokrivaju kad stignu. Jasno je da su se Turci orijentirali na to da nam opstruiraju igru, da ne prime gol, jer su vjerovali da će ga možda oni postići ili doći do jedanaesteraca, što se, zapravo, i dogodilo.
Rüstü Reçber, a bio sam mu trener u Fenerbahçeu, vratar je nevjerojatnih refleksa, ali voli izlaziti i igrati daleko od svog gola i zato u Barceloni nije uspio. I zbog toga smo mi poveli u 119. minuti. Nažalost, spletom nesretnih okolnosti, ali i neiskustva, naši igrači nisu čuvali loptu, zanesena ili ponesena, naša su se dva igrača našla u zaleđu i odatle je krenuo degažman Rüstüa i, kao posljedica, izjednačenje.
Što se tiče jedanaesteraca, u pravilu, prvi i posljednji izvode najbolji izvođači, a ostale iskusni igrači. Prema mom mišljenju, prvi izvođač trebao je biti Srna…
No, ne treba sada nikoga kritizirati jer s ovom mladom ekipom imamo odličnu perspektivu.
Tomislav Ivić
U nogometu se zna kako prolazi faza odmora između utakmica. Dan poslije utakmice svi su igrači “bolesni” od umora, drugi dan počinje razgibavanje, treći dan već se svi osjećaju bolje i trener može izvesti trening bez osobitog intenziteta, da bi tek četvrti dan igrači bili odmorni i spremni za turnirski način natjecanja. Znači, mi smo imali veliku prednost u odnosu na Turke kojima, uza sve to, dva ključna kartonirana igrača nisu imala pravo igranja (vratar Volkan i vezni igrač Aurelio). S pravom smo očekivali trijumf nad njima.
Turska je dotada sve svoje utakmice igrala u istom rasporedu 4-4-2 gdje bi se od ta dva napadača jedan vraćao pomoći u sredini. Tako bi, zapravo, oni uvijek imali pet igrača u sredini. Kako im se događalo da su sve utakmice u regularnom vremenu gubili, u posljednjim su minutama prelazili na “va-bank” igru. Tako se dogodilo protiv Švicarske i Češke. Oni su, na njihovu sreću, svaki put uspjeli ostvariti željeni rezultat, plasirali su se kao drugi u svojoj skupini. Ta njihova “va-bank” igra, gledajući je poslije naše utakmice, za dobre poznavatelje nogometa i sistema počinje imati smisla. A to je kako igrati kada moraš pobijediti. Jer to je jurenje rezultata kroz pressing na loptu. Turci su to dobro radili još 2002. kada su bili treći na svijetu.
Znali su unaprijed da ćemo mi igrati svoju igru i Fatih je tražio način da tome parira. Odlučio se na takvu igru da Hrvatskoj ne dopusti igrati. Potpuno je zatvorio sredinu pa se tako naši igrači u manevru apsolutno nisu snalazili pokraj njihovih zgusnutih igrača. Bilo je jasno da s takvom zgusnutom igrom u sredini naši bokovi ostaju slobodni i šanse koje smo stvorili došle su samo preko bokova. Napadali su nas kao ose sa svih strana, na svakom našem igraču bila su njihova dvojica. Trčali su za loptom i tako udvajali naše igrače, zbog čega vezni igrači nisu mogli po bokovima pronaći slobodne suigrače. Kada su nam bokovi imali loptu, jurili po okomicama, stvarali prilike, centrirali, a igrači dolazili u prilike realiziranja, trebala im je veća brzina nego ona na koju su navikli. Zbog toga su se i događali promašaji zicera.
Turci su brojčanom nadmoći zauzeli sredinu terena, igrali su kratki međusobni pas, upuštali se u driblinge koji dovode do prekršaja i na taj način dobivali na vremenu i odmoru. Njihov je napad po bokovima bio jalov jer nemaju kvalitetne centaršuteve jednoga Srne, Rakitića, Pranjića, i često su, zbog nedostatka te kvalitete, loptu morali vraćati natrag te su, zapravo, bili bezopasni za naš gol. Jednom riječju, oni su nama uzeli sredinu terena, a prepustili bokove na način da ih pokrivaju kad stignu. Jasno je da su se Turci orijentirali na to da nam opstruiraju igru, da ne prime gol, jer su vjerovali da će ga možda oni postići ili doći do jedanaesteraca, što se, zapravo, i dogodilo.
Rüstü Reçber, a bio sam mu trener u Fenerbahçeu, vratar je nevjerojatnih refleksa, ali voli izlaziti i igrati daleko od svog gola i zato u Barceloni nije uspio. I zbog toga smo mi poveli u 119. minuti. Nažalost, spletom nesretnih okolnosti, ali i neiskustva, naši igrači nisu čuvali loptu, zanesena ili ponesena, naša su se dva igrača našla u zaleđu i odatle je krenuo degažman Rüstüa i, kao posljedica, izjednačenje.
Što se tiče jedanaesteraca, u pravilu, prvi i posljednji izvode najbolji izvođači, a ostale iskusni igrači. Prema mom mišljenju, prvi izvođač trebao je biti Srna…
No, ne treba sada nikoga kritizirati jer s ovom mladom ekipom imamo odličnu perspektivu.
Tomislav Ivić
Komentari
0