Kao i mnogi među čitateljima Jutarnjeg, i ja spadam među one ljude koji se devedesetih godina sjećaju kao doba poniženja, neugode i srama. Za razliku od Miroslava Tuđmana, koji im je ovih dana u Kamenmostu spjevao sentimentalni memento, ja devedesete ne pamtim po jedinstvu ni po ponosu. Pamtim ih kao doba dubokih zavada i grozne nepravde, tajkuna, deindustrijalizacije i ruganja s demokracijom. Pamtim ih kao doba kad smo na vlasti imali taštog, mrzovoljnog tiranina, oko njega dvjesto ulizica, a na terenu strateški raspoređeno dvjesto tajkuna poput Miroslava Kutle. Unatoč tome, ljudi su za tog Tuđmana i za te “kutle” glasali opet i opet, a u ta vremena ja sam baš zbog toga vjerovao da živim u zemlji najbeznadnijih glupaka.
Pa ipak, čak i tada, u to posve strašno doba, činilo se da u Hrvatskoj postoje uljuđeni otoci, a ti su otoci bili gradovi. Svake dvije-tri godine nekako bismo se mirili s porazom u županijama, bilo smo svjesni da ne možeš pridobiti “gluhu zabit”, no gradovi su bili ugodna domena “naših”. Ti “naši” bili su neobična i šarena družba. U Osijeku je nepoderivi gradonačelnik bio Zlatko Kramarić, pristojan, ali katkad neoprostivo kolebljiv profesor slavistike. U Dubrovniku je vladao Vido Bogdanović, lakozapaljivi HSS-ov mladoturak. U Splitu su vlast držali raznorazni liberali, u Trogiru šarmantni ideolog opće prakse Šime Lučin. Čak i u Zagrebu - tada HDZ-ovu bastionu - vlast je izgledala u određenoj mjeri pristojno, a sačinjavali su je veći ili manji lopovi pristojne dikcije, biranih kravata i bazično demokratskih nazora. Kao i u Sarajevu, i u Hrvatskoj su ljudi tada krivo vjerovali da je asfalt čarobna supstanca, i da djelovanje tog tajnog melema suzbija primitivne političare.
Kumovi, jarani, pajdaši
U međuvremenu, prošlo je desetljeće i kusur. U Hrvatskoj nema više mrzovoljnih diktatora, demokratska forma poštuje se u nužnoj mjeri, a elita devedesetih skladno se uzglobila u kojekakve banke, komore i telefonske kompanije pa sad više ne strši. Postali smo - što bi se reklo - “funkcionalna demokracija” i čovjek se načas gotovo prevari pa pomisli da smo se priveli civilizaciji. No, taj prvi pogled vara. A da vara, ponajbolje shvatite kad pogledate današnje hrvatske gradonačelnike.
U Osijeku, gradu kojim su nekad vladali Kramarići, danas vlada Glavaš, nepravomoćno osuđeni masovni ubojica i bjegunac od zakona. U Splitu, gradu u kojem su liberali držali 40 posto, danas vlada pitoreskni primitivac, čovjek koji na urbanističke, financijske i sportske funkcije stavlja kumove, jarane, zaove i pajdaše. U Trogiru, “domorocima” je trebalo punih osam godina da raskrinkaju Vinka Brkana, korpulentnog divljaka koji je uveseljavao korisnike YouTubea, rasipao gradski novac i divljao na autocesti dok ga nije strefio izborni poraz. Čak i u Zagrebu, gradu 40 tisuća studenata, više nema na vlasti finih, elegantnih mutikaša. Umjesto njih na vlasti je pučki idol koji uokolo krsti djecu, poklanja konje i dobiva 60 posto glasova u intelektualnoj i novčarskoj okosnici države. U Hrvatskoj se od devedesetih promijenilo mnogošto, no jedna stvar ponajviše. Zaboravite melem zvan asfalt. U ovoj zemlji gradovi više nisu dio rješenja: oni su u međuvremenu postali dio - problema.
Ne treba se stoga čuditi što su nacionalni mediji jučer sa živim interesom objavili kako se Zdravko Mamić, živopisni primitivac na čelu NK Dinama, namjerava kandidirati za gradonačelnika Zagreba. Mamić kao zagrebački gradonačelnik? Sad i danas to možda zvuči kao bizarna i nevjerojatna ludost. Ali, prije dva ili tri mandata meni se isto tako činilo bizarnim i nevjerojatnim da bi Milan Bandić mogao zagrebačke izbore dobiti više od jedanput. Prije pet godina ni pomisliti nisam mogao da bi Trogir - pitomi, pospani renesansni grad - mogao još jednom izabrati Brkana. Prije tri godine bilo koga tko bi mi rekao da će Kerum postati poteštatom Splita smatrao bih redikulom. A ipak, sve se to dogodilo. Zašto se onda ne bi moglo dogoditi da i Mamić pridobije glasačku volju?
U ovom desetljeću postojala su dva hrvatska grada što su političku sudbinu dala u ruke klupskih šefova. U Trogiru je Vinko Brkan udužio grad do grla ne bi li sagradio stadion i lokalni nogometni klub doveo do Prve lige: čak mu je, poput Tuđmana, ime promijenio iz Slavena u Trogir. Na kraju je Brkan izgubio izbore, stadion nije sagrađen, Trogir je danas bankrotirani grad, a NK Trogir je pred bankrotom i posljednji u Trećoj ligi.
Nogometni feudalizam
U Velikoj pokraj Požege i klub Kamen Ingrad, i grad bili su leno lokalnog HSP-ova biznismena Vlade Zeca. Priča je bila slična trogirskoj, ali žešća: Zec je završio u prežun, općina na bubnju, stadion je, doduše, tu, a na njemu igra ligaš najnižeg ranga koji je promijenio ime i sad se zove NK Papuk. Trogir i Velika bili su test-baloni, pokusni kunići za novu fazu hrvatske demokracije. Nakon što su gradovima i općinama prvo vladali politički komesari, pa onda “oni drugi” politički komesari, pa sasvim zakratko demokratski načelnici, ulazimo u novo razdoblje: njima će sad vladati nogometni funkcionari. Ta nova politička paradigma, paradigma nogometnog mikrofeudalizma, dosad se testirala u provinciji. Zakratko je vladala u Virovitici i Suhopolju, pa u Trogiru, Velikoj, Kostreni i Starim Perkovcima. Sada se, međutim, ulog diže. Prije nego što je postao gradonačelnik SplitaKerum je postao manjinski udjeličar Hajduka, a i sada vodi računa da kontrolira Nadzorni odbor kluba preko bratije koju sačinjavaju njegovi klijenti i podložnici, mesari i trgovci keramikom. U Zagrebu je Bandić dobro pazio da bude jasno ko pekmez kako je Dinamo njegov projekt, ovisan o njegovu holdingu i njegovoj kesi. Sljedeći na redu je Mamić - nogometna feudalna oligarhija ekipira se i osvaja najveće urbane grozdove. Pritom je ironija da im glasačka vojska čak nisu - navijači. U Zagrebu samo okuka zaista želi da Mamić ode. U Splitu je slično: mnogo sam puta pisao protiv Torcidina ustaševanja, crnih maja i šovinizma - ali, dužan sam priznati, okuka je u Splitu danas jedina supkultura koja se aktivno usprotivila kerumizaciji. Nogometizaciju politike, dakle, čak ne potiču navijači sa stajanja. Nju potiče siva navijačka masa, umotana u dekicu pred TV-om, šutljiva većina koja nogomet konzumira onako kako konzumira Big Brother i Red Carpet. Oni su “popili” zečeve, sinovčiće i mamiće onako kako su “popili” i Gotovčeve. U ovakvom nogometu kakav imamo - dakle, bez zvijezda, uzbuđenja i draži - glavne su zvijezde postali klupski funkcionari, mahom parakriminalne kabadahije. Nogomet je takvima dao vidljivost. Odatle pa do politike bio je tek koračić.