Balzac je napisao kako se u parišku elitu - ili bilo koju društvenu elitu - čovjek može uspeti na dva načina. Jedan je da udari u njega kao topovska kugla, drugi da se ušulja kao kuga. Novopečeni sudac Ustavnog suda Davorin Mlakar u hrvatski se “Pariz” ušuljao kao kuga.
Ovaj 68-godišnji pravnik iz Bjelovara dio je hrvatske političke oligarhije praktički otkad ona postoji. Još 1993., Mlakar će dobiti svoju prvu političku funkciju: postat će tajnik vlade. Već iduće godine, Mlakar će prvi put postati ministar uprave. U narednim desetljećima, Mlakar će kao kadar s ruba HDZ-ova “inner circlea” kružiti u igri stolica hrvatske političke kaste. Bit će ministar, pa saborski zastupnik, pa ambasador. Potom će opet postati ministar uprave u Vladi Jadranke Kosor, pa saborski zastupnik u dva uzastopna saziva. Punih četvrt stoljeća Mlakar je, ukratko, profesionalni političar. No, tijekom svih tih desetljeća Mlakar se nije izdvojio ničim čime bi ga hrvatski glasač upamtio. Obitavao je na rubu moći, poput lelujave, poluprozirne sjenke. Kad je bio dio vlade (a bio je dulje nego i jedan sada aktivni političar), bio je samo i jedino ministar uprave. Sjedio je na čelu tog “dosadnog” ministarstva za koje 80% građana blagog pojma nema čime se bavi, ministarstva kojem je sve to vrijeme bio posao da se ništa ne promijeni i da koordinatna mreža klijentizma ne bude dodirnuta. Sjedio je Mlakar i u Valentićevoj i u Matešinoj i u Kosoričinoj vladi, potpisivao mišljenja, naputke i sistematizacije, a da prosječni hrvatski građanin nije njegovu političku karijeru ni primijetio.
Sve to vrijeme - međutim - Mlakar je imao i usporednu aktivnost o kojoj nismo znali. Mlakar, naime, voli pomagati ljudima. Neki ljudi pomognu starici prijeći cestu, neki mačku skinu sa stabla, a neki volontiraju u izviđačima, pučkoj kuhinji ili Caritasu. Mlakar je drukčije pomagao ljudima. On je, naime - volonterski, jer je dobar čovjek - pomagao investitorima.
Za tu drugu, usporednu karijeru Mlakara sebedajnog dobrotvora ne bismo vjerojatno nikad ni saznali da nije tih đavljih austrijskih istražitelja koji su - kasno, ali krasno - počeli čeprkati po madri mater balkanske korupcije, a to je celovečka Hypo banka. Negdje koncem prošle dekade, njemačka i austrijska vlada počele su otkrivati fascinantni svijet te provincijske, gorštačke koruške banke koja se tijekom desetljeća tranzicije pretvorila u nekretninskog gospodara istočnog Jadrana, da bi potom uz tresak implodirala pod teretom nagomilanih, precijenjenih nekretnina. Austrijska i hrvatska javnost najednom su postale svjesne tog mističnog trokuta u kojem je u jednom kutu bila koruška banka, u drugom stakleni tornjevi zagrebačke i istarske političke moći, a na trećem uboge i bezvodne vale, kameni suhozidni obronci prekriveni makijom i smrčom. Jedna od takvih krševitih, od boga zaboravljenih vala nalazila se na Pagu. Ime joj je bilo Šimuni, a u naravi se sastoji od uskog i sigurnog morskog zaljeva, pedesetak vikendica i jednog kampa. Tih godina, kad je još vladao eldorado i kad su svi mislili da se krš mističnom transsupstancijom sam pretvara u zlato, na red su za igru Monopoli došli i Šimuni. A onda se, negdje na rube te nekretninske alkemije, pojavilo i ime našeg volontera dobrotvora. Pojavilo se i ime Davorina Mlakara.
U jednom od svjedočenja austrijske istrage, naime, stanoviti je Alex Kropiunig kazao kako je koruška banka svega nekoliko mjeseci prije velike krize bacila oko na terene u Šimunima. Stoga je u ljeto 2007. isplatila 630 tisuća eura trojici hrvatskih moćnika da im riješe problem prenamjene zemljišta u Šimunima iz poljoprivrednog u građevinsko. Sva trojica prisutnih - izjavio je austrijski svjedok - primila su po 210 tisuća eura, a jedan je od njih – HSS-ov političar Danijel Ropuš - to je navodno i priznao. Sam Mlakar nije. Mlakar je izjavio da je doista koruškim prijateljima “dao malu ruke”, da jest provrtio par telefona da se taj belaj riješi, ali nije za to uzeo pare. Ne, on je to radio onako, iz apstraktne dobrote, onako kako ljudi volontiraju u socijalnoj samoposluzi ili daju krv. Da se siroti alpski bankari ne bi našli samo i tuđem svijetu gdje ne znaju jezik, lijepo je da im se pri ruci nađe gostoljubivi domaćin. Tako je i Mlakar, eto, altruistički pomagao Hypo banci.
No, koji mjesec kasnije stiže kriza, a đavo je ta kriza. Paški i ne samo paški kamen na koncu se ispostavio kao ono što jest - kamen. Ispostavilo se da je koruška banka na toj goleti izgubila milijune. Ispostavilo se da će sanacija zaigranih koruških akrobacija austrijske porezne obveznike koštati 15 milijardi eura. Ispostavilo se da porezni obveznici, kad im tolike pare izbijete iz džepa, počnu postavljati pitanja. Pa su tako i Davorin Mlakar, Ropuš i njihov treći drugar - stanoviti Vresk - bili pozvani u Klagenfurt da neke stvari razjasne.
I tu dolazi taj trenutak koji kao epifanija rasvjetljava grotesknu banana-državu u kojoj živimo. Na portu koruške provincijske banke dolazi Herr Mlakar, čovjek koji je u tom trenutku saborski zastupnik, koji će u mandatu triju premijera bio ministar, koji je bio ambasador u dvije države. Čovjek koji će samo godinu dana kasnije opet biti izabran za Hrvatski sabor dolazi na portu jedne austrijske županijske štedionice i tu se upisuje u knjigu stranaka. Upisuje pod lažnim imenom, poput tata.
Postoje ljudi koji imaju hipertrofirani patriotski ponos, te oni koji ga imaju u majušnom, liliputanskom obliku - kao ja. Ali, moram priznati da čak i mom bijedno sićušnom nacionalnom ponosu obrazi bride od stida kad pomislim na taj prizor. Trostruki ministar, dvostruki ambasador, aktualni i tadašnji parlamentarni zastupnik ove prejadne države upisuje se na porti jedne provincijske banke pod pseudonimom, da se ne otkrije. Objašnjava pred austrijskim prokuristima, knjigovođama i istražiteljima kamo je nestalo tih dvjesto tisuća eura. Kad čovjek pomisli na taj prizor, ne može kao građanin ove republike ne osjećati strašni, neizmjerni stid.
U zemlji koja ima bar mrvu samopoštovanja, Davorin bi Mlakar nakon toga bio i sam “dead man walking”. Ni jedan političar ni u jednoj civiliziranoj demokraciji ne bi uspio preživjeti činjenicu da mu se ime pojavljuje u inozemnoj optužnici, da strani svjedoci izrijekom kažu da su ga potplatili, da se u slobodnom vremenu šuljao hodnicima stranih banaka i lažno se predstavljao na porti. Davorin Mlakar u nekoj bi drukčijoj i boljoj zemlji bio iz društvene elite ostraciran kao pincetom, a HDZ i cijela politička klasa pretvarali bi se da nikad nije postojao. Ali - tako nije u Hrvatskoj. U Hrvatskoj, točno taj i točno takav Davorin Mlakar netom je nakon skandala sa Šimunima - unaprijeđen. Unaprijeđen je tako što je postao član vrhovnog tijela koje u Hrvatskoj brine o zakonitosti i ustavnosti, a to je Ustavni sud. Jer, taj i takav Davorin Mlakar prošlog je tjedna s dvotrećinskom većinom (117 za, 16 protiv) izabran za ustavnog suca. Pritom - pokraj svih afera i skandala - našoj dičnoj političkoj kasti nije bila sporna ni činjenica da Davorin Mlakar u životu nije ni jedne jedine minute bio niti sudac, niti profesor ustavnog prava.
Reći ćete - što očekivati od HDZ-a, stranke koja nas je navikla na Fimi-Medije i Drimije, sanadere, karamarke i mamiće? Ali, ovo potpuno sramotno imenovanje nije, niti je mogao, donijeti sam HDZ. Za dvotrećinsku većinu trebao im je strateški partner. A tog su strateškog partnera našli u SDP-u.
I zato je važno još jednom napomenuti, da se upiše kao sramota. Davorin Mlakar izabran je u Ustavni sud sa samo 16 glasova protiv. Protiv izbora Davorina Mlakara glas su digli samo Milorad Pupovac, Most i Živi zid. Samo je Srbima, dezorijentiranim anarhistima i jednom maloj grupici provincijskih klerikalaca u tom trenutku bilo stalo da ova republika sačuva minimum minimuma obraza.
Nasuprot njima, dvije velike stranke u Ustavni su sud izabrale su sastav Ustavnog suda u kojem će od trinaest “sudaca” (navodnici namjerni) šest biti političara, a trojica koji su tu došli izravno iz Sabora. Izabrali su deset “sudaca” od kojih ni jedan nije ustavno-pravni stručnjak, a samo jedan ima ozbiljni sudački staž. Izabrali su “suce” koji će Ustavni sud još oštrije usmjeriti prema onom što danas već jest: smjesa samoproglašenog prizivnog suda, ideološkog debatnog kluba, te “vijeća revolucije” iranskog tipa. To su napravili HDZ i SDP. Napravili su to, djelujući točno u onom duhu koji je primoštenski grmalj Stipe Petrina svojedobno pronicljivo opisao kao “dvije frakcije iste partije”.
To treba upamtiti, čak i ako nam ne slijede novi izbori. A pogotovo treba upamtiti ako nam oni slijede. Treba upamtiti za koga glasamo ako u hrvatskoj politici više ne želimo ljude poput Davorina Mlakara. Treba upamtiti, da u tom slučajem ne glasamo ni za HDZ, ali ni za SDP.