Predsjednica Republike iznašla je adekvatnu definiciju naše nesreće: stabilna stagnacija

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović inteligentnim intervjuom Nataši Božić, jednoj od vodećih političkih novinarki u Hrvatskoj, “iskoristila” je kaos u izvršnoj vlasti da sebe (i predsjednicu Republike, i Kolindu Grabar Kitarović) afirmira kao element stabilnosti u fluidnoj demokraciji na hrvatski način. Predsjednica Republike (koristim skraćenu formulu makar iskočio iz kože njezin šef kabineta, koji insistira na punome sedmeročlanom naslovu u maniri Frane Josipa) iznašla je i adekvatnu definiciju države kojoj je na čelu: stabilna stagnacija. Da ništa drugo nije rekla, zaradila bi pljesak već za tu sretnu formulaciju nesreće za koju nije odgovoran ama baš nitko drugi osim nas birača.

Kolinda Grabar Kitarović izvukla je “iz naftalina”, u povodu teških muka pri prijelazu iz jedne u drugu vladinu većinu, konstataciju da Hrvatska nema dovoljno profesionaliziranu državnu upravu da bi mogla izdržati te prijelaze, ni strategiju razvitka države koju bi ta uprava mogla provoditi.

Tema ni na koji način nije nova. O njoj nam je još kao mladim studentima poslovično razborito i jasno govorio profesor Eugen Pusić; u onom režimu je u Hrvatskoj u jednom razdoblju bila razdvojena funkcija republičkog sekretara za pojedine resore od funkcije člana Izvršnog vijeća (vlade) zaduženoga za taj resor - ali to je, u neku ruku, bio privid dok je “kadrovirala” jedna (no ne i jedinstvena) Partija. Pisali smo, podsjećali, upozoravali, zanovijetali da bi samo mjesta ministara i eventualno njihovih zamjenika (gdje su nužni) trebala i smjela biti politička, dakle podložna izmjeni u momentu promjene vlade odnosno vlasti, a da bi sva ključna upravna mjesta, od pomoćnika ministra preko načelnika uprava odnosno odjela (ili kako li se već zovu) morala biti stručna i formalno (a po mogućnosti i zbiljski) nepolitička, nestranačka.

To nije bila utopija. Dok je ministar vanjskih poslova bio Mate Granić bilo je momenata kada niti jedan od njegova četiri pomoćnika, kao ni šef kabineta, nisu bili ni članovi ni simpatizeri HDZ-a, nego samo i naprosto stručnjaci, u punoj mjeri “simpatizeri” samo svoje države. Pamćenje može varati, navlastito vremešna novinara, ali mi se nekako ne čini da je isti apartijski/aparatski kriterij bio na snazi dok je isto ministarstvo vodila Kolinda Grabar Kitarović. Zazorno je kada dužnosnici stranaka odlaze na veleposlanička mjesta a da nisu prošli staž u diplomaciji, odnosno javnoj upravi tout court.

Naknadne sumnje izbijaju na vidjelo kada profesionalni ambasadori, ili šefovi policije, izbijaju na prva mjesta stranačkih hijerarhija: dok rigaju oganj i sumpor na svoje političke suparnike, kako se oteti sumnji da je isti ideološki furor ravnao njihovim djelovanjem na tako osjetljivim ganglijskim čvorovima državnog aparata u domu i svijetu?

U zemlji stabilne stagnacije (i endemske korupcije, nemojmo to zaboraviti, gdje je od jednokratne “plave koverte” daleko važnije redovito uhljebljenje) predsjednica Republike je otkrila Ameriku da je državna birokracija, pouzdana (i po mogućnosti nepotkupljiva, i novčano i ideološki), pozitivna promjena, čak optimacija koju još nismo dosegli. Na politologiji, istinabog, još nisu prestali poučavati ni Machiavellija ni Maxa Webera - ali se naši političari ponašaju kao da bi im ta “Kolumbova jaja” naškodila probavi, omela ih da u najkraćem razdoblju proždru najviše.

S predsjednicom Republike je problem, doduše, da ne samo diskurs, nego i sadržaj prilagođuje publici, pa je nezahvalan posao dokučiti što je rekla zato što to zaista misli, a što da se svidi publici koja prati N1, izvrsno osvježenje medijskoga informacijskog prostora. Zato se ne treba zaletjeti ni s pohvalama ni sa zadovoljstvom što je izrekla neke pametne riječi u pogledu položaja Hrvatske u Uniji, ili o značenju i opsegu “regionalne” suradnje (istinabog, mi imamo problema s međusobnom suradnjom hrvatskih “regija”, dok na sam pojam “regiona” dobijemo ospice ako nas odande ne obaspu pohvalama da smo ne samo “naj”, nego “nu nas”).

Da je Hrvatska na stjecištu nekoliko kulturalno-antropologijskih areala nije nužno dokazivati, Milovan Gavazzi je ubilježio zadnje slovo, ali operacionalizirati tu činjenicu kao poredbenu prednost države na tromeđi Sredozemlja, Srednje, odnosno Jugoistočne Evrope nama je zaista kvadratura kruga. Dapače, kao da nema “regiona” kojega se ne bojimo pa na nj lajemo kao uspaničeni pudl (mala je, zapravo nikakva utjeha da isti ili naglašeniji provincijalno-paranoidan efekt prožima Sloveniju, Austriju ili Madžarsku, da i ne spominjemo ine zemljice koje se razmeću mišicama i poviješću... što Egiptu vrijede i povijest i 80 milijuna čeljadi, kad ne zna što bi s time?).

Kad stranački vođe ne gledaju dalje od nosa svoga hipertrofiranog ega, Predsjednica je podsjetila na te neke neosporne faktore. U Hrvatskoj je i to pomak naprijed.