Kad je izraelski narod pod Mojsijevim vodstvom - negdje u 14. stoljeću pr. Kr. - osvajao svoju novu domovinu, Obećanu zemlju (Izl 17,8 do 13), on je uvelike bio sličan drugim narodima i plemenima onoga doba. Rečeno je da su bili “kao drugi, a ipak drugačiji”. Bili su to ratnici, osvajači, željni plijena i novih posjeda, navikli na prolijevanje krvi i surovu osvetu kao i svi drugi. Bog ih je takve prihvatio i poveo da ih učini drugačijima. Promjena je morala biti postupna, duga i teška, ali uvijek vrlo određeno usmjerena. Teško bi bilo u ono doba očekivati da ti bojovnici usvoje misao o jednakoj vrijednosti i pravima svakoga čovjeka. Morali su znati da ih vodi Bog koji o sudbini svijeta i čovjeka ne misli na razini njihova tadašnjeg mišljenja, koji im je pouzdan saveznik uz uvjet da ostanu trajno s njim povezani, da su spremni slijediti ga i u ono o čemu još nisu kadri ni sanjati. Izraz te povezanosti bila je molitva, a oni su se morali trajno uvjeravati da im molitvena veza s Bogom mnogo više vrijedi od sile njihova oružja i vojne vještine. Zato za vrijeme boja što ga vode kao i svi drugi, njihova pobjeda ovisi o Božjoj pomoći koju osiguravaju na molitvu uzdignute Mojsijeve ruke. Moliti pak treba ne samo po mjeri vlastita raspoloženja i vlastite duhovne moći nego i mnogo više od toga. Stoga, kad Mojsiju klonu ruke, pomoćnici mu ih pridržavaju. Neće li poslije i Isus dati da mu čavlima pribiju klonule ruke da tako po svojoj volji, ali iznad svojih ljudskih snaga trajno ostane izraz ljudskog predanja Bogu i Božjeg zagrljaja sa svijetom?
Ni mladi biskup Timotej, Pavlov učenik, očito još nije bio kadar shvatiti sve domašaje evanđelja. Pavao ga uči da ostane vjeran biblijskim korijenima i ustrajan u molitvenoj vezi s Bogom (2 Tim 3,14 do 4,2). Mora Kristovu istinu navještati i onda kad mu izgleda da vrijeme nije prikladno, da mu ona niti zvoni u duši niti odzvanja u svijetu.
Isusov je primjer i ovaj put gotovo prizeman, a otkriva nadzemaljske razmjere. Udovica koja moli suca da joj dosudi pravdu (Lk 18, 1 do 8) može i ne znati koliko je dobre volje u tom sucu. Čovjek, pak, po vjeri zna da je vječni sudac uvijek na strani njegova dobra.