U sjeni studentskog štrajka, koji kao da je vjesnik nekog novoga hrvatskog proljeća, uoči mjesnih izbora koji se čine važnijima od prošlih parlamentarnih, dogodila se u Zagrebu u noći s petka na subotu jedna luda, subverzivna i putujuća kazališna predstava, za koje je, primjerice, Pavle Kalinić, pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u kriznim situacijama, zapucao iz pištolja ćorcima po motoru s dva razbojnika u crnim kombinezonima. Po mladiću i djevojci koja mu je dobacila pogrdne riječi na račun gradonačelnika Milana Bandića.
rubrike
NEDJELJNI
JUTARNJI
Kalinić je, dakle, u gluho, predizborno doba noći zapucao na Savici ironično braneći čast svoga šefa, ali nije se dobro proveo. Djevojka je uzvratila ne ironijom nego sarkazmom, rafalom iz “uzija” koji je prestrašio i ostalih 40-ak svjedoka koji su se ondje zatekli, a ne samo gradskog šefa za katastrofe, u pustom mraku kod parkirališta gdje je nedavno ustrijeljen u glavu kamatar Adriano Ćupić.
Tura za 150 kuna
Taj skeč dio je opsežnog performansa !ZAGREBNOĆU! u produkciji Banana Gerile i Montažstroja, u režiji Olivera Frljića, koji uključuje gotovo trosatnu, izaponoćnu vožnju zagrebačkim središtem i periferijom po ruti mafijaških i neriješenih ubojstava, po cijeni od 150 kuna: od dvorišta u kojem su poginuli Pukanić i Franjić, preko Zvonimirove, gdje je brutalno opljačkana Fina, do Dubrave, gdje su likvidirani Šiškić, Omerović i ostali, pa na križanje Mandlove i Branimirove, gdje je odletio u zrak Miljenko Žaja Krojf, sve do juga i Remetinca, i na zapad, na Knežiju i Trešnjevku, gdje su likvidirani Šobot i Tači, pa natrag, u centar, do Cvjetnog trga na kojem je stradao slučajni prolaznik Domini i nekoliko mafijaša.
Gledatelji su smješteni u tri vagona ZET-ova vlakića i za tri presjedanja, u mračnim dijelovima grada, gdje ih kič-pučkim pjesmama zabavlja Glazbeni ansambl Trešnjevka, skupina djevojaka što pjevaju užasne zagorske pjesme, mijenjaju vagone. U svakom ih čeka drugi domaćin.
U prvome, to je Teodor Celakoski, u javnosti najpoznatiji kao frontmen inicijative Pravo na grad i kritičar aktualne gradske vlasti, u drugome spomenuti specijalac Kalinić, a u trećemu redatelj Frljić.
Presjedanje u Dubravi
Celakoski više od pola sata drži predavanje o tome kako je aktualna gradska vlast devastirala zagrebačko urbano tkivo i kako mešetari zemljištima.
- Evo kako rade Bandićevi ljudi: uzmu zemljište koje sudski vještak podcijeni za 100 eura po kvadratu, a zatim pronađu drugo koji sudski vještak za isti iznos po kvadratu precijeni i pukom zamjenom zarade nekoliko milijuna eura - govori Celakoski putnicima u vlakiću.
Njegova hladna filipika, koja bi bila dojmljivija da primjere na koje je ukazivao nisu skrili mrak i orošena stakla tijesnog, drmusavog vagončića, bila je prekidana glasom službenog vodiča Boruta Šeparovića, šefa skupine Montažstroj, koji je upućivao:
- Evo, upravo prolazimo Zvonimirovom ulicom pokraj Fine, gdje su u 2005. u pljački ubijena dvojica zaštitara, a napadači su ovih dana oslobođeni na sudu...
Prvo presjedanje je u Dubravi, na igralištu Klaka. Tu prvi put zapjeva zbor, a potom se sljedeći školski sat vozim s Kalinićem, Dankovečkom na Aveniju Dubrava, pa Mandlovom i Branimirovom, preko Heinzelove do Vukovarske, pa Radničkom cestom, pa natrag na Vukovarsku do Savice.
‘Pozadina’ afere Krašograd
Taj ratni veteran, književnik i mjesni stručnjak za terorizam u vlakiću je prilično rastreseno pričao o kriminalu u pretvorbi, pokazivao nam je Bandićev zlatni, kumovski preplaćeni WC na Borongaju, pravio neke viceve na račun gradske trgovine zemljištem pokraj Kraša, branio gradsku vlast kad smo prolazili pokraj terena Zagrepčanke (koja je Bandiću prvo pripisana kao “afera”, ali se kasnije pokazala kao koristan potez za grad), prisjećao se događaja iz Drugoga svjetskog rata, pa i prije njega. Zborio je i o radničkoj solidarnosti, o predratnim komunistima i o sadašnjim kafićima.
- Kao gradski pročelnik za kulturu i prosvjetu zabranio sam nezdravu prehranu u školama i izbacio, među ostalim, Kraševe čokoladice. To je prava pozadina afere Krašograd - nastojao se šaliti.
Kod redatelja najdosadnije
Nakon u uvodu opisanog oružanog obračuna na Savici selim se u vagon u kojem je redatelj Oliver Frljić. Frljić se gradi nevješt pa tobože zbunjeno priča o tobože otkazanim rutama puta i propalom scenariju, a zapjeva, usto, i dvije sevdalinke.
- Ja sam Bosanac, ne poznajem dobro ovaj grad, ne živim dugo u njemu, a trenutačno sam u Dubravi - govori. Možda je bio dosadan jer ruta koja ga je zapala nije baš bila atraktivna. Uključivala je i jednu podulju vrtnju na remetinečkom rotoru, za koje su se neki plaćeni prolaznici šetali u paru dolje u šumarku. Nepotrebna egzibicija, ali možda teatarski opravdana.
A da bi skeč s raspucanim Kalinićem ispao što uvjerljiviji pobrinuli su se izvrsni glumci: djevojku igra Jadranka Đokić, a mladića Krešimir Mikić. Za njih je, svakako, uloga u ovome putujućem cirkusu prije svega filmska i ne baš neopasna. Mikić, naime, s naoružanom suputnicom, sve vrijeme prati vlakić na motociklu, pretječe ga i “cima”, a osim njega vlakić povremeno sustiže i crni Audi s krupnim vozačem i dvije djevojke obnaženih grudi i skrivenih lica. I iz automobila povremeno zapucaju, a zapuca i Đokićeva s motora.
Sve to, koliko sam shvatio Frljića dok je ćaskao s nama, putnicima, iznosom od 30 tisuća kuna poduprla je upravo gradska vlast, koju ova predstava ismijava prilično spektakularno! Na službenoj web adresi Montažstroja, gdje je objavljen program predstave, stoji da se ona “ostvaruje uz podršku Zagrebačkog holdinga i podružnice ZET, te MUP PU Zagrebačka. Projekt podržava Gradski ured za kulturu, obrazovanje i šport”. Figurativno rečeno, Bandić je taj vlakić platio takoreći kao neku predizbornu reklamnu antireklamu, koja uostalom uključuje i kritiku državne vlasti dajući mapu ubojstava, koja je nama novinarima dobro poznata, ali koja zato nije manje zastrašujuća.
S prosvjeda u vlakić smrti
Prema istraživanju koje je lani proveo Europski statistički zavod (Eurostat), Zagreb je među 10 europskih metropola kad su posrijedi krađe, provale i broj nasilnih smrti i Frljićeva i Šeparovićeva predstava doista ima stvaran kontekst.
Odluka gradskih vlasti da financira ovaj projekt čini se nekako odviše švedski civiliziranom, demokratskom, tolerantnom.
Nemoguće u nas ili nije? Prije bismo rekli da je posrijedi farsa, kakvima se političari u orgijastično predizborno doba najradije prepuštaju. Kalinić je ovdje doborovoljni pajac pa time poništava da bi dobrovoljni pajac možda mogao biti i u stvarnom, političkom životu, Borut Šeparović je subverzivni umjetnik, ali koji ovisi o gradskom proračunu, Oliver Frljić je Bosanac koji kao ništa ne kuži i koji stvarno živi u Dubravi, u vlakiću je i zaljubljeni par studenata s Filozofskog fakulteta, koji su pristigli u ponoć nakon dana provedenog u blokadi fakulteta, napolju je dosta hladno, vlakić vozi nervozni ZET-ov službenik, koji je katkad prebrz pa ako si u zadnjem vagonu, u sebi mu psuješ rodbinu.
On kao da se sveti ovim luđacima što noću zastaju po parkovima i onda piju rakiju koju su organizatori također dijelili.
Gledajući toga visokog ZET-ova službenika, razmišljao sam živi li u Zagrebu više onih koji će poduprijeti ovakve spektakle ili je više onih koji misle da su to prenemaganja. Studenti filozofskih i inih fakulteta kao da se također ovih dana voze u sličnom, moguće manjinskom vlakiću. Pravo je pitanje, dakle, komu će se prikloniti ona još uvijek šutljiva većina. Ova predstava svakako provocira odgovor i na to pitanje.
Tomislav Čadež
rubrike
NEDJELJNI
JUTARNJI
|
više iz
|
Tura za 150 kuna
Taj skeč dio je opsežnog performansa !ZAGREBNOĆU! u produkciji Banana Gerile i Montažstroja, u režiji Olivera Frljića, koji uključuje gotovo trosatnu, izaponoćnu vožnju zagrebačkim središtem i periferijom po ruti mafijaških i neriješenih ubojstava, po cijeni od 150 kuna: od dvorišta u kojem su poginuli Pukanić i Franjić, preko Zvonimirove, gdje je brutalno opljačkana Fina, do Dubrave, gdje su likvidirani Šiškić, Omerović i ostali, pa na križanje Mandlove i Branimirove, gdje je odletio u zrak Miljenko Žaja Krojf, sve do juga i Remetinca, i na zapad, na Knežiju i Trešnjevku, gdje su likvidirani Šobot i Tači, pa natrag, u centar, do Cvjetnog trga na kojem je stradao slučajni prolaznik Domini i nekoliko mafijaša.
Gledatelji su smješteni u tri vagona ZET-ova vlakića i za tri presjedanja, u mračnim dijelovima grada, gdje ih kič-pučkim pjesmama zabavlja Glazbeni ansambl Trešnjevka, skupina djevojaka što pjevaju užasne zagorske pjesme, mijenjaju vagone. U svakom ih čeka drugi domaćin.
U prvome, to je Teodor Celakoski, u javnosti najpoznatiji kao frontmen inicijative Pravo na grad i kritičar aktualne gradske vlasti, u drugome spomenuti specijalac Kalinić, a u trećemu redatelj Frljić.
Presjedanje u Dubravi
Celakoski više od pola sata drži predavanje o tome kako je aktualna gradska vlast devastirala zagrebačko urbano tkivo i kako mešetari zemljištima.
- Evo kako rade Bandićevi ljudi: uzmu zemljište koje sudski vještak podcijeni za 100 eura po kvadratu, a zatim pronađu drugo koji sudski vještak za isti iznos po kvadratu precijeni i pukom zamjenom zarade nekoliko milijuna eura - govori Celakoski putnicima u vlakiću.
Vožnja u vlakiću ZET-a traje tri sataPerformans pod nazivom !ZAGREBNOĆU! vodi putnike poprištima najpoznatijih zločina: od dvorišta u kojem su u atentatu ubijeni Ivo Pukanić i Niko Franjić (lijevo) do Dubrave, gdje je likvidiran Zlatko Bagarić, i Trešnjevke, gdje su likvidirani Šobot i Tači. Vožnja traje tri sata i sve se odvija iza ponoći |
|
Atentat na SliškaCvjetni trg je, zbog atentata na Vjeku Sliška, pri čemu je ubijen i atentator James Cappiau (na slici), jedno od mjesta zločina koje je Montažstroj uključio u rutu |
|
U zbor, u zbor...U obilasku mjesta zločina putnici su se vozili vlakićem, a na postajama na kojima su mijenjali vagone pjevao im je zbor |
|
Njegova hladna filipika, koja bi bila dojmljivija da primjere na koje je ukazivao nisu skrili mrak i orošena stakla tijesnog, drmusavog vagončića, bila je prekidana glasom službenog vodiča Boruta Šeparovića, šefa skupine Montažstroj, koji je upućivao:
- Evo, upravo prolazimo Zvonimirovom ulicom pokraj Fine, gdje su u 2005. u pljački ubijena dvojica zaštitara, a napadači su ovih dana oslobođeni na sudu...
Prvo presjedanje je u Dubravi, na igralištu Klaka. Tu prvi put zapjeva zbor, a potom se sljedeći školski sat vozim s Kalinićem, Dankovečkom na Aveniju Dubrava, pa Mandlovom i Branimirovom, preko Heinzelove do Vukovarske, pa Radničkom cestom, pa natrag na Vukovarsku do Savice.
‘Pozadina’ afere Krašograd
Taj ratni veteran, književnik i mjesni stručnjak za terorizam u vlakiću je prilično rastreseno pričao o kriminalu u pretvorbi, pokazivao nam je Bandićev zlatni, kumovski preplaćeni WC na Borongaju, pravio neke viceve na račun gradske trgovine zemljištem pokraj Kraša, branio gradsku vlast kad smo prolazili pokraj terena Zagrepčanke (koja je Bandiću prvo pripisana kao “afera”, ali se kasnije pokazala kao koristan potez za grad), prisjećao se događaja iz Drugoga svjetskog rata, pa i prije njega. Zborio je i o radničkoj solidarnosti, o predratnim komunistima i o sadašnjim kafićima.
- Kao gradski pročelnik za kulturu i prosvjetu zabranio sam nezdravu prehranu u školama i izbacio, među ostalim, Kraševe čokoladice. To je prava pozadina afere Krašograd - nastojao se šaliti.
Kod redatelja najdosadnije
Nakon u uvodu opisanog oružanog obračuna na Savici selim se u vagon u kojem je redatelj Oliver Frljić. Frljić se gradi nevješt pa tobože zbunjeno priča o tobože otkazanim rutama puta i propalom scenariju, a zapjeva, usto, i dvije sevdalinke.
- Ja sam Bosanac, ne poznajem dobro ovaj grad, ne živim dugo u njemu, a trenutačno sam u Dubravi - govori. Možda je bio dosadan jer ruta koja ga je zapala nije baš bila atraktivna. Uključivala je i jednu podulju vrtnju na remetinečkom rotoru, za koje su se neki plaćeni prolaznici šetali u paru dolje u šumarku. Nepotrebna egzibicija, ali možda teatarski opravdana.
A da bi skeč s raspucanim Kalinićem ispao što uvjerljiviji pobrinuli su se izvrsni glumci: djevojku igra Jadranka Đokić, a mladića Krešimir Mikić. Za njih je, svakako, uloga u ovome putujućem cirkusu prije svega filmska i ne baš neopasna. Mikić, naime, s naoružanom suputnicom, sve vrijeme prati vlakić na motociklu, pretječe ga i “cima”, a osim njega vlakić povremeno sustiže i crni Audi s krupnim vozačem i dvije djevojke obnaženih grudi i skrivenih lica. I iz automobila povremeno zapucaju, a zapuca i Đokićeva s motora.
Sve to, koliko sam shvatio Frljića dok je ćaskao s nama, putnicima, iznosom od 30 tisuća kuna poduprla je upravo gradska vlast, koju ova predstava ismijava prilično spektakularno! Na službenoj web adresi Montažstroja, gdje je objavljen program predstave, stoji da se ona “ostvaruje uz podršku Zagrebačkog holdinga i podružnice ZET, te MUP PU Zagrebačka. Projekt podržava Gradski ured za kulturu, obrazovanje i šport”. Figurativno rečeno, Bandić je taj vlakić platio takoreći kao neku predizbornu reklamnu antireklamu, koja uostalom uključuje i kritiku državne vlasti dajući mapu ubojstava, koja je nama novinarima dobro poznata, ali koja zato nije manje zastrašujuća.
S prosvjeda u vlakić smrti
Prema istraživanju koje je lani proveo Europski statistički zavod (Eurostat), Zagreb je među 10 europskih metropola kad su posrijedi krađe, provale i broj nasilnih smrti i Frljićeva i Šeparovićeva predstava doista ima stvaran kontekst.
Odluka gradskih vlasti da financira ovaj projekt čini se nekako odviše švedski civiliziranom, demokratskom, tolerantnom.
Nemoguće u nas ili nije? Prije bismo rekli da je posrijedi farsa, kakvima se političari u orgijastično predizborno doba najradije prepuštaju. Kalinić je ovdje doborovoljni pajac pa time poništava da bi dobrovoljni pajac možda mogao biti i u stvarnom, političkom životu, Borut Šeparović je subverzivni umjetnik, ali koji ovisi o gradskom proračunu, Oliver Frljić je Bosanac koji kao ništa ne kuži i koji stvarno živi u Dubravi, u vlakiću je i zaljubljeni par studenata s Filozofskog fakulteta, koji su pristigli u ponoć nakon dana provedenog u blokadi fakulteta, napolju je dosta hladno, vlakić vozi nervozni ZET-ov službenik, koji je katkad prebrz pa ako si u zadnjem vagonu, u sebi mu psuješ rodbinu.
On kao da se sveti ovim luđacima što noću zastaju po parkovima i onda piju rakiju koju su organizatori također dijelili.
Gledajući toga visokog ZET-ova službenika, razmišljao sam živi li u Zagrebu više onih koji će poduprijeti ovakve spektakle ili je više onih koji misle da su to prenemaganja. Studenti filozofskih i inih fakulteta kao da se također ovih dana voze u sličnom, moguće manjinskom vlakiću. Pravo je pitanje, dakle, komu će se prikloniti ona još uvijek šutljiva većina. Ova predstava svakako provocira odgovor i na to pitanje.
T ko su članovi MontažstrojaPerformerska, plesna i dramska skupina Montažstroj utemeljena je potkraj 1989. inicijativom Boruta Šeparovića i Olega Mađora. Prva prava predstava bila je “Vatrotehna”, a motivi iz prve glasovite, u doba rata, “Rap Opere 101” umontirani su u spot za pjesmu Hrvoja Crnića Boxera “Croatia in Flames”, jedini domoljubni spot iz našeg rata koja je prikazivan na MTV-ju. Borut Šeparović i član skupine Damir Klemenić 1996. odlaze u Nizozemsku, gdje rade pod imenom Performingunit. Tek 2007., s projektima “T-formance” i “Kazalište vaše i naše mladosti”, ostvarenima u Teatru &TD, Montažstroj se, nakon desetak godina, vratio kući i otad napravio seriju zapaženih performansa od kojih je ovaj koji radi s drugim umjetnicima možda najbolji od njihova povratka. |
Tomislav Čadež