MILJENKO JERGOVIĆ Rođen 1966. u Sarajevu. Od 1993. živi u Hrvatskoj. U Jutarnjem piše od 2001. Objavio tridesetak knjiga fikcionalne i nefikcionalne proze i poezije (vidi na: www. jergovic.com). Osim knjiga, filmova, glazbe i slikarskih izložbi, nikakvih drugih interesa nema. Politika ga zanima samo kao izvor osobne iritacije. Na njegovo književno djelo, kao ni na njegovo novinsko pisanje, do sada nije uložena ni kuna hrvatskoga javnog novca. Nije, niti je kad bio član povjerenstava ili komisija pri gradskim i republičkim institucijama kulture. Novine voli i vjeruje im, pogotovu nakon što odstoje. Nada se da će jednom uz kavu svakoga jutra čitati Jutarnji, Novosti, Obzor i beogradsku Politiku iz sezona 1933. i 1934. I neće se živcirati.
Dijelimo se u dvije vrste: na one koji prepoznaju velike priče i izmišljaju ih, i na one koji su odvaže i dožive veliku priču, ali neće u njoj vidjeti ništa veliko. Samo svoj običan, normalan ljudski život
U to vrijeme dječaci su se igrali po liftovima. Roditelji su im branili, kažnjavali ih, ali oni bi svejedno nalazili načina da se voze gore-dolje. Moj rođak je imao sedam godina kada se s vršnjakom iz zgrade igrao u liftu, stroj se u jednom trenutku zaustavio između dva kata. Činilo se da je prostora taman toliko da se kroz otvorena vrata provuku van. Prijatelj je prvi krenuo, i u času kada se dopola izvukao, mehanizam je pokrenut.
Nakon toga sam uvijek, pogotovo nakon što smo odrasli, rođaka gledao kroz taj događaj. Kako mu se po izlasku iz lifta nastavio život? Koliko često misli o tome da je, možda, on mogao biti taj koji će prvi pokušati da se izvuče iz lifta? Možda je prijatelj bio hrabriji, možda se htio napraviti važan? Možda se više plašio roditeljskih batina pa je htio izaći, možda je inače bio slabiji u paru pa je želio učiniti nešto veliko? Rođaka nikada nisam pitao, niti ću ga pitati. Ali o tome toliko mislim jer mi se čini da bih sišao s uma da mi se dogodilo ono što se dogodilo njemu. I divim mu se što je tako miran i stabilan, nasmiješen i pun poštovanja prema boljim i pametnijim od sebe. Ustvari, prema onima za koje on misli da su bolji i pametniji, a kada čovjek već tako misli, svi mu se učine bolji i pametniji. I nema baš nikakvog problema s tim.
Drugi veliki događaj u životu zbio se kada je već bio šesnaestogodišnjak. Bila je 1993., rat u Bosni, i usred tog rata još jedan rat: između Hrvata i Muslimana (kasnije Bošnjaka). On je s roditeljima, ocem napola Hrvatom napola Slovencem, i majkom Srpkinjom, živio u Zenici. Bilo je teško i beznadno, toliko beznadno da je dječak odlučio da pođe starijem bratu u Ljubljanu, a roditelji nisu imali načina da ga zaustave. Nisu znali što bi mu se moglo dogoditi ako ostane, kao što nisu znali što će s njime biti ako krene. Nisu znali što je od to dvoje strašnije, pa se nisu usudili umiješati mu se u sudbinu i zaustaviti ga. S ličnom kartom izdanom u Zenici, i bez ikakvih drugih papira i potvrda, krenuo je preko linija fronte i kroz carine i zabrane, preko kontrolnih punktova, mimo rata i ratnika. Pokušavao je koristiti što očevo, a što majčino podrijetlo, već gdje bi mu koje moglo poslužiti kao preporuka ili opravdanje. Tamo gdje ne vrijedi ni jedno ni drugo valjda će mu, ipak, pomoći mjesto rođenja. Ako bi procijenio da prijeti opasnost da ga Srbi mobiliziraju, govorio bi da je Hrvat ili čak Slovenac, računajući da mu je bolje da, eventualno, dobije batine zbog krive nacionalnosti, nego da završi s puškom u rovu. Isto je činio i na hrvatskoj strani. Istina, u to se vrijeme Srbi i Hrvati nisu baš jako mrzili, jer ih je spajala zajednička mržnja prema Muslimanima.
Bosna je tih mjeseci i godina bila povelika zemlja. Svako mjesto, svaka općina ili selo, bili su drugi identitet, nacija i kultura. Svaki je zaseok imao drukčija povijesna sjećanja, ovisno o tome tko je kada protiv koga ratovao. Dječak nije mogao znati kako s kim treba, nego se prilagođavao, provjeravao, stoput mjerkao, prije nego što bi krenuo. Do Ljubljane se, s te strane s koje je on pošao, tih mjeseci moglo samo preko Srbije. Ili se njemu tako činilo. Ili je presudilo to što je u nekoj varoši zapadne Srbije imao neku tetku, pa je računao da bi mu ona mogla pomoći u njegovom putovanju. Na kraju, kada je do nje stigao, izgleda da mu i nije pomogla onoliko koliko je mogla.
Bosnu je sretno prošao, a trebali su mu tjedni da od Zenice stigne do mostova na Drini. Kada ga pitam kako je ostao živ, kako ga nisu zatvorili u logor, kako nisu od njega načinili vojnika, on mi uvijek spremno objašnjava, i o svemu tome priča kao da je, zapravo, i normalno da se mimo ljutih bosanskih vojski, kroz hiljadu i jedan gnjev, očaj i nesreću, preko pola zemlje - i to ono pola kojem je Ivo Andrić posvetio skoro cijelo svoje književno djelo - nevino i naivno, praznih džepova i s dobrim i poštenim namjerama, putuje tetki u Srbiju, da bi se stiglo bratu u Ljubljanu. Ono što meni u mome životu i u mojim poimanjima stvarnoga i mogućeg nikako ne može biti normalno, bilo je njegov život i njegova zrela ljudska odluka. Moj rođak nije ekscentričan mladić, uredan je, danas već porodičan čovjek, nema talenta za ekstremne sportove, nesklon je avanturama bilo koje vrste, nikad mu ne bi na um palo da radi išta od onoga što će toliki ljudi već ovoga ljeta raditi u vrijeme svojih godišnjih odmora. Nije on nikakav adrenalinski ovisnik, samo je krenuo bratu u Ljubljanu.
Da ga pitate, pretpostavljam da bi vam rekao kako do kraja i ne razumije zašto mene i dalje toliko zanima njegovo putovanje. Šesnaest je godina prošlo od rata, i on je više nego dvostruko stariji nego što je bio u ono vrijeme.
Ljudi su svašta doživljavali, pa je, eto, i on ponešto doživio, ali zašto bismo o tome dalje razgovarali? Između nas dvojice, naime, postoji važna i velika razlika: ono što je njemu bivao život, to je meni mogla biti samo književnost. Ono što je on doživio, ja bih mogao napisati, i to ne tako da saslušam i rekonstruiram njegovu priču, nego prije tako da je izmislim. Naime, vjerujem da bi priča bila bolja ako bih je izmislio. Njegovi neka budu samo čas kada je krenuo iz Zenice i čas kada stiže u Ljubljanu. Naravno, njegova je i ruta putovanja, te na kraju, ono što je najvažnije: vrijeme. Do Ljubljane mu je, naime, trebalo četiri ili pet mjeseci.
Svoju priču on nikada neće napisati. Moj rođak nije pisac. Ali nije to razlog zbog kojeg neće napisati priču. On, vjerojatno, misli da nema dara za pisanje. Nikada ga o tome nisam pitao, ali ljudi koji ne pišu obično misle da za to nemaju dara. Misle da je dar nešto u što si siguran, ili što je izvjesno, kao što je izvjesno da violinist umije svirati violinu. Ali ni eventualna sumnja u dar nije ono zbog čega moj rođak nikada ne bi napisao svoj putopis od Zenice do Ljubljane. On to ne bi učinio jer ne vjeruje da bi takvu priču vrijedilo ispričati. Njegov problem je sam smisao priče. I kao što se ja nikada ne bih odvažio na takvo putovanje, i jednako to ne bih učinio sa šesnaest kao ni danas, on nikada ne bi napisao takvu priču, ne bi drugoga poticao da ju piše, niti bi takvu priču čitao, ako bi slučajno bila napisana. Možda nisam u pravu, ali čini mi se da je ljude moguće podijeliti na one koji u šesnaestoj kreću iz Zenice za Ljubljanu, preko Srbije i Madžarske, kroz rat i mir, bez novca i dokumenata, i na one koji u tome prepoznaju veliku priču. Sreo sam i neke koji su u sebi spajali jedno i drugo. Ali bi se na kraju razotkrili kao lažljivci i fantasti. U pripovijedanju, kao i u životu, laž slabo funkcionira. Laž demotivira. Laž poništava čaroliju.
Moj rođak je ratne 1993, kao maloljetni Bosanac, bez papira i bez ikoga svog, prošao kroz zemlju Srbiju i uspio ući u autobus, koji ga je kroz Madžarsku dovezao do slovenske granice. Rekao sam da je to trajalo dugo, mjesecima. Vodila ga je neka neponovljiva životna inspiracija, kakvu, pretpostavljam, više nikada neće osjetiti ni doživjeti, i samo je ona, inspiracija, zaslužna što je tako prošao mimo četnika, ustaša i mudžahedina, mimo srpskih i madžarskih carinika i policajaca, dobrih i zlih, odgovornih i neodgovornih, da je prošao pored ljudi kojima, kao ni meni, nije obično i nije normalno da šesnaestogodišnji dječak iz Zenice krene na istok da bi stigao na zapad, starijem bratu u Ljubljanu. Da se radilo o romanu ili filmu, a ne o životu, o njegovoj bi inspiraciji svjedočili mnogi. Oni koji razumiju i oni koji ne razumiju. Ili bolje rečeno: oni koji osjete i oni koji ne osjete. A ne osjete naprosto zato što nisu muzikalni, zato što im je slon stao na uho, zato što im Bog nije dao da osjete priču, nego im je dao da osjete nešto drugo, možda ljepše i važnije. Ali u svemu tome se, ipak, radi najprije o osjećajima. I o poštovanju koje imate prema nečijem velikom životnom nadahnuću. Da ga nije bilo, moj rođak danas, možda, ne bi bio živ. Istovremeno, da je kao sedmogodišnji dječak pokušao biti veći i hrabriji nego što jest, isto ga ne bi bilo. Čudo života, kao i čudo priče, sastojalo bi se u tome da čovjek prepozna svoje nadahnuće. I to je ono zbog čega se rođaku divim, a da on to i ne zna, niti može znati, jer ja to ne umijem izgovoriti.
Naš život teče u procjepu između života i pripovijedanja. Uzalud nam je neživjeti, jer koliko god bježali od svijeta, stvarnost će nas odnekuda potkačiti. I to, u pravilu, tako što će nam se, možda i u najosjetljivijim trenucima, događati sve ono čega smo se najviše plašili, i što smo unaprijed zamišljali i samima sebi u strahu ispripovijedali. I naravno, neće biti nikoga tko bi nam pomogao, jer kada odustajemo od življenja, ljudi misle da odustajemo od njih, pa se odaleče, uvrijede i više ih nema. Ne razumiju da pripovijedamo da ne bismo živjeli, da bismo se nekako sklonili, anestezirali, i da je pripovijedanje simptom neke emocionalne slabosti, nemoći, duševne bolesti, onoga pred čime drugi ljudi traže pomoć od psihijatra. Kada bi svi slabi i nemoćni, kada bi svatko nesiguran u duši i užasnut pred svakim sutrašnjim danom mogao preskočiti taj procjep, taj klanac od života prema pripovijedanju, psihijatri ne bi imali koga liječiti. Ili bi liječili samo divlje.
Ali kada više ne bi bilo onih koji pripovijedaju, ne samo da bi nestali svi jezici, osim onoga jednog - kompjuterskog, nego više ne bismo znali što nam se događa. Možda će se to i dogoditi, tko zna, evo najavljuju propast knjige, kraj pismenosti i civilizacije nastale na pričama iz Tisuću i jedne noći. Ali ako se i dogodi, neće svima. Pripovijedat će pisci i štampat će se knjige kod najbogatijih i najsiromašnijih naroda. Kod prvih, zato što su svjesni posljedica kraja pismenosti, a kod drugih zato što će do njih prekasno doći vijest o tome da knjiga treba propasti i da samo slabi i nemoćni izmišljaju priče.
I tako će se, pretpostavljam, mimo tih sretnih, bogatih i siromašnih naroda, razviti nova civilizacija gospodara i robova, koji će komunicirati nekim nemuštim, kompjuterskim jezikom, a među gospodarima će trajati vječni rat, jer su blaga i bogatstva po svojoj prirodi u vječnome ratu, ukoliko ne postoji pripovijest, ili barem iluzija, o nečemu što je od toga vrednije. Neoliberalni kapitalizam takvu iluziju ne podnosi, pa zato njegovim pobornicima toliko i smetaju, na živce im idu, produktivnost im kvare, bajke i maštarije.
Ali i tada će, vjerujem, moj rođak spasiti stvar tako što će se uputiti na istok, od Zenice prema Ljubljani.