Nakon dva mjeseca hladnog pogona Zagrepčani su se tako zaželjeli prvoligaškog nogometa da je Lokomotivu i Inter, unatoč Noći muzeja, u petak s tribina Kranjčevićeve gledalo čak stotinu ljudi. U izvještaju s utakmice reporter 24 sata nabrojao je, doduše, samo pedeset ogorčenih fanatika spremnih valjda izdahnuti na stadionu, ali Sportske novosti prijavljuju 200 znatiželjnika, pa hajde da se onda radi mira u kući nađemo u sredini i da usput konstatiramo kako prostora za čuđenje nad mizernim posjetom zapravo i nema. Sličan hakl za rodbinu i kumove očekuje se i sljedećeg vikenda kada na istom stadionu Rudeš ugosti Osijek, a onda i tjedan dana poslije kada nam stiže majka svih suvišnih gradskih derbija, spektakl pod naslovom Lokomotiva vs Rudeš.
Nema misterija u priči o pustoši u Kranjčevićevoj. Lokomotiva i Rudeš klubovi su bez navijača; prvi je oživljen kako bi osigurao još malo ‘repromaterijala’ za Mamićevu trgovinu, drugi je snažno uzletio zahvaljujući entuzijazmu Ivana Kneževića, ali od početka je bilo jasno da će taj kvartovski zanos biti ograničenog vijeka. Osim toga, oba kluba u Kranjči žive kao Stipe u gostima. Dragi su, naši su, ali nakon izvjesnog vremena postanu naporni. Čovjeku dođe da ih hladno deložira, ali onda se sjeti da bi pred ogradom stadiona mogao natrčati na zapjenjenog Ivana Pernara pa se ipak predomisli.
Stadion u Kranjčevićevoj u narodnoj je percepciji ipak dom NK Zagreba, kluba koji je sedamdesetih bez problema punio stadion, a u novije doba uvijek je mogao računati na lojalnu pastvu od 1500 ili 2000 duša. Danas je na glasu kao nogometna Atlantida, nestao u bespućima trećeligaške neozbiljnosti, smiješi mu se selidba u četvrti razred. Izvlašten je s posjeda, materijalno devastiran, moralno upropašten. Reklo bi se - Marijane Kustiću džaba si krečio kada si mijenjao travnjak, jer ovaj je stadion u stvarnosti dom mrtvih ‘pjesnika’.
Medijskih lamentacija o laganom umiranju jednog svima simpatičnog kluba bilo je proteklih godina toliko da su postale pomalo otrcane i ne bih se vraćao temi da ovih dana u beogradskom Danasu - rijetkoj tamošnjoj novini koja umjesto po Karleuši i Vranješu argumentirano lupa po Vučićevom režimu - nisam natrčao na tekst o kolapsu OFK Beograda.
“OFK Beograd danas igra u Srpskoj ligi, grupa Beograd, gdje je na polusezoni zauzeo osmo mjesto s bodom manje od Crvene zvezde, ali one iz Malog Mokrog Luga. Kao uspomenu na prethodne uprave ima dug od pet milijuna eura i stadion koji je zbog neriješenih imovinskih pitanja na relaciji država - grad - klub u raspadanju”, piše Danas.
Eh, to je već dobar štof za opsežniji sociološki ‘case study’. Dva su kluba po habitusu bliska, za početak predstavljaju se imenima metropola iz kojih dolaze. Oba se naslanjaju na bogate povijesti, NK Zagreb je sljednik PNIŠK-a, najstarijeg zagrebačkog kluba osnovanog 1903. godine, dok se OFK Beograd nakon 2. svjetskog rata naslonio na tradiciju BSK-a koji je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, baš kao i Građanski, osvojio pet naslova državnog prvaka.
Kao ambasadori svojih gradova, oba su kluba mogla računati na logističku podršku gradskih otaca, ali ne i na masovnu popularnost. Živjeli su u debeloj sjeni ambicioznih i bogatih gradskih mezimaca s nacionalnim predznakom i nisu se pretjerano uzbuđivali zbog toga. Današnjim rječnikom, mainstream im nije bio osobito napet, njih je rajcala alternativa, rado su pristajali na život u offu i u skladu s tim gradili imidž u javnosti. Jedni su bili ‘pjesnici’, ne samo zato što ih je stadionska toponimija ugurala u ulicu Silvija Strahimira Kranjčevića, nego i zato što su držali do lepršavog stila igre na terenu, dok su se izvan njega često ponašali kao anarhisti, bonvivani i raspikuće, face iz noćnog života metropole. Ove druge zvali su ‘romantičarima’ jer su šarmirali umijećem. Dribling, vic, šmek i pomalo šank, old school nogometna priča.
Poput Zagreba i OFK je često balansirao na granici između prve i druge lige, jednom su čak u paketu ispali iz elitnog razreda. Poput Zagreba koji je sa Smolekom i ekipom znao gadno isprašiti Parizan, i OFK se umio tako okrutno narugati velikima da bi ih to još godinama boljelo. Momčad koju je predvodio Josip Skoblar, a sekundirali mu Santrač i Samardžić, pregazila je Dinamo sa 6-2 u finalu Kupa maršala Tita. Kakav Dinamo? Manje-više isti onaj koji je 1967. osvojio Kup velesajamskih gradova, jer spomenuta porcija u mreži Zlatka Škorića datira iz svibnja 1966. godine, a povijesni almanasi otkrivaju da su plavi istrčali u moćnom sastavu s Lamzom, Ramljakom, Zambatom, Gračaninom i Gucmirtlom.
Deset godina kasnije OFK Beograd ući će u noćne more hajdukovaca (“9. svibnja 1976. je najtužniji dan moje karijere”, podvlačio je poslije u intervjuima ‘Frfa’ Mužinić). Premda je narativ zakopan oko ‘nečasne uloge’ suca Maksimovića, koji je ‘zaboravio sat’ u svlačionici i dosudio kraj utakmice Olimpija vs. Partizan tek kada su crno-bijeli postigli pogodak vrijedan titule, istina je zapravo krajnje prozaična. Hajduk nije uspio pobijediti OFK u gostima (1-1). Da je to učinio, osvojio bi naslov, a nogometna bi mitologija zaobišla suca Maksimovića iz Novog Sada.
“Od prelaska Aleksandra Kolarova iz Manchester Cityja u Romu je OFK dobio nadoknadu, ali nogometni savez na račun kluba još nije prebacio 200 tisuća eura od transfera Branislava Ivanovića iz Chelseaja u Zenit”, objašnjava dalje Danas, a vama je sve jasnije da su dva kluba jednojajčani blizanci. Zagreb je možda temeljito skrahirao, ali u prošlosti je lansirao u orbitu reprezentativce poput Olića i Mandžukića i na njima lijepo zaradio. Danas računa da će se Filip Krovinović i Dominik Livaković nastaviti lijepo razvijati, pa u bliskoj budućnosti počastiti klub nekom ozbiljnom transfernom alimentacijom. Naravno, ako Zagreb prethodno ne ode u likvidaciju.
Stadion nadomak centru grada, kao crvena krpa građevinskoj mafiji, sljedeći je detalj koji veže ‘pjesnike’ i ‘romantičare’. Klub čija se vrijednost svakim danom dramatično unižava, igrači mu uspaničeno bježe, navijači ga zaboravljaju, parazitira na zemljištu gdje bi divni moderni neboderi mogli nosom parati oblake, dok bi cijena kvadrata letjela u nebo. Nogometni ‘pjesnici’ i ‘romantičari’, neslavni ste šampioni tranzicije. Imali ste šansu, niste se snašli, nisam siguran da i dalje trebate gradovima čija imena nosite...
Prekid igre
Čini se da je među svim tim stotinama milijuna funta napokon pao i jedan peni, igra se riječima New York Times dok sažima učinke upravo završenog prijelaznog roka. Poanta: engleski klubovi, kompulzivni potrošači, Paris Hilton prijelaznog roka, povukli su ručnu kočnicu.
U cijeloj 2017. na pojačanja su zajednički potrošili 1,4 milijarde funta, završni račun za sljedeću godinu dogurao je jedva do 1,2 milijarde, a 2019. godina mogla bi otići za novih dvjestotinjak milijuna prema dolje s obzirom na to da je u siječnju potrošeno ‘samo’ 110 milijuna funta.
Jesu li se gazde otrijeznili ili ih ograničavaju pravila financijskog fair-playa, zasad nije najjasnije, ali vrijeme sumanutih transfera prolazi. Neymarov rekord mogao bi potrajati...