Na jučerašnjem otvaranju Wine and Gastro Akademije u Kaptol Centru, Damir Kramarić, suprug Danijele Kramarić, vodeće hrvatske sommelierke i šefice legendarnog opatijskog Plavog podruma, gotovo je začuđeno komentirao doslovnu eksploziju zanimanja za restoranski biznis: "Prolazimo, eto, Danijela i ja neki dan kroz Selce, gdje se dugo nismo vozili, i odjednom, svaka treća kuća gostionica..."
Nastave li se u Zagrebu restorani otvarati tempom kao što su se otvarali u prvim proljetnim mjesecima, i u centru će grada uskoro, dobro, možda ne baš svaki treći, ali svaki četvrti ulaz sigurno imati tingl s natpisom imena restorana i prozor s menuom koji vas poziva da nešto pojedete, što nužno ne znači da sada u Zagrebu možete bolje i maštovitije jesti. Naprotiv.
U posljednja dva mjeseca, u glavnom gradu i njegovoj okolici, otvoreno je ili se upravo otvara desetak novih gostionica: Apetit na Jurjevskoj, o kojem smo već pisali, i koji jest vrlo dobar, Fort Apache u Sv. Nedjelji, restoran u hotelu Antunović, istarski Piattino u Hebrangovoj, People's u Radničkoj, Yaxx u Hatzovoj, Panini u Tkalčićevoj, i jedna riblja konoba u podrumu Hard Rock Cafea.
Tomislav Špiček napustio je Baltazar te ovih dana otvara svoj prvi samostalni restoran u Zaprešiću, a vrijedni su Kinezi iz Azije pred završetkom radova na svojoj novoj lokaciji, na Novoj Vesi, u prostoru bivše Tinče.
Nikada se do sada u Zagrebu, u tako malom vremenskom razdoblju, nije otvorilo toliko novih prostora u kojima se jede, što očito govori o porastu kupovne moći, kao i o fizičkom rastu broja ljudi koji žele i mogu jesti vani. Bavljenje restoraterstvom postalo je više nego očigledno i jedan od poželjnijih biznisa u ovom gradu.
Bojimo se, međutim, da vlasnici i voditelji novih restorana ne znaju koliko je to krvav i odgovoran posao, ne znaju koliko je vremena potrebno da se u tom poslu okrene ozbiljniji novac, i, naposljetku, da ih uopće nije briga kako i za koga kuhaju.
Interes za otvaranje restorana zadnjih je mjeseci u Zagrebu motiviran, kako društvenim statusom (sada je "in" imati i voditi restoran, kao što je osamdesetih bilo "in" voditi, primjerice, Saloon), tako i kratkoročnim, krivo definiranim komercijalnim interesima, ali definitivno nije motiviran gastronomskim interesima, a kamoli željom da se gosta učini zadovoljnim.
Uzmimo, primjerice, People's, vrlo luksuzni restoran i lounge bar, smješten u dojučerašnjem predgrađu na Radničkoj cesti, koje se, međutim, ubrzano pretvara u zagrebački City. People's je vjerojatno najbolje uređeno mjesto u Zagrebu. Lounge bar radi cijelu noć i čini posjetitelje sretnima i zadovoljnima.
Vitrina s vinima čini sretnima i zadovoljnima i vrlo, vrlo zahtjevne konzumente, jer u njoj ponosno stoje, čak i jedan d'Yquem, ili vintage šampanjci Henrija Girauda: riječ je o jednoj od najambicioznijih kolekcija vina u Hrvatskoj.
Međutim, People's je, kao restoran, gotovo neprijateljski orijentiran prema gostima. Primjerice, vrlo ljubazni konobar rekao nam je da su dobili naputak da posude sa solju i paprom ne smiju držati na stolu, što je jedno od najapsurdnijih uputa za funkcioniranje restorana koje sam ikada čuo.
Nadalje, prvih dana poslije otvorenja, uz imena tajlandskih jela nije bilo prijevoda, pa je siroti konobar morao recitirati što se ustvari skriva ispod pojedinog naziva, što je dovelo i njega i nas u neugodnu situaciju, i što je od nas zahtijevalo ozbiljnu koncentraciju, budući da smo se morali praviti da smo odjednom zapamtili sadržaj jedno trinaestak pojmova na tajlandskom. No, sve bi to bilo podnošljivije da se u People'su brinu oko hrane. Dok je klasična tajlandska juha bila odlična, sve se drugo pokazalo, želimo li biti osobito tolerantni, jedva prosječnim. Poseban je slučaj biftek s guščjim jetrima, na kojem smo, međutim, umjesto odreska guščjih jetara, dobili odrezak neke neidentificirane paštete, u kojoj se guščja ili pačja jetra nalazila u vrlo malom postotku.
People's je ambiciozno mjesto u koje se novac očigledno ubacivao buldožerima, ali koje se (kada se radi o restoranu, a ne o lounge baru) vodi gotovo jednakom suptilnošću, kao kad se upravlja buldožerom.
Piattino u Hebrangovoj je, pak, posve neambiciozno mjesto. Mali podrum, s jedva desetak stolova, koji želi egzistirati na valu interesa za istarsku kuhinju (pri čemu barem dvije godine kasni; taj je interes već konzumiran). U Piattinu su skromni, pristojni i iznimno ljubazni. Pošto smo pogrešno naručili, za petnaestak minuta su nam donijeli drugo jelo.
Hrana je sasvim rustikalna,i nezanimljivo jednostavna. Kuhari, kao i u većini drugih slučajeva, naprosto ne znaju glavne elemente svojeg posla, pa je biftek, prekrasno obložen desecima listića solidno mirisnih crnih tartufa, bio uobičajeno dinstan, a ne pečen. Uz biftek su mi preporučili krokete, što bi se slagalo da je biftek bio serviran u umaku ili uz umak. Ovako, kroketi su ostali beznadežno suhi.
No, nepoznavanje bazičnih kuharskih tehnika nije jedini Piattinov problem.
Upravo mi je nevjerojatno da u vrijeme kada Hrvatska, a osobito Istra, doživljavaju renesansu maslinovih ulja, u navodno istarskom restoranu ne nude niti jedno od tih veličanstvenih, zelenih, neodoljivo aromatičnih ulja, koja su se već probila i na stolove dalmatinskih gostionica poput Korkyre. Nedostatak ambicija ogleda se i u posve nezanimljivom kruhu: Zagreb je, definitivno, postao pekarsko središte ovoga dijela svijeta, i svaki vlasnik gostionice, koji ne želi peći svoj kruh, morao bi uvažavati tu činjenicu.
Naposljetku, i izbor vina u Piattinu neusporedivo je slabiji nego, primjerice, u Laganiniju, nešto ozbiljnije vođenom istarskom restoranu. Glavni argument Piattina zasad su pristojne cijene, osobito kada se radi o jelima bez tartufa (razne tjestenine s pršutom stoje pedesetak kuna).
Yaxx velikog rukometnog golmana, olimpijskog i svjetskog prvaka Vlade Šole, zasad je, uz Apetit koji smo već recenzirali, jedini razlog za hedonizam i optimizam u ovom zamornom nasrtaju novih gostionica na naše apetite i novčanike.
Yaxx je relativno solidno uređen podrum s malo prejakim osvjetljenjem, sa sjajnim izborom glazbe, s nejasno definiranim jelovnikom, i s iznimno talentiranim kuharom, Robertom Slezakom.
Jelovnik je nedefiniran, utoliko što restoranu s pretencioznim kuhanjem nije potrebno nuditi desetak velikih salata, koje funkcioniraju kao glavna jela, i niz vrlo, vrlo ozbiljnih glavnih jela, naprosto zato što tako koncipiran menu onemogućuje gostu da naruči pravu večeru: salate su prevelike i prezasitne da bi funkcionirale kao predjela, a ako, pak, salatu naručite kao glavno jelo, što će vam uopće predjela. Ako, dakle, isključimo salate (koje bi trebalo zadržati možda jedino na menuu za ručak, ali bi ih se ozbiljno moralo reducirati za večeru), koje se, by the way, poslužuju u vazama, ostatak Yaxxova menua karakteriziraju steakovi i riječne ribe, koje se ne nude nigdje drugdje u Zagrebu.
Smuđ u umaku od maka izgledao je spektakularno, i vrlo je brzo nestao s tanjura. Moj smuđ na pečenoj cikli također je bio izvrstan, iako pregolem.
Tortino od patlidžana i srdela, što ga je dama naručila prije smuđa, spada u jedno od finijih predjela u gradu, a desert, kompozicija triju malih različitih kolača (na naše inzistiranje poslužena bez meda s tartufima), zaslužio je glasniji aplauz.
Yaxxova vinska lista nudi nešto zanimljivije opcije po korektnim cijenama, ali je zasad još malo neuravnotežena: posve je nejasno zašto ne toče šampanjac na čaše, što je postao standard u boljim zagrebačkim restoranima. Yaxx je, dakle, jedino mjesto kojem se veselim (biftek s kamenicama potiče mi znatiželju) i u kojem definitivno znaju kuhati, za razliku od onih novootvorenih restorana u kojima sam dosad stigao jesti.
Govoreći sportskim rječnikom, radi se o uvjerljivo nedostatnom postotku realizacije.
Davor Butković
Nastave li se u Zagrebu restorani otvarati tempom kao što su se otvarali u prvim proljetnim mjesecima, i u centru će grada uskoro, dobro, možda ne baš svaki treći, ali svaki četvrti ulaz sigurno imati tingl s natpisom imena restorana i prozor s menuom koji vas poziva da nešto pojedete, što nužno ne znači da sada u Zagrebu možete bolje i maštovitije jesti. Naprotiv.
U posljednja dva mjeseca, u glavnom gradu i njegovoj okolici, otvoreno je ili se upravo otvara desetak novih gostionica: Apetit na Jurjevskoj, o kojem smo već pisali, i koji jest vrlo dobar, Fort Apache u Sv. Nedjelji, restoran u hotelu Antunović, istarski Piattino u Hebrangovoj, People's u Radničkoj, Yaxx u Hatzovoj, Panini u Tkalčićevoj, i jedna riblja konoba u podrumu Hard Rock Cafea.
Tomislav Špiček napustio je Baltazar te ovih dana otvara svoj prvi samostalni restoran u Zaprešiću, a vrijedni su Kinezi iz Azije pred završetkom radova na svojoj novoj lokaciji, na Novoj Vesi, u prostoru bivše Tinče.
Nikada se do sada u Zagrebu, u tako malom vremenskom razdoblju, nije otvorilo toliko novih prostora u kojima se jede, što očito govori o porastu kupovne moći, kao i o fizičkom rastu broja ljudi koji žele i mogu jesti vani. Bavljenje restoraterstvom postalo je više nego očigledno i jedan od poželjnijih biznisa u ovom gradu.
Bojimo se, međutim, da vlasnici i voditelji novih restorana ne znaju koliko je to krvav i odgovoran posao, ne znaju koliko je vremena potrebno da se u tom poslu okrene ozbiljniji novac, i, naposljetku, da ih uopće nije briga kako i za koga kuhaju.
Interes za otvaranje restorana zadnjih je mjeseci u Zagrebu motiviran, kako društvenim statusom (sada je "in" imati i voditi restoran, kao što je osamdesetih bilo "in" voditi, primjerice, Saloon), tako i kratkoročnim, krivo definiranim komercijalnim interesima, ali definitivno nije motiviran gastronomskim interesima, a kamoli željom da se gosta učini zadovoljnim.
Ambiciozno mjesto u koje se novac očigledno ubacivao buldožerima, ali koje se vodi gotovo jednakom suptilnošću kao kad se upravlja buldožerom
People's
|
|
Uzmimo, primjerice, People's, vrlo luksuzni restoran i lounge bar, smješten u dojučerašnjem predgrađu na Radničkoj cesti, koje se, međutim, ubrzano pretvara u zagrebački City. People's je vjerojatno najbolje uređeno mjesto u Zagrebu. Lounge bar radi cijelu noć i čini posjetitelje sretnima i zadovoljnima.
Vitrina s vinima čini sretnima i zadovoljnima i vrlo, vrlo zahtjevne konzumente, jer u njoj ponosno stoje, čak i jedan d'Yquem, ili vintage šampanjci Henrija Girauda: riječ je o jednoj od najambicioznijih kolekcija vina u Hrvatskoj.
Međutim, People's je, kao restoran, gotovo neprijateljski orijentiran prema gostima. Primjerice, vrlo ljubazni konobar rekao nam je da su dobili naputak da posude sa solju i paprom ne smiju držati na stolu, što je jedno od najapsurdnijih uputa za funkcioniranje restorana koje sam ikada čuo.
Nadalje, prvih dana poslije otvorenja, uz imena tajlandskih jela nije bilo prijevoda, pa je siroti konobar morao recitirati što se ustvari skriva ispod pojedinog naziva, što je dovelo i njega i nas u neugodnu situaciju, i što je od nas zahtijevalo ozbiljnu koncentraciju, budući da smo se morali praviti da smo odjednom zapamtili sadržaj jedno trinaestak pojmova na tajlandskom. No, sve bi to bilo podnošljivije da se u People'su brinu oko hrane. Dok je klasična tajlandska juha bila odlična, sve se drugo pokazalo, želimo li biti osobito tolerantni, jedva prosječnim. Poseban je slučaj biftek s guščjim jetrima, na kojem smo, međutim, umjesto odreska guščjih jetara, dobili odrezak neke neidentificirane paštete, u kojoj se guščja ili pačja jetra nalazila u vrlo malom postotku.
People's je ambiciozno mjesto u koje se novac očigledno ubacivao buldožerima, ali koje se (kada se radi o restoranu, a ne o lounge baru) vodi gotovo jednakom suptilnošću, kao kad se upravlja buldožerom.
Hrana je sasvim rustikalna i nezanimljivo jednostavna. Kuhari ne znaju glavne elemente svojeg posla, pa je biftek bio uobičajeno dinstan, a ne pečen
Piattino
|
|
Piattino u Hebrangovoj je, pak, posve neambiciozno mjesto. Mali podrum, s jedva desetak stolova, koji želi egzistirati na valu interesa za istarsku kuhinju (pri čemu barem dvije godine kasni; taj je interes već konzumiran). U Piattinu su skromni, pristojni i iznimno ljubazni. Pošto smo pogrešno naručili, za petnaestak minuta su nam donijeli drugo jelo.
Hrana je sasvim rustikalna,i nezanimljivo jednostavna. Kuhari, kao i u većini drugih slučajeva, naprosto ne znaju glavne elemente svojeg posla, pa je biftek, prekrasno obložen desecima listića solidno mirisnih crnih tartufa, bio uobičajeno dinstan, a ne pečen. Uz biftek su mi preporučili krokete, što bi se slagalo da je biftek bio serviran u umaku ili uz umak. Ovako, kroketi su ostali beznadežno suhi.
No, nepoznavanje bazičnih kuharskih tehnika nije jedini Piattinov problem.
Upravo mi je nevjerojatno da u vrijeme kada Hrvatska, a osobito Istra, doživljavaju renesansu maslinovih ulja, u navodno istarskom restoranu ne nude niti jedno od tih veličanstvenih, zelenih, neodoljivo aromatičnih ulja, koja su se već probila i na stolove dalmatinskih gostionica poput Korkyre. Nedostatak ambicija ogleda se i u posve nezanimljivom kruhu: Zagreb je, definitivno, postao pekarsko središte ovoga dijela svijeta, i svaki vlasnik gostionice, koji ne želi peći svoj kruh, morao bi uvažavati tu činjenicu.
Naposljetku, i izbor vina u Piattinu neusporedivo je slabiji nego, primjerice, u Laganiniju, nešto ozbiljnije vođenom istarskom restoranu. Glavni argument Piattina zasad su pristojne cijene, osobito kada se radi o jelima bez tartufa (razne tjestenine s pršutom stoje pedesetak kuna).
Yaxx velikog rukometnog golmana, olimpijskog i svjetskog prvaka Vlade Šole, zasad je, uz Apetit koji smo već recenzirali, jedini razlog za hedonizam i optimizam u ovom zamornom nasrtaju novih gostionica na naše apetite i novčanike.
Yaxx je relativno solidno uređen podrum s malo prejakim osvjetljenjem, sa sjajnim izborom glazbe, s nejasno definiranim jelovnikom, i s iznimno talentiranim kuharom, Robertom Slezakom.
Jelovnik je nedefiniran, utoliko što restoranu s pretencioznim kuhanjem nije potrebno nuditi desetak velikih salata, koje funkcioniraju kao glavna jela, i niz vrlo, vrlo ozbiljnih glavnih jela, naprosto zato što tako koncipiran menu onemogućuje gostu da naruči pravu večeru: salate su prevelike i prezasitne da bi funkcionirale kao predjela, a ako, pak, salatu naručite kao glavno jelo, što će vam uopće predjela. Ako, dakle, isključimo salate (koje bi trebalo zadržati možda jedino na menuu za ručak, ali bi ih se ozbiljno moralo reducirati za večeru), koje se, by the way, poslužuju u vazama, ostatak Yaxxova menua karakteriziraju steakovi i riječne ribe, koje se ne nude nigdje drugdje u Zagrebu.
Na jelovniku su i riječne ribe koje se rijetko nude u Zagrebu
Yaxx
|
|
Smuđ u umaku od maka izgledao je spektakularno, i vrlo je brzo nestao s tanjura. Moj smuđ na pečenoj cikli također je bio izvrstan, iako pregolem.
Tortino od patlidžana i srdela, što ga je dama naručila prije smuđa, spada u jedno od finijih predjela u gradu, a desert, kompozicija triju malih različitih kolača (na naše inzistiranje poslužena bez meda s tartufima), zaslužio je glasniji aplauz.
Yaxxova vinska lista nudi nešto zanimljivije opcije po korektnim cijenama, ali je zasad još malo neuravnotežena: posve je nejasno zašto ne toče šampanjac na čaše, što je postao standard u boljim zagrebačkim restoranima. Yaxx je, dakle, jedino mjesto kojem se veselim (biftek s kamenicama potiče mi znatiželju) i u kojem definitivno znaju kuhati, za razliku od onih novootvorenih restorana u kojima sam dosad stigao jesti.
Govoreći sportskim rječnikom, radi se o uvjerljivo nedostatnom postotku realizacije.
Davor Butković