Moram priznati da sam se jako dobro zabavljao čitajući otvoreno pismo starog sindikalnog lisca, Vilima Ribića, sumornom pretendentu na prijestolje SDP-a, Ranku Ostojiću. Ton Ribićeva pisma jako je dobar. Iz pisma na sve strane odjekuje otrovna kritika Zorana Milanovića i Ribić se s punim pravom pita hoće li Ranko Ostojić biti nasljednik te potpuno promašene politike. Koliko god je Ribić dobro prepoznao problem, već postaje pomalo otužno kako taj energični sindikalni lider uporno (i očigledno namjerno) brka lončiće. Zapravo je to česta praksa u ovoj zemlji. Kažete nešto što nema veze s elementarnim činjenicama i onda to gorljivo ponavljate dok ne postanete zaista uvjerljivi.
Konkretno, Ribić je poručio Ostojiću da je Milanović "…u polit-ekonomskom i socijalno-ekonomskom smislu vodio politiku neoliberalnih dogmi bezrezervno slušajući zahtjeve eurokrata, a onda na manje važnim pitanjima glumatao nekakav otpor Briselu."
Au contraire! Politika neoliberalnih dogmi za vrijeme Milanovićeva mandata događala se možda u glavi gospodina Ribića, ali ne u stvarnosti, a Zoran Milanović uopće nije slušao savjete eurokrata o nužnim reformama. Da ih je slušao, možda bi proveo koju bitnu reformu, a ne gubio vrijeme.
Milanović je bio i ostao najobičniji balkanski etatist, koji čak i nije pokušao modernizirati svoj politički vokabular korištenjem terminologije primjerne tržišnoj ekonomiji, dok je za glavnog ekonomskog gurua angažirao znanstvenika sa splitskog fakulteta koji je duhom, frizurom i radnim navikama puno bliži razbarušenom francuskom salonskom socijalizmu i politici nečinjenja nego ekonomskim doktrinama konkurentnih europskih nacija.
Država je u Hrvatskoj sveprisutna, a Milanović je sasvim sigurno pomogao da važnost države dodatno naraste, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog stila agresivnog svađanja s poduzetnicima i činjenja - štete. Ako je netko bio uspješan u stvaranju osjećaja poslovne nesigurnosti, onda je to zasigurno bio dvojac Milanović - Linić. Pri tome je cijenu hrvatske krize platio privatni sektor s odlučnim prilagodbama i bolnim gubitkom sto tisuća radnih mjesta, a "neoliberalni" premijer osigurao je da javni sektor nastavi živjeti relativno sigurno i komotno. Vremenom je čak otvrdnuo i dodatno se radikalizirao: politiku nečinjenja pretvorio je u suludi predizborni slogan "Siguran smjer" te je zadržavanje statusa quo, u kojem je država najveći i najznačajniji poduzetnik, postalo nova stranačka ideologija.
Nažalost, ponavljanje gluposti o 'opasnostima neoliberalizma' u Hrvatskoj se potpuno otrglo kontroli te zapravo onemogućava razvoj ozbiljnije privatne inicijative. U Hrvatskoj je sve privatno odmah veliko zlo, čak i ako je u stvarnim razmjerima to privatno tako malo da se sama nazočnost maltene mora detektirati izvedenim načinima, kao da smo u svijetu kvantne mehanike. A bezobraština političara-etatista koji se podjednako množe u redovima ljevice i desnice raste i raste, postaje preogromna i posve nepodnošljiva. Paranoidno uništavanje zametaka privatnog poduzetništva u pojedinim djelatnostima potpuno se otrglo kontroli zbog sustavnog pothranjivanja demagogija. Sve je poput lošeg vica. Jedan dan na jednom predizbornom okruglom stolu Zoran Knežević iz Poliklinike Vita doslovno skrušeno moli kandidata za ministra Dragu Prgometa da ne zbori baš svaki dan o nekakvoj opasnosti privatizacije zdravstva jer privatnici u hrvatskom zdravstvu čine samo 1-2 posto te nema govora o nekakvoj amerikanizaciji, a za dva dana isti taj Prgomet, koji je barem kroz šalu prvotno pokazao razumijevanje za privatnog poduzetnika, opet u intervjuu ispaljuje javni plotun protiv 'privatizacije' i 'amerikanizacije'.
Zapravo su sve paralele sa Sjedinjenim Državama potpuno neprimjerene, a nerazumijevanje razlika kao na traci proizvodi raznorazne Vilime Ribiće koji pak sve više predodređuju javno mnijenje i guraju ga u krivom, autodestruktivnom smjeru.
Jedna od sljedećih opasnosti koja se može naslutiti je populističko demontiranje jedva izborenih najava smanjivanje progresivnosti poreza na dohodak. Idemo malo vidjeti kako stoje stvari u Sjedinjenim Državama. Pravi libertarijanac, David Stockman, primijetio je da 104 milijuna, ili 75 posto, s donjeg dijela piramide onih koji u Sjedinjenim Državama podnose prijavu poreza na dohodak plaća 14 posto od ukupnog iznosa tog poreza, ili 169 milijardi dolara. Oko polovine poreznih obveznika, ili njih 69,2 milijuna, plaća samo 9 dolara tjedno, ili 3,2 posto federalnog poreza na svoj prihod. Istodobno, gornjih 10 posto poreznih obveznika plaća 70 posto ukupnog poreza na osobne prihode. Trebamo li mi koji živimo u hrvatskom sustavu poreza na dohodak iz argumenata Davida Stockmana zaključiti da je onaj američki sustav više egalitaran? Nipošto. Sustavi su previše različiti, baš kao i društva. Ali mogli bismo barem shvatiti kako ne bismo trebali zaustaviti reformu sustava poreza na dohodak jer su oni izrazito socijalno osviješteni jako zabrinuti zbog toga što oni na minimalcu neće dobiti porezne povlastice koje bi poboljšale njihov položaj.
A znate li koji je najbolji vic? Iz aviona se vidi da bi reforme čak i Vilim Ribić kad bi imao kome vjerovati.