- Ma, preteška je ta riječ vojska. Imamo iskustva, znamo što nam je raditi. Znamo također da još uvijek ništa nismo napravili jer je četvrtfinale ona ključna utakmica - smiruje loptu Samir Barač, tek izašao iz bazena.
Ove zime dodirnuli su dno. Vaterpolska velesila uhvatila je deveto mjesto na EP u Eindhovenu, deveto mjesto koje je bilo uvreda za njihov talent, za njihovu vrijednost. Ma, za njih same.
- Iz ove perspektive gledajući mislim da nam je takav rezultat na EP dobrodošao. Tamo smo radili neviđene gluposti, počevši od mene, pa nadalje. To nas je spustilo na zemlju, pokazalo nam put kojim ne smijemo ići. Vratili smo se radu, velikom radom i sada smo tu gdje jesmo.
Ratko Rudić je vodio momčadi koje su imale baš sve. Vodi i ovu, ovu koja nije na naslovnim stranama. Iako je za to sposobna.
- Mi smo uvijek u nekoj zavjetrini, a nama to i odgovara. Jasno je da ima popularnijih sportova od našeg, onih s kojima se ljudi identificiraju, nismo mi zbog toga zavidni - pribrano će Barač, a Nikša Dobud će ga nadopuniti:
- Navikli smo mi da nas nema puno u medijima, uvijek je to tako s iznimkom velikih natjecanja. Mi smo uz rukometaše, oni igraju sjajno, oni su ovdje uz nas. Zajedno smo, a jasno je i da su svjetla reflektora usmjerena na njih. To je razumljivo.
Nikša Dobud je mlađi, zna koliko mu treba iskustva da bi stigao seniore...
- Pazite, Vićanu su četvrte, Hiniću su pete Igre. Tu sve počinje i završava. Koliko je to iskustva, koliko je tu situacija koje ti se dogode, a znaš kako se s njima nositi. Doduše, nas je bilo 18 na pripremama, ovdje nas je 13. Neki su morali otpasti, neki koji su radili kao i mi. Teško i naporno. I to je dio priče o sportu.
Konačno, zašto Rudić vjeruje? Pustite dečke, Rudić ih je vidio dosta. I onih koji su bili lažnjaci i onih pravih.
- Imaju samopouzdanja. Recentni su im rezultati dali za pravo. To samopouzdanje će pomoći u psihološkoj pripremi za najvažniji dio natjecanja. Sve ostalo imamo.