Samostan je u kršćanstvu ustanova, a obično i zgrada ili građevinski kompleks, gdje monahinje ili monasi, odnosno redovnice ili redovnici, žive, mole i rade pod istim krovom, prema utvrđenim pravilima, ponešto u zajedništvu, a ponešto u izolaciji u odvojenim ćelijama (sobama). Sv. Antun pustinjak utemeljio je u III stoljeću anahoretsko monaštvo (pustinjaštvo), a sv. Pahomije cenobitsko (manastirsko ili samostansko), kojemu je regulu dao sv. Bazilije (tri osnovna pojma: molitva, red i rad). Njegova se pravila još primjenjuju u istočnom monaštvu (zapadno monaštvo je, po njegovu uzoru, oblikovao sv. Benedikt 529). Po načinu gradnje samostan može biti pećinski (npr. na Marjanu kraj Splita), skitski (šatorski) ili zidani (lavra u pravoslavlju). Težeći autarhiji, poneki monaški samostani razvili su se u monumentalne centre (Monte Cassino, St. Gallen). Prosjački redovi nastali u XIII stoljeću (franjevci i dominikanci), grade i drugačiju vrstu samostana koji odražavaju obiteljski način života na manjem prostoru, bez mnogo gospodarskih zgrada. Njih oponašaju kasniji redovi (od isusovaca do ženskih kongregacija). “Samostan” je u hrvatskome neologizam iz XIX st., koji je potisnuo starije nazive, neke još nazočne u toponimima: “opatija”, “pustinja”, “kloštar (klaustar)”, “obitelj” (odatle: Bitola za Monastiri), “konven(a)t”, “koludrište”, a djelomice uzglobio stariji naziv “stanište”. “Samostan” je kalk grčkoga naziva “monastérion”, složenice od “mónos” (jedan, sam) u smislu glagola “monázo” (živim sam) i tvorbenog dočetka “-terion” (mjesto za nešto, u ovom slučaju za monahe) - s time što je “monastérion” prvotno bilo pustinjakovo stanište, a tek kasnije skup tih staništa, tj. manastir.