Maro Joković, koji je u šestu hrvatsku zlatnu medalju ugradio hat-trick, samo je jedan od trinaest hrvatskih sportskih heroja, koji su večeras u Londonu pronijeli slavu hrvatskog sporta. Maro Joković, koji ima top u ruci i snaga njegovog razornog udarca podsjetila me na Brazilca Juninha, od sinoć je kandidat za sportaša godine. U paru sa Sandrom Perković.
Kada su talijanski vaterpolisti poveli sa 2-0, uzdahnuo sam: “Zar je danas dan za utješne nagrade? Na matineji rukometaši su u jednoj beskrvnoj utakmici osvojili brončanu medalju, zar će i vaterpolisti uzeti samo srebro?”.
O kako sam podcijenio Ratka Rudića! Kratko je trajao udar depresije, bez obzira što smo prvu četvrtinu završili nogometnim rezultatom (1-2), Maro Joković je izronio iz vode poput Posejdona i matirao vrlo dobrog talijanskog golmana.
Dalje je bila sve stvar tehnike; golman Josip Pavić je obranio šest talijanskih udaraca, a i kad bi se lopta provukla kroz njegove ruke, stative su bile “poslušne”. Josip Pavić je danas izabran u idealnu postavu Olimpijskih igara i jedino mi nije jasno - kako zagrebačka Mladost, uz takvog golmana, nije prvak bilo čega?
Rudićev izum
Finiš ove velike utakmice, u kojoj je Ratko Rudić prezentirao novi izum, koji će promijeniti vaterpolo - obranu koju je nemoguće slomiti, finiš je bio čista formalnost. Hrvatska je u zadnjoj četvrtini vodila i 7-3, talijanski golovi u zadnjim minutama su bili posve nevažni, ishod finalne utakmice bio je poznat već od polovice treće četvrtine…
Najzanimljiviji lik u ovoj utakmici, pa i u ovom sportu je Ratko Rudić. Osvajao je zlatne medalje za tri države, Jugoslaviju, Italiju, napokon i za Hrvatsku. Kada su mu u Los Angelesu 1984. godine prvi put objesili zlatnu kolajnu oko vrata, jedan od njegovih današnjih heroja Miho Bošković imao je tek godinu dana.
Veći od svih
Danas je drugi najpoznatiji Bošković, iza Ruđera Boškovića, zabio dva gola. Pitao sam se - kakve su osjećaji preplavili Ratka Rudića, kada je osvajao svoju prvu zlatnu medalju za Hrvatsku? Za Jugoslaviju i Italiju taj posao je već davno obavio.
Je li bio rastrgan između “tri domovine”. Vlaj iz Dicma, rođen u Beogradu, Dalmatinac po vokaciji i neka mi ne zamjere svi hrvatski treneri, uključujući Linu Červara, Ćiru Blaževića i Antu Kostelića, Ratko Rudić je najveći hrvatski sportski stručnjak. Nakon treće olimpijske zlatne medalje - definitivno. Bez obzira na one jalnuše i diletante, koji tvrde da se vaterpolo igra samo u pet zemalja.
‘Mi smo prvaci’
Zašto je Hrvatska tako dobra u vaterpolu. Ako ćemo iskreno, zbog Ratka Rudića. Njegova tehnološka osvježenja ove igre su najavile novu eru ovog sporta. I dok se ne rodi novi vaterpolski “Mourinho”, Rudićeve metode će vladati ovim sportom. Drugo, vaterpolo je najteži sport, jer sportaš nema tlo pod nogama. Zato se i Hrvati tako dobro snalaze u ovom sportu, gdje je najvažnije plivati uzvodno, snaći se u bezizlaznim situacijama povremeno protivnika udariti ispod pojasa. Shvatite ovo kao šalu, ali sve je to sastavni dio vaterpola.
Hrvatska je večeras po drugi put “Over the Moon”. Uz taktove “Mi smo prvaci” Freddy Mercuryja, otplivali smo u West End. Krenuo sam u potragu za Marom Jokovićem i pitati ga: “Da li bi olimpijsku medalju u ovom sportu osvojila i reprezentacija Divlje lige iz Dubrovnika?” Znam odgovor. Svakako, ako bi momčad birao i trenirao Ratko Rudić!
Skoro sam zaboravio; u predigri naše utakmice, za brončanu medalju su igrale Srbija i Crna Gora. U balkanskom derbiju, brončana medalja je u dramatičnoj završnici pripala Srbiji. U mediteranskom sudaru za zlatnu medalju, “dubrovačke galije su potopile venecijansku flotu…”