U obračunu u parku Ribnjak ubijen je 18-godišnji
Frano Despić...”, “Petnaest BBB-ovaca nakon utakmice Dinamo - Varteks napalo pet studenata iz Metkovića ispred kafića kod Studentskog doma Stjepan Radić...”, “Na glavnom zagrebačkom trgu u gluho doba noći četvorica mladića ničim izazvana premlatila Zvonimira B. i Danijela K....”, “Dvojica napadača brutalno su na Mostu slobode pretukla učenika Grafičke škole Luku Ritza koji je tri dana poslije preminuo od unutarnjeg krvarenja...”, “Dok su srednjoškolci slavili zadnji dan škole na dva gradska jezera Jarun i Bundek, dvojica njih našla su se na meti nepoznatih skupina mladića od kojih je jedan 17-godišnjak zaradio teške tjelesne ozljede, dok je drugi 16-godišnji školarac prošao s lakšim ozljedama...”.
To su dijelovi tekstova iz novina u posljednja dva mjeseca, odnosno samo jedan dio onih koji su nosili oznaku “uličnog nasilja”. Naravno da ulično nasilje nije nešto što se događa posljednja dva mjeseca, ali ono što je posebno šokiralo je brutalnost tih slučajeva te način na koji je do njih došlo. Naime, dva ubojstva maloljetnika koje su ubili njihovi vršnjaci nešto je pred čime se ne može samo tako slegnuti ramenima, ali upravo se to dogodilo. Ubojica Frane Despića još nije pronađen, kao ni dvojac koji je zbog tri kune i jednog mobitela divljački pretukao
Luku Ritza za kojega su udarci bili smrtonosni. I jedni i drugi za sada su prošli nekažnjeno, a pitanje je hoće li ikada biti izvedeni pred lice pravde, što nekim budućim “ubojicama dječjeg lica” šalje vrlo jasnu, ali potpuno pogrešnu poruku - nema kazne za nasilje.
Lakoća premlaćivanja
No, je li ta lakoća premlaćivanja, zlostavljanja i ubijanja po gradskim ulicama postala dio nekakve sumanute urbane kulture pred kojom oni koji to nikako ne bi smjeli tako olako zatvaraju oči s argumentom kako da se ni u ostalim državama vlasti ne mogu nositi s tim nasiljem? Istina, ima toga svugdje u svijetu, ali nikoga od nas sasvim sigurno nije briga tuku li se klinci noću po Oslu, Parizu, Beču ili bilo gdje drugdje. Mi živimo u Hrvatskoj i ono što svakoga urbanoga, pristojnoga i poštenoga građanina zanima jest hoće li ovaj vikend biti sljedeća, sasvim slučajna žrtva nekog huligana.
- Dopustili smo političkoj eliti na vlasti da ovo društvo odvede u potpuno pogrešnom smjeru. Tolerira se kriminal i bezakonje, ljudi koji su počinili zločine i obogatili se na nezakonit način nikada za to nisu odgovarali, a to je poruka koju upućujemo tim mladim ljudima: zločin i nasilje se isplate. Radite što hoćete i uz malo lukavosti nikada nećete dospjeti pod ruku zakona, to je njihovo iskustvo življenja u hrvatskom društvu i time su ohrabreni. Posljednjih deset ili petnaest godina stvorena je slika da je nasilje nešto s čime se vrlo lako može doći do cilja. Ta su djeca ostala bez utjecaja okoline koja im nije uspjela dokazati da se dobro isplati - istaknuo je dr. Renato Matić, sociolog kriminala.
Uobičajeno legitimiranje
Međusobni obračuni kvartovskih bandi i premlaćivanja bilo koga tko je samo i pomislio ući u neku ulicu bez traženja dozvole “šefa kvarta” događali su se i prije i prije dvadeset godina, u komunizmu, u Jugoslaviji. Tada se to rješavalo malo drukčije. Legitimiranje po cesti bilo je uobičajeno, a neke se i nije legitimiralo. Radilo se po principu “prvo udri, pa pitaj kako se zove”. Sumnjivci su stalno bili pod kontrolom, policija (pardon, milicija) ih je zvala kući na telefon svaki dan, promatrali su ih dok sjede u kafiću, znali su jesu li kupili novi auto, s kim se druže i jesu li otišli na neko putovanje. Za jedne su to bile represivne mjere, za druge su pak značile barem neki mir.
Djecu treba naučiti kako izbjeći opasne situacije, treba ih naučiti da nije sramota pobjeći ili se povući, kaže Mate Laušić, stručnjak za sigurnost
- Policija danas s jedne strane ima vrlo velike ovlasti, ali s druge strane ih ima manje. Taj sustav legitimiranja, koji je dosta omražen među građanima, bio je jedna represivna mjera, ali i preventivna. Od vremena kad sam radio u policiji znam da onima koje bi policija jednu večer legitimirala tu noć sigurno ne bi palo na pamet da naprave neku glupost jer su bili evidentirani. Jako efikasna mjera bio je i pojačan nadzor pojedinaca, što je nešto za što današnja policija nema ovlasti, a ja uvijek volim reći da je onaj koji je gospodar informacija i gospodar situacije. Zato danas moramo što više aktivno uključiti centre za socijalni rad, školske psihologe, ali i obitelji da se više radi s maloljetnicima. Urbanog nasilja bilo je oduvijek, samo se o njemu piše samo posljednjih nekoliko godina pa se čini kao da se taj trend tek sada pojavio. Zakazale su sve instance, počevši od roditelja i škole - kaže
Mate
Laušić, stručnjak za sigurnost. On dodaje da postoji i druga strana koju treba educirati, a to su žrtve.
Laušić, naime, kaže da model ponašanja nasilnika uglavnom znamo, ali upozorava da se nitko ne bavi time kako žrtva postaje žrtva.
- Moramo uvesti metode kojima ćemo djecu naučiti da znaju prepoznati da su u opasnosti. Edukacijom možemo djeci pomoći da nauče kako će izbjeći situacije koje za njih mogu biti opasne. Nije sramota pobjeći ili se povući. Ponos i izgubljenu taštinu uvijek možete vratiti, ali život nikada - ističe Laušić.
Teret na savjesti
No, što je s onima koji su oduzeli nečiji život? Njihov život ide dalje, ali kako nastaviti živjeti s mišlju da nečiji život nosite na svojoj savjesti. Renato Matić vjeruje da dvojica mladića koja su nanijela smrtne ozljede Luki Ritzu nikada neće biti pronađena osim ako se sami ne prijave. Međutim, to će učiniti jedino ako žele skinuti teret sa svoje savjesti, u što Matić vrlo malo vjeruje.
- Ta dvojica mladića moraju živjeti s tim da su nekoga ubili, ali nažalost, život u našem društvu samo će ih ohrabrivati da budu još gori, posebno ako im se zaista nikada ne bude ušlo u trag. Luka Ritz je simbol žrtve koja ništa nije izazvala, a njegovi su ubojice produkt ovog društva. Osobno ne bih mogao živjeti s tim, kao ni bilo tko drugi tko nije upao pod loš društveni utjecaj. Ta dvojica mladića te večeri nisu bila ničim motivirana, nisu bili motivirani da te večeri rade nešto drugo, već su hodali okolo i izabrali pogodnu žrtvu. Teško ćemo takve mlade ljude vratiti na put, a jedan od načina je da zaista krenemo ispočetka. To znači da svi koji su posljednjih 10-15 godina napravili bilo što nezakonito moraju za to odgovarati, moramo djeci pokazati da se kriminal ne isplati. Međutim, bojim se da nema volje za takvim nečim jer je pravna država zakazala u tko zna koliko slučajeva prije ovih nedavnih - zaključuje Renato Matić.
Bivši policijski inspektor, a danas privatni detektiv
Marijan Kraljević
King, u svojoj je karijeri imao iskustva s uličnim nasiljem i kaže kako je normalno da svi želimo uspjeti u životu, ali neki put do uspjeha postižu na ilegalan i nepravedan način jer im nije uspjelo na pošteni.
- Djeci se ne daju dobri primjeri uspjeha, pokazujemo im neke lažne veličine koje su na sumnjiv način došle do onoga što imaju i njih im prezentiramo kao primjer. Ali klincima ne možete lagati.
Oni vide da se jedno govori, a drugo radi.
Mnogo toga je spalo na obitelj, ali obitelj je slaba oporba svemu drugome. Kad pogledate što se danas nudi djeci, možete i sami zaključiti da obitelj ne može sama uspjeti.
Nekada su se ljudi oslanjali na Crkvu, ona se smatrala nekakvim društvenim korektivom, ali Crkva se posvetila nekim drugim stvarima. Danas je Crkvi više stalo do povrata imovine i davanja milodara. Stvar je jednostavna, svi su pali na ispitu.
Zadnji slučaj s Lukom Ritzom potvrđuje kako ta djeca zapravo i ne znaju zašto to rade, oni su ga iscipelarili iz neke zezancije. No, postali smo zemlja koja je prisvojila stav “Who cares?”, zato se takve stvari stalno i ponavljaju - kaže King.
Merita Arslani
To su dijelovi tekstova iz novina u posljednja dva mjeseca, odnosno samo jedan dio onih koji su nosili oznaku “uličnog nasilja”. Naravno da ulično nasilje nije nešto što se događa posljednja dva mjeseca, ali ono što je posebno šokiralo je brutalnost tih slučajeva te način na koji je do njih došlo. Naime, dva ubojstva maloljetnika koje su ubili njihovi vršnjaci nešto je pred čime se ne može samo tako slegnuti ramenima, ali upravo se to dogodilo. Ubojica Frane Despića još nije pronađen, kao ni dvojac koji je zbog tri kune i jednog mobitela divljački pretukao
Luku Ritza za kojega su udarci bili smrtonosni. I jedni i drugi za sada su prošli nekažnjeno, a pitanje je hoće li ikada biti izvedeni pred lice pravde, što nekim budućim “ubojicama dječjeg lica” šalje vrlo jasnu, ali potpuno pogrešnu poruku - nema kazne za nasilje.
Lakoća premlaćivanja
No, je li ta lakoća premlaćivanja, zlostavljanja i ubijanja po gradskim ulicama postala dio nekakve sumanute urbane kulture pred kojom oni koji to nikako ne bi smjeli tako olako zatvaraju oči s argumentom kako da se ni u ostalim državama vlasti ne mogu nositi s tim nasiljem? Istina, ima toga svugdje u svijetu, ali nikoga od nas sasvim sigurno nije briga tuku li se klinci noću po Oslu, Parizu, Beču ili bilo gdje drugdje. Mi živimo u Hrvatskoj i ono što svakoga urbanoga, pristojnoga i poštenoga građanina zanima jest hoće li ovaj vikend biti sljedeća, sasvim slučajna žrtva nekog huligana.
- Dopustili smo političkoj eliti na vlasti da ovo društvo odvede u potpuno pogrešnom smjeru. Tolerira se kriminal i bezakonje, ljudi koji su počinili zločine i obogatili se na nezakonit način nikada za to nisu odgovarali, a to je poruka koju upućujemo tim mladim ljudima: zločin i nasilje se isplate. Radite što hoćete i uz malo lukavosti nikada nećete dospjeti pod ruku zakona, to je njihovo iskustvo življenja u hrvatskom društvu i time su ohrabreni. Posljednjih deset ili petnaest godina stvorena je slika da je nasilje nešto s čime se vrlo lako može doći do cilja. Ta su djeca ostala bez utjecaja okoline koja im nije uspjela dokazati da se dobro isplati - istaknuo je dr. Renato Matić, sociolog kriminala.
Uobičajeno legitimiranje
Međusobni obračuni kvartovskih bandi i premlaćivanja bilo koga tko je samo i pomislio ući u neku ulicu bez traženja dozvole “šefa kvarta” događali su se i prije i prije dvadeset godina, u komunizmu, u Jugoslaviji. Tada se to rješavalo malo drukčije. Legitimiranje po cesti bilo je uobičajeno, a neke se i nije legitimiralo. Radilo se po principu “prvo udri, pa pitaj kako se zove”. Sumnjivci su stalno bili pod kontrolom, policija (pardon, milicija) ih je zvala kući na telefon svaki dan, promatrali su ih dok sjede u kafiću, znali su jesu li kupili novi auto, s kim se druže i jesu li otišli na neko putovanje. Za jedne su to bile represivne mjere, za druge su pak značile barem neki mir.
Djecu treba naučiti kako izbjeći opasne situacije, treba ih naučiti da nije sramota pobjeći ili se povući, kaže Mate Laušić, stručnjak za sigurnost
|
Laušić, naime, kaže da model ponašanja nasilnika uglavnom znamo, ali upozorava da se nitko ne bavi time kako žrtva postaje žrtva.
- Moramo uvesti metode kojima ćemo djecu naučiti da znaju prepoznati da su u opasnosti. Edukacijom možemo djeci pomoći da nauče kako će izbjeći situacije koje za njih mogu biti opasne. Nije sramota pobjeći ili se povući. Ponos i izgubljenu taštinu uvijek možete vratiti, ali život nikada - ističe Laušić.
Teret na savjesti
No, što je s onima koji su oduzeli nečiji život? Njihov život ide dalje, ali kako nastaviti živjeti s mišlju da nečiji život nosite na svojoj savjesti. Renato Matić vjeruje da dvojica mladića koja su nanijela smrtne ozljede Luki Ritzu nikada neće biti pronađena osim ako se sami ne prijave. Međutim, to će učiniti jedino ako žele skinuti teret sa svoje savjesti, u što Matić vrlo malo vjeruje.
| Dvojica mladića koja su ubila Luku Ritza nikada neće biti pronađena ako se sami ne jave i ako ne žele skinuti teret sa svoje savjesti, u što je teško povjerovati |
Bivši policijski inspektor, a danas privatni detektiv
Marijan Kraljević
King, u svojoj je karijeri imao iskustva s uličnim nasiljem i kaže kako je normalno da svi želimo uspjeti u životu, ali neki put do uspjeha postižu na ilegalan i nepravedan način jer im nije uspjelo na pošteni.
- Djeci se ne daju dobri primjeri uspjeha, pokazujemo im neke lažne veličine koje su na sumnjiv način došle do onoga što imaju i njih im prezentiramo kao primjer. Ali klincima ne možete lagati.
Oni vide da se jedno govori, a drugo radi.
Mnogo toga je spalo na obitelj, ali obitelj je slaba oporba svemu drugome. Kad pogledate što se danas nudi djeci, možete i sami zaključiti da obitelj ne može sama uspjeti.
Nekada su se ljudi oslanjali na Crkvu, ona se smatrala nekakvim društvenim korektivom, ali Crkva se posvetila nekim drugim stvarima. Danas je Crkvi više stalo do povrata imovine i davanja milodara. Stvar je jednostavna, svi su pali na ispitu.
Zadnji slučaj s Lukom Ritzom potvrđuje kako ta djeca zapravo i ne znaju zašto to rade, oni su ga iscipelarili iz neke zezancije. No, postali smo zemlja koja je prisvojila stav “Who cares?”, zato se takve stvari stalno i ponavljaju - kaže King.
|
Klincima ne možete lagati
|
Merita Arslani
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....